Izložba crteža ‘Umjetnik-crta-posvećenje’ Gabrijela Jurkića jednog od najplodnijih bosanskohercegovačkih slikara 20. stoljeća otvorena je sinoć u MUzeju Grada Šibenika. Izloženi su njegovi crteži iz fundusa Franjevačkog muzeja i galerije Gorica u Livnu.
" Gabrijela Jurkića nije do sada bio toliko poznat po svojim crtežima pa je po tome je ova izložba posebna. Daje nam drugačiji uvid u umjetnička stvaralaštva autora ", kazala je kustosica šibenskog muzeja Anita Travčić
Okupljenima su se obratile i ravnateljica galerije Gorica Dražena Džeko kao i autorica izložbe Željka Markov.
Izložbu u šibenskom Muzeju možete razgledati do kraja mjeseca, a već je dogovoreno i njezino gostovanje u Kninu. Spomenimo još kako će Muzej grada Šibenika u sklopu Noći muzeja organizirati cjelodnevni izlet u Livno.
Gabriel Jurkić bio je izgrađeni praktični katolik, franjevački trećoredac, sjajni i neumorni interpretator divnog bosanskog pejzaža postao je jedan od najproduktivnijih bosansko-hercegovačkih slikara dvadesetog stoljeća. U životu ga je uvijek zanosio lik sv. Franje Asiškog. Rodio se 24. ožujka 1886. u Livnu. Brat mu je blizanac Mirko, književnik. Njihovi su se preci nazivali Kostović. Doselili su u Livno iz Hrvatskog primorja. Učio je slikarstvo kod profesora Cikoša i Crnčića u Zagrebu (1906 -1907). Bio je među prvim učenicima novoosnovane Privremene škole za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu (1907/08). Nakon uspješno položenog prijamnog ispita na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, odmah je, na temelju svojih radova, primljen u četvrto godište općeg smjera slikarskog odjela. Akademiju je završio 1909, a potom je do 1911. u specijalnoj školi Kazimira Pochwalskog. Od 1911. do 1956. živi i radi u Sarajevu sa suprugom Štefom, književnicom izrazito katoličke orijentacije. Gabriel se teško uklapao u poslijeratnu stvarnost, stoga nije bio podoban tadašnjim čelnicima u Sarajevu pa su mu oduzeli atelje. Odlučio se preseliti u Livno. Općinske vlasti u Livnu nisu pokazale interes za njegov i Štefin smještaj. Franjevački samostan na Gorici u Livnu otvorio im je svoja vrata, ustupio im prostor za atelje, sobu za stanovanje i pružio im svu potrebnu opskrbu. Tako su se od 1956. do smrti Štefe 1971. i Gabriela 1974. udomili u samostanu. Štefa je prestala s pisanjem 1947, a i Gabriel se tada povlači iz slikarske javnosti, mnogo radi, ali ne priređuje samostalne izložbe. I brat mu je Mirko nestao s književne scene nakon Drugog svjetskog rata. Nisu odgovarali tadašnjoj političkoj eliti koja se borila za ostvarenje ateističkog društva.