Datum objave: 09. Veljača 2017

Kako je krumpir spasio Dalmaciju od gladi zahvaljujući Dondolu i dobrom PR-u

Diana Ferić
Diana Ferić

Kada se povede razgovor o šibenskoj prošlosti i povijesti spominju se važne ličnosti, bitke, umjetnička i graditeljska djela, sol, vino, riba i masline, a uopće se ne spominje, krumpir. Tom skromnom, a opet povijesno prevažnom gomolju ne pridaje se nikakva pozornost. O njegovoj ulozi u opstojnosti Šibenika suvremena zavičajna historiografija uopće ne govori. Čini nam se kao da je krumpir, odnosno po šibenski kumpir, oduvijek s nama, kao da su ga poznajemo najmanje od stoljeća sedmog. A nije tako. Kumpir je k nama došao prije točno dva stoljeća, a donio nam da je Napoleonov civilni upravitelj Dalmacije, Vicko, točnije rečeno, Vincenzo Dandolo. Dalmacija je 200. „rođendan“ krumpira trebala proslaviti prošle godine, a Šibenik bi istu obljetnicu zbog stjecaja nekih još nerazjašnjenih okolnosti, trebao proslaviti ove jeseni jer je krumpir u šibenski kraj stigao jednu povrtlarsku sezonu kasnije.

 

Jesu li matere frigale kumpire Tommaseu i Visianiju?

Kako god bilo do 1814. odnosno 1815. godine krumpira u Dalmaciji i Šibeniku nije bilo. Znameniti Šibenčani kao što su Juraj Dalmatinac, Petar Nakić, Ivan Lukačić, Faust Vrančić ili Juraj Šižgorić živjeli su u svijetu bez krumpira. Prvi znameniti Šibenčani koji su mogli guštati u krumpirima bili su primjerice književnik Nikola Tommaseo (rođen 1800.) i botaničar Roberto Visiani (rođen 1802.). Kada su u šibenskom kraju nikli prvi krumpiri njih su dvojica bili adolescenti. Jesu li im matere frigale kumpire iz prve berbe 1915. godine, naravno, ne možemo znati, ali da su za kumpir znali i da su ga jeli u to nema sumnje. Kada se rodio Ante vitez Šupuk, otac modernog Šibenika, krumpir se već udomaćio i slavio je svoj 24. šibenski „rođendan“.
Za razliku od mnogih drugih biljaka, recimo kukuruza, vinove loze ili pomidora, za koje ne znamo tko ih je donio u Dalmaciju i šibenski kraj, za krumpir se zna da ga je donio baš Napoleonov civilni upravitelj Dalmacije Vincenzo Dandolo. Točnije rečeno u trenutku kada počinje priča o Dandolu i krumpiru, bivši providur, ali to nije bitno za ovu priču. Bitno je da se pouzdano se zna tko ga je, kada i zašto donio, a do u tančine je poznato kakav je, kako bi se to danas reklo, PR odrađen da bi krumpir bio prihvaćen, da bi se ušutkali skeptici i da bi taj neugledni gomolj već na startu imao status spasitelja puka od gladi i smrti.

Vridni ljekarnik, znanstvenik i političar Vincenzo Dandolo

Vincenzo,Visko ili Vicko Dandolo rodio se u Veneciji 1758. godine. Studirao je kemiju i ljekarništvo u Padovi, a pripada Partenonu značajnih talijanskih povijesnih ličnosti. Iako je 1778. godine u Veneciji otvorio ljekarnu taj mu posao nije bio ni prva, ni jedina pa ni najvažnija preokupacija. Bavio se znanstvenim radom, puno je istraživao, pisao je poučna te stručna djela i rasprave, a talijansku je znanost zadužio kao tvorac talijanske kemijske terminologije. Osim znanošću aktivno se bavio i politikom. Priklonio se idejama Francuske revolucije i bio član privremene pučke vlade u Veneciji 1797. godine, a potom je ušao u Veliko vijeće novoustrojene Cisalpinske Republike. Nakon zapažene političke karijere u Genovi, Parizu i Milanu francuski car Napoleon Bonaparte 1806. godine osobno ga je imenovao za glavnog providura, civilnog upravitelja, Dalmacije kada je ona dospjela pod vlast Francuske.

