Ciklus fotografija ‘Oda Jadriji’ Šibenčanin sa zagrebačkom adresom Luke Marottija bit će otvorena u šibenskoj Galeriji sv. Krševana.u ponedjeljak, 30. svibnja u 20 sati, a publika će je moći razgledati do 13. lipnja.
Od nekoliko desetaka javnih kupališta izgrađenih u svakom od ozbiljnijih jadranskih gradova, od 1880-ih godina do pred Drugi svjetski rat, od Savudrije do Cavtata, sačuvalo ih se tek nekoliko, među njima i Jadrija Valjda je to u skladu s našim uobičajenim nehajem spram takvih komunalnih instalacija koje su u ono doba bile, posebno u ljetnim mjesecima, žarištima društvenog života lokalnih zajednica, i pravim atrakcijama namjernicima koji su tu ispijali sunce zajedno s domaćim ljudima, piše u predgovoru te izložbe naš poznati povjesničar umjetnosti Joško Belamarić. Jadrija je nastala 1922. godine koncipirana vizijom Šime Grubišića Rovila, umirovljenog majora, pa turističkog vodiča i lokal patriota, koji je s grupom istomišljenika osnovao zadrugu s kojom je na ulazu u Šibenski kanal podigao moderno kupalište i stvorio – daleko od grada – za ono doba jedinstvenu turističko-rekreacijsku gradsku oazu. Projekt Jadrije imao je, naravno, izrazitu poduzetničku pozadinu, ali ne smijemo zaboraviti da su ti ljudi, možda i nesvjesno, shvatili prije svega da za pravi odmor (kao i za pravo liječenje) čovjek treba iskoračiti iz kruga svoga svakodnevnog života, te da takva promjena – a kakvu promjenu nudi već samo putovanje do kupališta na Jadriji, brodom s gradske obale, kroz Kanal sv. Ante (opata)! – garantira ljekovito psihosomatsko djelovanje. (Hipokratski liječnici zapazili su, naime, da su pridošli pacijenti počeli ozdravljati i prije nego su im počeli propisivati terapiju.)
Ne čudi stoga ova serija nostalgičnih fotografija Luke Marottija kojom se šećemo Jadrijom u popodnevnim satima kasnog ljeta ili rane jeseni., nastavlja Belamarić.Nisu to refreni blistavih turističkih panorama, kakve slikaju naši fotografi, pred kojima se život pretvara u pjesmu, nego sjetne meditacije na temu „uvelog lišća“ ljeta koje je uvijek brzo i kratko. Pred nama nije kaleidoskop sezonskih užitaka, nisu slike u kojima je ljepota posuđena od života, nego lanac gotovo ispovjednih motiva u kojima fotograf pohranjuje, gotovo bih rekao poklanja svoje osjećaje, zrnca svoje sjete. Znamenite boje kojima su oslikana vrata kabina na Jadriji, boje nekog specifičnog šibenskog spektra (pinku Mondrian, pinku Vitić), Marottiju nisu primarna nego nuzgredna preokupacija. Svaki bi drugi fotograf poletio k snažnim efektima koje nudi jarka koloristička shema tih razmetljivih blokova crvenih, žutih, kobaltno modrih i tirkizno plavih, smeđih i maslinastih boja. On radije dokumentira chiaroscuro atmosferu, patinu ili oštećenja zida i betonskog poda… Traži krakelire vremena.
Luka Marotti (Šibenik, 1948.) od djetinjstva živi u Zagrebu gdje je studirao na Filozofskom fakultetu. Radio je kao redatelj dokumentarnih emisija i serija na HRT-u. Predmet njegova interesa najvećim su dijelom teme vezane uz povijest, povijest umjetnosti, arhitekturu, urbanizam, kulturnu baštinu u najširem smislu. Baveći se poslom u kojem potpisuje više od petsto dokumentaraca putovao je po Hrvatskoj i upoznao mnoge znamenitosti, ljepote, obišao poznata mjesta i skrivene zakutke koje je tematizirao i pretočio u filmske priče. Putovanja, među koja se moraju ubrojiti i ona privatna, bila su poticaj da se počne aktivnije baviti fotografijom, svojom ljubavi iz mladih dana. Rezultat je dvadesetak samostalnih izložbi u Zagrebu, Šibeniku, Zadru, Splitu, Sisku… Uz to, objavio je i nekoliko fotomonografija koje, kad izložbe krhke u svojoj efemernosti prođu, ostaju svjedočiti o Marottijevu svijetu, senzibilitetu, estetici.
Fotografija je za Marottija, kako kaže, mali, osobni prostor slobode. Prostor u koji smješta svoje atmosfere, čudesna mjesta, nostalgične i ponekad blagim humorom obojene priče. Ona je uvijek subjektivno, nenametljivo i za njega jedino moguće viđenje stvari.
