Nakon što je konačno, četiri godine nakon završetka Prvog svjetskog rata, bio oslobođen od talijanske okupacije, Šibenik je uživao u slobodi. Šibenčani su feštali i guštali kao nikada prije i nikada poslije iako su vremena bila teška, a život neizvjestan. Kao da im se žurilo ugrabiti što više od života sluteći da će se svijet ubrzo opet naći u paklu još goreg rata. Pronašli smo priču nepoznatog autora o izletu grupe oženjenih Šibenčana u ribolov u Kornate kao izgovoru za odlazak u Biograd i lov na dame u hotelu „Ilirija“, napisan vjerojatno 1935. ili 1936. godine, nije u cijelosti sačuvan. Nespretno skraćena i zbog toga teže razumljiva bila je objavljen u splitskoj „Jadranskoj pošti“. Tekst koji donosimo kompilacija je rukopisa i objavljenih fragmenata. Neki redaktorski zahvati zbog specifičnog načina izražavanja autora bili su neizbježni, ali su u cijelosti sačuvani stil i jezik priče koja je ispričana mješavinom ikavice i ijekavice.
Iz priče se razaznaje da je „lov na dame“ u Biogradskim hotelima bila slatka muška tajna i da su se tim „sportom“ bavili isključivo oženjeni muškarci, sudeći po imenima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. U ovoj priči riječ je o deset šibenskih muževa koji praveći se da idu loviti ribu u Kornatima unajmljuju putnički brod da bi barem jednu noć lovili dame i plesali tango u biogradskom hotelu „Ilirija“. Zašto u Biograd na moru i zašto baš u hotel „Ilirija“? Biograd na moru bio je već tada vrlo jaki turistički centar, 1935. godine u njemu je izgrađen hotel „Ilirija“, u to vrijeme jedan od najmodernijih i najluksuznijih hotela, poznat između ostaloga po odličnom tango orkestru i rasplesanim imućnim damama koje traže ljetne avanture. Osim toga tih je godina tango bio nepoželjan u Šibeniku jer su ga konzervativni Šibenčani smatrali lascivnim i nemoralnim pa je bio protjeran iz šibenskih hotela.
Da žene ne pitaju svašta
Motorna lađa privezana na šiben¬skoj obali čeka da primi četu odabra¬nih, sve prokušanih ribiča pa da s njima krene u (ne)poznato. “Mučenica“ se zove ta lađa. Po svoj prilici su je tako krstili po oslobođenju Šibenika od Italije 1922. jer je bila par puta od Talijana radi ilegalne trgovine bila zaplijenjena pa s mukom i iskupljena. A nije ona bila i jedina mučenica. Mnogi su se istim poslom jer je u to doba sve to, sva ta ilegala bio opći nacionalni „rad“. Dvanajest je sati i pol. Svi su oženjeni momci na okupu. Posteljina i pribor sve je već u kapetanovoj ka¬bini. Dva sanduka sa svim konforom. Svak je uzeo sve što triba da žene ne grintaju i ne pitaju svašta na šta se teško može odgovorit. Jedan sat. Odlazak. Isplovljavamo.
Traži se mliko za bijelu kavu
Deset familja, žena i sitne djece, sa obale pozdravlja svoje „mučenike“. „Mučinica“ oštro reže valove kroz šibenski kanal. Maistral lijepo rashlađuje. Jedan tropski šešir kod pećine sv. Ante leti u more i tim počimlje seriju takvih iznenađenja, jer ga drugi šeširi malo dalje na otvorenom moru slijede na isti način. Spašavanje se ne pokušava, jer ima dosta šešira u rezervi. Sa kupališta Jadrije viju se rupci na pozdrav, a mi „momci“ im sa lađe dostojanstveno odmahujemo. Prolazi se se Vodičkim kanalom prema Betini i Tijesnom za Hraminu. „Mučenica“ u Hramini svršava svoju redovnu pru¬gu i stavlja se na isključivo raspola¬ganje nama kornatskim junacima. Četiri su j sata popodne. Navike traže svoje. Dvo¬jica se upućuju u selo da traže mlijeka za bijelu kavu. Ali jedina krava u Hramini još nije pomuzena, pak se mlijeka ne može u taj sat dobiti.
Stotinjak slanih srdela za marendu
Dvojica traže mliko, a dvojica marendu. Ulaze u hotel „Pleslić“ i traže ribe. Gazda ima vina i slanih srdela. Je¬dan uzimlje, drugi se nećka. Dolaze redom i ostali da utuku vrijeme dok se brod opere. Sve tako nećkajući se bi ne bi slanih srdela i de¬set naših junaka posmazaše par glava friškoga kruha i stotinjak slanih srdela i sve to zališe dobro dobrim crninia Dal¬matincem. Ko bi rekao da je to tako dobro! Baš nam pristaje ovaj zalogaj! „Mučenica“ zvoni na odlazak. Pramac se upravlja prama Kornatima, a jaki maistral zapljuskava po cijelom bro¬du, ali nitko se ne obazire na te malenkosti. Sve su oči uprte u daleke otoke gdje neki čvrsto misle nam je cilj.