 

 

 Dandolo kao preporoditelj Dalmacije

Iako je Napoleon u Dalmaciji bio okupator, za njegove je uprave ona u svakom pogledu napredovala i uhvatila korak s razvijenom Europom. Posebno je za to bio zaslužan upravo Dandolo kao njen civilni upravitelj čija je osobna misija bila uspostava novog građanskog poretka u ilirskim provincijama. On je zaslužan za uvođenja hrvatskog jezika u škole i lokalnu upravu te izgradnju prvih suvremenih prometnica uzduž i poprijeko Dalmacije koju je i administrativno ustrojio. Utemeljio je okruge, kotare i općine, odvojio je sudstvo od uprave i uspostavio mrežu sudova, u dalmatinskim gradovima osnovao je općeobrazovne srednje škole, sedam gimnazija, osam obrtničkih i više pučkih škola, četiri sjemeništa te dvije akademije. Ukinuo je kažnjavanje osuđenika batinanjem i uveo pravilo jednakosti pred zakonom. Dandolo je utemeljio Središnje zdravstveno povjerenstvo, potaknuo izdavanje pravilnika o radu i dužnostima liječnika i ljekarnika, uređenje bolnica i komunalnu higijenu. Puno je radio na unapređenju dalmatinskog gospodarstva, pokrenuo je sustavno radove na isušivanju močvara i regulaciji rijeka, smanjio izvozne carine, te osmislio sustave poticaja za razvoj poljoprivrede, ribarstva, koraljarstva, brodogradnje i proizvodnje soli. Uveo je legalnu lutriju, raspisivao je natječaje za inovacije te (ovo bi trebali pročitati današnji političari) uspješno organizirao otplatu i otpis dugova i kredita kako bi rasteretio prezaduženi puk. Za Dandolove uprave u Zadru su počele izlaziti prve novine na hrvatskom jeziku Kraglski Dalmatin – Il regio Dalmata, a mogućio je i osnivanje prvih čitaonica u Dalmaciji.

 

Bijedna i gladna Dalmacija

Dandolo se ni kao političar nije odrekao stručnog rada i znanosti. Našao je vremena za pisanje djela i rasprava o mogućnostima unapređenja gospodarstva i školstva. Između ostalih napisao je i knjigu o uzgoju krum¬pira. Kada ga je Napoleon imenovao za providura Dalmacije to nije bila neka šminkerska funkcija nego teška misija u tada zaostalom i zapuštenom dijelu Europe gdje je jedna od prvih zadaća bila borba protiv gladi.
U kakvom je stanju bila Dalmacija kada ju je 1806. godine okupirao Napoleon najbolje svjedoči sam Dandolo: u Dalmaciji seljak nema ni nauka, ni novca, a ni oruđa, kuća mu je mračna pojata na goloj zemlji gdje zajedno stoje ljudi i životinje, sela nemaju bunara, ljeti narod podnosi nemilu žeđu, u selima nema ni krušnih peći, gdje bi se zdraviji i bolji kruh uz manje troška pekao, kad pritisne glad, siromah seljak prisiljen je potrošiti i ono žita što ga je ostavio za sjeme ili je prisiljen prodati vola, a kad mu opet ustreba mora se uteći kamatniku kojemu za jedno go¬dište u ime kamata plati što valja pola vola.

Dandolov krumpir, spasitelj Dalmacije

Vidjevši i znajući sve to Dandolo je zaključio da Dalmatincima u borbi protiv gladi najbolje i najbrže može pomoći ako ih nauči uzgajati krumpir kao seljačku hranu za ljude i stoku. Odmah je prionuo na posao. Svoju knjigu o krumpiru 1807. godine dao je prevesti na hrvatski jezik i ona je pod naslovom Varhu radgne od kumpiraa i varhu naçina za s’gnimi sluxiti se bila ti¬skana u Zadru. O sadržaju najbolje govore zanimljivi i znakoviti naslovi njenih poglavlja:
1.Vrhu prevelikih koristi, koje dostignu¬ti se mogu krumpirim
2.Vrhu načina za posaditi krumpire
3.Vrhu radnje, oliti težanja od krumpira
4.Vrhu načina za izguliti krumpire
5.Vrhu u načina za, sahraniti krumpire
6.Prilikovanje meju zemljam posađenim krumpirim, mira od simena i plod, koji se je izvadio
7.Trošnje učinjene za vađenje zgor rečene krumpire
8.Vrhu načina s kojim čovik služiti se može krumpirim i
9.Dovršenje.
Dandolo, dakle, ništa ne prepušta slučaju i objašnjava potanko sve o krumpirima od sadnje i branja do pripreme jela od njih.

