Ljubav je uvijek ista, mijenjaju se samo načini na koji se (po)kazuje. Danas nam je teško zamisliti kako su ljubav pokazivali, kazivali, iskazivali, primali i davali naši pradjedovi u ono doba kada su ljubav i ljubovanje bili tabu, a opet su svi sve znali.
Bez problema možemo zamisliti kako su ljubav upražnjavali naši preci prije stotinjak godina. Tu se, u čisto tehničkom smislu i koitalnoj koreografiji manje više ništa nije promijenilo. Jasno nam je da su ljubavni plam, žar i tuga bili doslovno isti kao danas. Ta o tome je napisano more pjesama i brdo romana. No, kakve su bile strategije zavođenja i finese pikantnih ljubavnih igara koje su prethodile zarukama i, konačno, braku, nije nam poznato.
Srećom postoje, malo ih je ali ih ipak ima, pisani tragovi o toj divoti. Te sočne golicave priče uglavnom su onako općenito ljudske, a onih koje se odnose baš na Šibenik i šibenski kraj gotovo i nema. Ili nisu nikada napisane ili su napisane pa skrivene, izgubljene... Ipak, srećom, našli smo jednu bužu kroz koju je moguće ćiriti u intimu naših predatka. Riječ je o prvorazrednom književnom uratku iz 1912. godine, iz pera vrsnog hrvatskog pripovjedača Marina Bege. U njegovo vrijeme zavođenje, faćkanje iliti snubljenje zvalo se gonjanje, a bilo je prepuno rafiniranih pravila iako se, kao i svaka strast, činilo kaotičnim.
Umjetnost gonjanja
Marin Bego šibensko gonjanje opisuje ovako:
Mnogi ne poznaju gonjanje, ovu najstari¬ju igru, punu požude i strasti. Dočim su je u Šibeniku vremena promijenila i izobličila u Zagorju nisu. Tamo za sparnih ljetnih popodneva, momak i djevojka zatvore se negdje u kukuruzani ili sjenokoši. Tamo u polumraku, na sijenu ili na prosutim zrncima kukuruza započne gonjanje.
Igra ide za tim, da se momak i djevojka nauživaju uzrujanosti u borbi. Momak treba da silom svlada djevojku, a ona mu ne pusta ni za živu gla¬vu, jer gonjati se može i s drugim momkom, ne samo s vjerenikom. Djevojka se brani svim silama, izmiče kako bolje zna i ugriza zubima:
-Bi li htio, a ?..
-Teško mi je, djevojko!
-Crkni!
Stisnuta srca, plamtećih očiju hvataju se za život i već na sam dodir lecnu se kao da su opekli prste. Ne mogu da podnesu toliku uzbuđenost, pa klonu svaki čas i stanu se gledati razjarenim očima...
Borba za slavodobiće
Ali doskora opet se uhvate u koštac. Sad bijesno navaljuje momak, sad djevoj¬ka. Kukuruzova zrnca izmiču pod njima i prskaju na sve strane. Izgleda kadkad, da je premoć na strani momka, jer djevojka se više ne miče u zagrljaju i zatvara oči, s osjećajem brige i straha... No iznenada izmakne ona lakim kretom i udari u smijeh:
-Ne mogu ti pomoći!
-Možeš, možeš!
-Kako ?...- pita ona porugljivo.
On je opet pograbi obim rukama. Drži je kao prikovanu o pod. Sve zamukne, samo kadkad prsnu pod njima kukuruzova zrnca. Čuje se, kako oni nešto šapću, držeći usta uz usta. Izgleda u tom času, da je djevojka svladana, jer joj suze same skaču na oči i tjeskoba neizreciva crti joj se na licu. Ali, odjednom lecne se kao bocnuta, strese se u cijelom životu, uvija se desno i lijevo poput zmije, jedva bi se okom mogle slijediti njene kretnje.
-Što bi ti htio, a?
Znoj ih je oblio i teško disanje nadimlje im grud. Ne radi se više o igri, nego o očajnoj borbi, o obrani, o neodoljivoj strasti i o slavodobiću...
Bedrom o bedro u Kalelargi
Tako se to igra u Zagorju. U Šibeniku pak gonjaju se momci i djevojke na ulici. Nedjeljom i svetačnim danom o podne velika je stiska u Širokoj ulici. Šetaju momci i sretaju djevojke.
Od gledanja pređu na namigivanje, od namigivanja na hvatanje za ruku i na gonjanje. Momak udara djevojku svojim bedrom, a djevojka ga bedrom svojim dočeka. Kod toga treba osobite vještine jer tko ne zna udarac dočekati može lako udarati glavom o zid. Djevojka unapred znade koji će je momak gurnuti i kad ovoga sretne, na dva koraka pred njim, već stoji pripremi, čeka nategnutim bed¬rom, a drugom nogom podupire. Kod sudara daje i ona zamaha, a dalje događa se sve kako je već poznato.
Triske i noži
Ljubavna igra uvijek je, i u ta vremena, bila lijepa, slatka i bezazlena, baš takva kako ju je opisao Marin Bego, ali igre oko ljubavnih igara nisu u Šibeniku bile baš lijepe. Recimo ako bi cura ostavila momka on joj je bez straha od posljedica mogao kazati što o njoj misli i opaliti joj trisku na sred Poljane. S druge strane, ako je momak ostavio curu, a ona se požalila braći, bilo je svašta, bilo je ljutih obračuna, žestokih tučnjava, a potezali su se i noži... Šibenik je imao i svog Romea i svoju Juliju, a pamti i opasne smrtonosne ljubomore. Tako je, kažu, bilo sve do Drugog svjetskog rata. Pa i dugo nakon njega, a možda je tako i danas?
Tekst objavljen u 4. broju časopisa "Volim Šibenik"
