Datum objave: 18. Svibanj 2021

UZ GODIŠNJICU ROĐENJA ANTE PETERLIĆA / Veliki hrvatski teoretičar filma odrastao je upravo u Teslinoj ulici u Šibeniku, uz filmove u šibenskim kinima

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Ante Peterlić jedan  od najvećih hrvatskih teoretičara filma i filmologa rođen je na današnji dan prije 85 godina u Kaštelima, ali je odrastao u Šibeniku. Bio je učenik i maturanz šibenske gimnazije pa ga je Šibenik  u djetinjstvu i mladosti obilježio što je i sam priznavao u razgovorima o svom životu. Odrastao je upravo u čuvenoj Teslinoj ulici, u kojoj je nakon rata otkrio, u društvu prijatelja i školskih kolega, zadovoljstvo gledanja filma.

To je bilo ono nešto što ih je dizalo iz svakodnevnoga sivila, što im je otvaralo nove vizure, tjeralo ih na razmišljanja o dalekim svjetovima i o lijepim ženama, a u malog je Ante poticalo i priču o viđenom, svojevrsne analize filmova koji su, manje ili više redovito, stizali u šibensko kino i koje su neki među njima (a Ante uvijek kada se moglo) gledali i više puta. Sam se nije bavio pokušajima snimanja vlastitih filmova ili sličnim aktivnostima, nešto zbog financijskih (ne)mogućnosti, a nešto, opet, zbog posvemašnjeg zadovoljstva gledanja već gotovih, tuđih, a bliskih i razumljivih ostvarenja.
No, ta dječačka zaljubljenost u pokretne slike svakako je presudno utjecala na cijeli privatni i profesionalni život Ante Peterlića. Iz Šibenika svojega djetinjstva odlazi u Zagreb svoje mladosti (i zrelosti), započinje studij na Filozofskom fakultetu te upisuje režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost, ispričao je jednom u razgovoru za Bilten Hrvatskog filmskog saveza.

Peterlić je bio naš filmski ilirac, čovjek kojeg je na početku karijere dočekao bijeli, prazni list, a ostavlja za sobom razmjerno zrelu filmsku kulturu, kako je napisao Jurica Pavičić.