Dugi i debeli dokturi
Al ima do Kornata. Tilo traži svoje. Iva već gladi svoj trbuščić jer ćuti miris se gulaša koji se sprema u brodskoj kuhinji. Toni, kako mu priliči, počimlje svoj prvi veliki govor kojeg nitko ne sluša. Boriš je uz pete Ivi¬ne. Drži ga se kao svrab nečisti. On sa svojim ruskim podoficirskim dur-binom razaznaje pojedine otoke, koji su nam već u blizini. Filip namješta radio antenu, da ne budemo od svi¬jeta otsječeni. Direktor pita dali se može i od divljih kornatskih koza dobiti mlijeka jer bi on i dalje tija bijelu kavu. Isak čuči na pramcu i već traži položaj kamo će baciti tunju za komarče. Dugi i debeli dokturi zaposjeli jednu stranu broda, jedan nogama, a drugi onim debelim i pr¬stima namjesto brojastnica dovršava¬ju svoju predvečernju molitvu. Šime sa svojim dvostrukim očalima već vidi drugu obalu Jadranskoga mora. Sunce već dobrom polovinom se uronulo u sinje more, kad je „Mučenica“ spustila svoje sidro u uvalici Opata.
Trka do „male kabine“
Prva i jedina briga te večeri bili su nam do¬bro spremljeni gulaš i vatreni Primoštenac. Ljudi na počinak! Sutra nas čeka posao riba¬renja. U utrobi, na palubi i u kabini rasprostiru se slamnjače i već za ne¬koliko minuta svi su se podali u kri¬lo glatkog sna. Jedini Isak lovi komarče, da nas ujutro iznenadi. Jutro. Kava je već gotova, ali nema mlijeka pa Direktor traži jaje za kavu. Ima ih Iva, on ih je poneo. I Boriš bi jaje u kavu, ali nezna kako se pravi. Uslužni Iva odmah mu mješa mu jajca, ali između prstiju mu „ispada“ kuglica masti u kavu. Ugursuz. Boriš je Židov i zna Iva šta će bit. I bilo je. Prije nego li je „Mučenica“ digla sidro na prvo krstarenje na zubace već je Borišu zlo u stomaku. Uvjeravaju ga da mu je to odmora, a „Mučenica“ još ni ne plovi. Iva se podsmjehava. Tetoši ga i nuđa mu čaja. Malo zatim nasta trka pra¬ma „maloj kabini“. Svako malo evo ga opet. Boriš je morao na post. To nas je maglo koštati, jer je tražio za jest samo barbune i zubace. Imali smo sreće jer nitko ništa nije ulovio pa nam ih nije pojeo. Na večer se sve razjasnilo pa se Boriš i Iva pobratimiše ispred „male kabine“..
„Uspomena“ na vrh Smokvice
Tunje su nam zapinjale z dno, a mi smo se tješili da su nam to zbaci pokidali udice. Dali smo se na kanjce i ar¬bune. Ulovismo i za ručak i za večeru. Prvi risoto bio je izvanredan. Za večeru opet risoto i riba. Sutradan opet riba i risoto, pa risoto i riba. Kruh smo ispekli na obali. Isak čuči sate i sate i lovi komarče, al uzalud. Usidreni smo kod Smokvice. Bacaju se mreže, parangali, ide se pod svijeću tražiti riba. Iva da će se naužit vidika sa Smokvice pa izlazi na vrh otoka, ali svi znaju, ide tamo samo da ostavi „uspomenu“. Dok je on na brdu jedan kornatski dečko kupi mu spužiće u šešir. Vidi boris Ivin šešir pa kuje osvetu. Kod se Iva vratio našao je u šeširu osim spužića i još koješta pa je morao bacit šešir. Razbratimiše se pa opet pobratimiše.
Tunje za dame
Lijepo je u Kornatima, ali je kratko. Kratko je ali je previše. Sutra je novi dan. Padaju razni prijedlozi za sutrašnji ribolov od onih koji ne znaju zašto muška čeljad iz Šibenika ide u Kornate. Još im to nije bilo jasno kad je uvečer „Mučenica“ zaplovi put Biograda. Misle, kod Karaganje će se bolje loviti. Al „Mučenica“ ne baca sidro kod Karaganje nego ide u Biograd i pristaje uz mulo ispred hotela „Ilirija“. Svima je sada sve jasno. Oduševljenje. Svi oženjeni zaboravljaju istog treba da su oženjeni. U „Iliriji“ svira orkestar. Pleše se tango. Puno je lijepih žena. Bacaju se tunje za dame. Sve su elegantne. Al ne mare za nas ka ni ribe za naše ješke. Neki nešto gonjaju, drugi se pokunjeni vraćaju na „Muče¬nicu“.
Pečenje praščića na biogradskoj plaži
Ujutro se „ribolov“ nastavlja. Elegantniji idu na sigurnu poštu, na kupalište gdje se dame sunčaju. Šime, doktor Jure, Iva i Boriš paradiraju po plaži, ali „ribe“ ne zagrizaju. Oni koji su još sinoć otišli s plesa pokunjeni jutros ne mare za dame nego na obali pored kupališta peku praščića na ražnju. Više ne „ribare“. Pripremaju mesnati ručak za mučenike sa „Mučenice“. Draže im je meso od ribe. Ekipa Šime, Jure, Iva i Boriš vraća se plaže duga nosa. Ni u Biogradu ništa nisu ulovili. Do¬sadno je. Ni pečenom praščiću se ne vesele, al se brzo masnim tješe.
Metla iza vrata
Sita, expedicija konačno napušta „lovište“ i upravlja brod prema milom domu, prema Šibeniku. Na Jadriji dočekani su lovci s oduševljenjem. Svi bi da vide lovinu, al lovine nema. Kažemo da je lovina već na „sigur¬nom mjestu“ kod Ive, Jure i Boriša najviše, a kod drugih u manjoj mjeri. Ne vjeruju nam, al se prave da vjeruju. Uvečer evo nas na mulu Krke. Rastanak. Kupe se štrace i svak pravo svojoj kući. Svi muče. Nikom se ne priča. Biće da ih kod kuće iza vrata čeka i koja metla jer vijesti od Biograda do Šibenika putuju brže nego ptice. Bilo je lipo, al ne bi bilo dobro da bude „lipše“.
