Mladu kiparicu Manuelu Pauk posjetili smo u njenom ateljeu u centru Zagreba. Kako izgleda život izvan dohvata ljudskog pogleda? Na čijim je leđima izgrađena civilizacija? Što je uopće vrijednost? – samo su neka od pitanja koja postavljaju njeni radovi. Svojim diplomskim radom preispitivala je tradicionalni motiv konjaničkog spomenika, a sličan je pristup prisutan i u njezinu daljnjem stvaralaštvu. Životinje kao nositelji značenja, zamućivanje granica između visoke umjetnosti i svakodnevnih, komercijalnih objekata, ironija, višeslojnost radova temeljenih na tradiciji, literaturi, znanstvenim istraživanjima reakcija su na svijet u kojem živi i djeluje, piše Vizkultura Kako izgleda život izvan dohvata ljudskog pogleda? Na čijim je leđima izgrađena civilizacija? Što je uopće vrijednost? – samo su neka od pitanja koja postavljaju radovi mlade suvremene kiparice Manuele Pauk. Umjetnica rođena 1994. kiparstvo je završila na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Peruška Bogdanića, a iza sebe već ima niz zapaženih radova te samostalnih i grupnih izložbi. Svojim diplomskim radom Ludički juriš preispitivala je tradicionalni motiv konjaničkog spomenika, a sličan je pristup prisutan i u njezinu daljnjem stvaralaštvu. Životinje kao nositelji značenja, zamućivanje granica između visoke umjetnosti i svakodnevnih, komercijalnih objekata, ironija, višeslojnost radova temeljenih na tradiciji, literaturi, znanstvenim istraživanjima reakcija su na svijet u kojem živi i djeluje. Skulpture i instalacije stvara u različitim materijalima: od keramike i poliestera, do pepela, sjemenja i fluorescentnih boja. Njezin jedinstven pristup temama publika je imala prilike vidjeti na grupnim izložbama poput Salona Mladih, Bijenala keramike u Aveiru, Od Y do Z: Gradilište nove generacije, ali i samostalnih Život pod velikim pritiskom u Galeriji Šira, Slatki svetci u Etnografskom muzeju, Ludički juriš u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu i Galeriji sv. Krševana u Šibeniku. Netom nakon aktualne samostalne izložbe Servis klime u Gradskoj galeriji Labin, Manuelu Pauk posjetili smo u njenom malom ateljeu u centru Zagreba, u blizini Akademije, te razgovarali o inspiraciji, dosadašnjem stvaralaštvu i planovima za budućnost. ► Odrasla si u Šibeniku, završila Školu za primijenjenu umjetnost u Zadru i kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu… Kako je izgledao tvoj umjetnički put i što te motiviralo da se počneš baviti umjetnošću? Manuele Pauk: Već sam od predškolske dobi znala da se želim baviti umjetnošću; voljela sam crtati, a kasnije čitati, premda nisam znala koje sve mogućnosti postoje. Mislila sam da ću biti slikarica, pa spisateljica, modna dizajnerica… Na nagovor srednjoškolskog profesora Mijata Radasa pokušala sam s kiparstvom, a onda su sve ideje počele ići u smjeru da je to – to. Akademija je bitna, mislim da je odlična za razmjenu iskustava s kolegama i za formiranje radne discipline, posebice prve dvije godine, kad su studenti na Akademiji ponekad od 9 ujutro do 8 navečer. Malo je teže kasnije ako se sam ne možeš motivirati, no ipak, možda je taj pristup dobar jer “stvarni svijet” nije poticajan za stvaranje umjetnosti… Ono čega je nedostajalo jest učenje vještina van produkcije radova, a koje su nužne da bi kao umjetnik mogao rasti i razvijati se. Na akademiji nisam naučila kako napraviti portfolio, kako se prijavljivati na rezidencije, kakve su mogućnosti financiranja. Danas je možda ipak malo drugačije, mislim da sada postoji kolegij za neke osnovne stvari što je korisno za daljnji samostalan rad. U tvom dosadašnjem opusu možemo primijetiti niz različitih motiva i tema, no ono što se kroz više njih provlači jest poigravanje tradicionalnim motivima. U adventsko doba je 2023. u Etnografskom muzeju u Zagrebu prigodno bila postavljena izložba Slatki svetci. U tom ciklusu tradicionalni motiv svetačkog lika prikazuješ u estetskom ključu čokoladnih figura i Speculaas keksa. Kako si došla na ideju taj karakteristični, konzumeristički blagdanski simbol podići na razinu umjetnosti? Manuele Pauk: Sam ciklus je počeo od narudžbe za jednu jahtu, gdje je naručiteljica htjela skulpturu svetog Nikole. U to sam vrijeme uglavnom radila životinje, odnosno reinterpretirala klasične teme koje su mi padale na pamet, kao što su antičke muze umjetnosti i konjanički spomenik, pa nisam htjela napraviti neki generički rad, odvojen od mene, već sam počela razmišljati kako da sv. Nikolu reinterpretiram, da to doista bude moj rad, u mom duhu. I tada mi je palo na pamet oblik čokoladnog svetog Nikole, ali izveden u drugom materijalu. Tako sam počela razmišljati kako prikazati nešto tradicionalno, kao što su prikazi svetaca u drugačijoj formi i sa značenjem koje se odmiče od tradicije. Proučavala sam hagiografije, kao i oblike i vrste slastica. Sjećala sam se vlastitog estetskog užitka dok sam odmatala, gledala i jela mnogobrojne sv. Nikole kao dijete. No, u seriji na kraju nisam napravila ni jednog svetog Nikolu. Odabrala sam svece koji su mi osobno bili zanimljivi, svetice i mučenike kao što su sv. Lucija, sv. Janja i sv. Sebastijan. Dio serije je i prostorna instalacija nastala na CreArt rezidenciji u Aveiru, gdje sam u oblicima koji podsjećaju na Speculaas kekse napravila Guineforta, psa zaštitnika djece, koji nije priznat od katoličke Crkve, ali se u jednom mjestu u Francuskoj štovao oko 700 godina. Slatkiše kao polazišnu točku oblika sam odabrala jer se blagdani danas više konzumiraju nego slave – i činilo mi se da kroz te oblike mogu otvoriti prostor za razmišljanje o vrijednostima koje su u srži priča o svecima. Ako je sv. Nikola, zaštitnik djece, postao prisutan kroz oblik čokoladice koju djeca odmataju i pojedu, možda mu je potrebno ogledalo: pas koji čuva, a nije priznat, koji postoji u sjenama tradicije – sv. Guinefort. Više Vizkultura Foto: Maja Bosnić