Ante Peterlić, bio je filmolog, teoretičar, enciklopedist, redatelj te prije i ponajviše od svega profesor. On je faktički sâm utemeljio hrvatsko filmsko mišljenje i svi mi u tom poslu izravno ili neizravno neizmjerno mu dugujemo, a otišao je tako prerano, ne dovršivši zadnje i jedino preostalo ključno djelo - veliku, preglednu historiju filma. Jer, osim toga velikog posla, Ante Peterlić učinio je praktički sve ostalo. Bio je prvi Hrvat koji je doktorirao na filmološke teme i time praktički ustrojio filmološku znanost u nas. Prvi je predavao filmske kolegije na sveučilišnoj razini. Napisao je prvu, vrlo dobru i još jedinu teoriju filma na hrvatskom jeziku - Osnove teorije filma. Uredio je tijekom osamdesetih godina Filmsku enciklopediju, jednu od svega osam u svijetu, dvotomno majstorsko djelo koje danas izdržava najviše standarde. Za filmsko mišljenje on je praktički sam učinio ono što su u drugim sredinama činile generacije i desetine velikana. Baš kao što su prije stotinu pedeset godina ilirci, Rački, Smičiklas i Kukuljević, preko noći stvarali humanistički pejzaž i utemeljili današnje znanosti, za film je to učinio Peterlić. Bio je naš filmski ilirac, čovjek kojeg je na početku karijere dočekao bijeli, prazni list, a ostavlja za sobom razmjerno zrelu filmsku kulturu. Ante Peterlić rođen je u Kaštelima 1936., odrastao je u Šibeniku, a 1959. diplomirao u Zagrebu anglistiku i jugoslavistiku. Tijekom pedesetih godina jedan je od protagonista mlade filmofilske kritičarske grupacije “hičkokovaca”, koja se u to vrijeme nadahnjivala Andre Bazinom i francuskom “politikom autora” te promicala imanentno filmske kriterije oponirajući kulturalno-snobovskom vrednovanju filma ovisno o “veličini teme” i umjetničkoj pretenziji. Zbog posebna valoriziranja Hollywooda, a osobito autora poput Forda, Wylera, Hawksa i Hitchcocka, grupa je dobila i pomalo posprdni naziv “hičkokovci” koji su članovi pak rado usvojili. Dio kritičara iz grupe krenuo je putem režije (Branko Ivanda, Zoran Tadić), a i sam Peterlić učinio je to kad je 1969. režirao igrani film Slučajni život. Film nastao pod jakim utjecajem krugovaške literature i egzistencijalizma, prošao je slabije nego što je zasluživao, a Peterlić - od 1966. profesor na komparativnoj književnosti - definitivno se okrenuo filmološkoj znanosti i popularizaciji filma. Na odsjeku komparativne predavao je točno 40 godina, od 1966. do 2006., i bio plebiscitarno najpopularniji profesor. Sedamdesetih je postao prvi hrvatski doktor filmologije i objavio teorijsku raspravu o strukturi filmskog vremena. Godine 1977. objavljuje spomenute Osnove teorije filma, i danas školski udžbenik. Potkraj sedamdesetih, Leksikografski zavod mu unatoč političkom podozrenju odozgo povjerava pionirski posao - dvosveščanu filmsku enciklopediju koja će kompletna izići do kraja osamdesetih. Peterlić je tada udružio snage i znanje cjelokupne jugoslavenske filmologije i načinio leksikografski masterpiece koji gledamo s blagom nevjericom; takvo bi djelo našoj sredini danas bilo posve neizvedivo. U tadašnjoj, postkarađorđevićevskoj Hrvatskoj, Peterlić je izborio i jednu malu, ali tada slatku jezičnu pobjedu: izborio se da se enciklopedija tiska u hrvatskoj verziji, a svi članci prevode. U to doba Peterlić je i svojevrsni mali celebrity, jer se često pojavljuje na televiziji gdje u izvrsnoj emisiji 3,2,1… kreni interpretira filmove i razgovara s velikanima poput Wellesa, Herzoga, Truffauta. Činjenica da je nacionalna televizija u prime timeu puštala neke tamo profesore da pričaju o filmskim ezoterijama danas nam se također čini nestvarnom. Devedesetih i u ovoj dekadi Peterlić je nastavio takav popularizatorski rad najviše feljtonima u časopisu 15 dana i dvotjedniku Vijenac, a te fragmente iz filmske historije objedinio je u dvije knjige: Studije o 9 filmova i Deja vu. Mi iz struke znali smo da su ti fragmenti dijelom i trening za veliku historiju filma koju je Peterlić pisao i koja je bila jedino preostalo što u našoj filmologiji nije načinio. Tu knjigu, ipak, nije dočekao. Peterlićev utjecaj na hrvatski film nije zastajao samo na onom što je pisao. Bio je iznimno voljen profesor. Sustavno se trudio darovite učenike usmjeriti u struku. Većina ljudi koji danas misle i pišu o filmu prvi su ulazak u struku dugovali njemu. Ni sâm se moguće ne bih bavio ovim čime se bavim, niti bio ovdje gdje jesam da nije bilo profesora Peterlića. Osamdesetih godina poslao me iz fakultetske klupe svom drugom učeniku (Dariju Markoviću) u časopis Kinoteka. Tamo sam propisao, a onda su slijedili drugi poslovi, treći… Nisam jedini u čiju se sudbinu umiješala takva Antina divine intervention: ima nas desetine, čitav klub, od kinoteka, arhiva, filmskog saveza, pa do fakultetskih katedri, Leksikografskoga zavoda i novinskih redakcija. I to je dio priče o Anti Peterliću, čovjeku koji je hrvatsku filmologiju stvorio ni iz čega. (Jurica Pavičić, Jutarnji list),

Iz kategorije: Spomenar