 

Međunaslov: Dragocjena pomoć Vincenza Virginia prvog i jedinog talijanskog znanstvenog krumpirologa

Odlučan u namjeri da stoljećima zapostavljenoj i zapuštenoj Dalmaciji donese modernizaciju i napredak, Dandolo dovodi iz Italije najbolje stručnjake iz njenih najslavnijih institucija i sveučilišta. Tako je u Dalmaciju doveo i znamenitog odvjetnika i agronoma Vincenza Virginia koji je 1782. godine napustio sigurnu karijeru i društveni prestiž koje mu je omogućavalo pravničko zanimanje, da bi se posvetio spašavanju od gladi i siromaštva puka svog rodnog Pijemonta, uzgojem i prehranom krumpirom. O svom je trošku tiskao knjigu o uzgoju krumpira, a zatim je na svom je posjedu uzgajao krumpir te ga besplatno dijelio i na bogataškim balovima i na bijednim pučkim tržnicama nastojeći prevladati predrasude koje su postojale prema krumpiru kojeg su zvali đavoljim korijenom. Bio je toliko predan svojoj misiji da je dobio službenu titulu prvog talijanskog patatologa, dakle krumpirologa. Dandolo je htio u Dalmaciji, poput Virginia u Pijemontu i sličnog zanesenjaka, Permantiera u Francuskoj, promovirati uzgoj krumpira kao zdrave i jeftine namirnice da bi iskorijenio glad.

 

Splićani su 1770. odbili uzgajati krumpir, biljku koja jača mušku moć, ali izaziva gubu!

I prije Dandola bilo je pokušaja da se dalmatinski puk privoli da uzgaja krumpir. Primjerice Gospodarska akademija Splita već je oko 1770. godine pokušala nagovoriti težake da uzgajaju krumpir, ali nije uspjela. U to vrijeme krumpir, koji je u Europu stigao stotinjak godina ranije, bio je oklevetan kao đavolji gomolj i biljka koja doduše jača mušku moć, ali i izaziva gubu! Čini se da su upravo Francuzi prvi prigrlili krumpir ne samo kao hranu nego i kao ukras budući da su se kralj Lui XVI. i Marija Antoaneta voljeli ukrašavali njegovim cvjetovima kada bi dolazili na balove.
Kako god bilo, kod nas krumpira od otkrića Amerike 1492. do dolaska Napoleonovog providura Dandola 1815. godine, nema. Dandolu je u njegovoj krumpirskoj misiji pomagao znanstvenik i zanesenjak Virginio koji se odmah posvetio proučavanju poljoprivrede u Dalmaciji i došao do poražavajućih saznanja. U jednom izvješću koje je uputio Dandolu napisao je da mu uzbudi i izmuči srce pogled na toliko bogatstvo na jednom mjestu koje se topi kao snijeg na suncu zbog neznanja, a prijateljima u Pijemontu piše da se u Dalmaciji ne može nigdje ništa pošteno pojesti, jer ni u jednoj gostionici nema dobrog kuhara, da je vino, ako je i dobro, loše čuvano, a da maslinovog ulja ima u izobilju, ali je loše kvalitete.

 

Dandolo kao opinion maker i preteča modernog PR-a

Dandolo je, znajući sve to, temeljito pripremio svoj projekt, a onda se suočio s problemom kako svoj naum predočiti nepismenom i neprosvijećenom dalmatinskom puku? Kako mu objasniti što namjerava i uvjeriti ga da je upravo krumpir, ta njima nepoznata i potpuno strana biljka, ono što mu treba da bi preživio, da bi opstao i iskorijenio pošast gladi? I na toj je zadaći pokazao svoju sposobnost i genijalnost. Ono što je učinio ima sva obilježja moderne PR kampanje, a sam Dandolo nam se ukazuje kao vrstan opinion maker. Pripremio je sve potrebne materijale i priopćenja. Spretno se služio proglasima u novinama i plakatima, a znajući da je puk nepismen organizirao je njihovo javno čitanje. Konačno u svoju je misiju afirmacije krumpira kao zdrave i izdašne hrane za ljude i stoku uključio sve dalmatinske župnike kao svoje glasnogovornike i terenske radnike.

 

 Krumpir uz bok duhovnom spasenju i borbi protiv zaraznih bolesti

Župnicima je poslao svoju knjigu o krumpiru s popratnim motivacijskim pismom u kojem ne daje samo upute o gojenju krumpira nego ih savjetuje i kako smanjiti smrtnost djece koju je masovno kosila epidemija velikih boginja:
Naukom ćudorednim ti ćeš narodu priniti najveće i najpoglavitije do¬bro: spasenje duhovno. Kravjim navratkom ti ćeš ugrabiti smr¬ti veliki broj dječice. Valjati ćeš njihovom zdravlju tilesnomu i umnožiti ćeš puk. Radnjom i umnoženjem od krumpira ti ćeš pripraviti općenu hranu i ljudem i životinji u kojoj mu drago nesreći od zle litine.

Međunaslov: Nagrade i poticaji uzgajivačima krumpira

Župnici su jako dobro reagirali na Dandolov PR. Svojski su se potrudili prenijeti puku njegov naum, a i osobno su se posvetili uzgoju krumpira. Dandolo zbilja ništa nije prepustio slučaju. Osim temeljitih uputa kako se uzgaja, čuva i jede krumpir, osigurao je i sjeme, ali još nešto što djeluje tako suvremeno: primamljive novčane nagrade vrijednim seljacima, koji su kvalitetno obradili zemlju pa im je krumpir dobro uro¬dio. Postojale su, što je za to vrijeme zaista neobično, prva druga i treća nagrada. Prva je bila 500, druga 300, a treća 200 mletačkih libara. Bio je to za tadašnje prilike veliki novac. Primjera radi barel s tisuću slanih srdela koštao je 5 libara, a mjesečna plaća mornara na galijama bila je 20 libara.
U šibenskom kotaru krumpir iz vlastitog uroda prvi je puta vađen u jesen 1815. godine, godinu dana kasnije nego na zadarskom području. Ne znamo zašto, no to i nije toliko važno kao podatak da je već prve godine uzgoja te nove biljke svaki seljak imao dovoljno krumpira za se, za svoje blago i za prodaju. Nažalost tako intenzivna proizvodnja nije se održala pa se, 1935. godine, 120 godina nakon početka uzgoja krumpira, šibenska općina žalila kako mora iz drugih krajeva uvesti čak 300 vagona krumpira jer ga u Šibeniku nema ni približno dovoljno za potrebe puka.

Prije 1815. nema slasnih kumpira pečenih ispod peke

Treba reći da je Dandolovu krumpirsku inicijativu dovršio i u djelo proveo Vincenzo Virginio. Dandolo je, povrijeđen Napoleonovim promaknućem vojnog upravitelja Dalmacije, svog glavnog konkurenta i obožavatelja ljepote njegove žene, Auguste Marmonta u glavnog guvernera ilirskih pokrajina, iz Dalmacije otišao 1810. godine pa nije mogao uživati u plodovima svoga rada ni biti prisutan prvim berbama krumpira u Dalmaciji.
Za nas je s današnje točke gledišta važno primijetiti da prije 1815. godine u Šibeniku i šibenskom kraju nije moglo biti tuke, janjetine i hobotnice ispod peke s kumpirima ili drugih delicija, pa ni njoka, u čijoj se pripremi koriste kumpiri. Taj dio naše gastronomske tradicije bez ikakve sumnje nastaje tek nakon 1815. godine. Naravno na kraju balade o krumpiru bilo bi lijepo znati kakva su jela Šibenčani pripremali od prvih krumpira koji su urodili na njihovim poljima?
Najvažniji prehrambeni proizvod na kojem su posebno inzistirali Dandolo i Virginio bio je kruh od krumpira. Druga dva „jela“ bili su kuhani krumpiri i krumpiri pečeni u pepelu ispod ognja. Još neko jelo? Ne. To je tada bilo sve.
Kruh od krumpira danas je u Dalmaciji teško naći, ali u šibenskim kućama još se čuvaju recepti za njegovu pripravu.
Krumpir se kuha u ljusci dok ne bude kuhan. Kada ga se izvadi iz vode treba se ohladiti ali ne sasvim. Temperatura je odgovarajuća ako ga se može držati u ruci. Kumpir se ogoli i nagrata gratakačem ili izmrvi rukom. U međuvremenu se pripremi kvasac. Od kumpira i prosijanog brašna i soli umijesi se tijesto koje se ostavi na toplom mjestu prekriveno kanavačom da nabuja. Kada se udupla još se jednom mijesi pa se opet ostavi da buja. Kada je tijesto nabujalo stavi ga se na stol posut brašnom i rukama rastanji na debljinu od dva tri prsta pa opet ostavi da buja i onda peče dok ne dobije zlatnu koru. Kad je kruh pečen ne hladi se nagolo nego zamotan u čistu kanavaču.
Ovo je recept za pečenje kruha od krumpira u pećnici, ali budući da Dandolo izričito navodi da u vrijeme kada je on postao njenim upraviteljem u dalmatinskim selima nema krušnih peći, a o špakerima nema ni govora, nemamo razloga sumnjati da se ovakav kruh pekao ispod peke za koju je znameniti hrvatski arheolog porijeklom iz Šibenika, dr. Zdenko Brusić znanstveno dokazao da je u na današnjem šibenskom području neprekidnoj uporabi najmanje osam tisuća godina.
 

Iz kategorije: Nostalgija