Zvonimira Bralić, mlada pedagoginja i aktivna članica Šibenske udruge mladih nedavno je tmurnu šibensku zimu zamijenila toplim afričkim suncem- otišla je u Keniju ostvariti svoj san. Ne radi se o turističkom obilasku trećeg svijeta, safariju ili obilasku tamošnjih nacionalnih parkova- Zvonimira je otišla na šestomjesečni volonterski rad u sirotište gdje se nalaze djeca čiji su roditelji umrli od AIDS-a, malarije ili pak skončali od gladi. U malom selu u pokrajini Rusinga islands na obali jezera Viktorija, pola godine će se brinuti o siročićima, kuhati im, spremati, pomagati u učenju, ali i raditi na farmi s životinjama te uzgajati hranu. Nedugo prije odlaska priznala nam je da je volontiranje u Africi nešto o čemu je oduvijek maštala, a sad su se posložili uvjeti da napokon ode: „Znam da sirotišta postoje po cijelom svijetu kao i ljudi kojima treba pomoć, ali ono što se događa u zemljama trećeg svijeta je priča za sebe, a Kenija je posebno specifična. Putujem preko organizacije Helpex za koju sam saznala od prijateljice. Preko njihove internetske stranice pretraživala sam kampove i prijavila se za rad u onima koji me zanimaju, a htjela sam volontirati isključivo u sirotištu. Sve sam obavila preko interneta, prijavila sam se na dva kampa i na kraju se odlučila za onaj na jezeru Viktorija“, pričala nam je Zvonka uoči svoje životne pustolovine na koju se otisnula u studenom.
Apsurd: Volonteri moraju plaćati da bi radili besplatno
Prethodno je dobro provjerila organizaciju i kamp u koji ide jer su u ovakvim slučajevima sve češće prevare- ima slučajeva u kojima nesuđeni volonteri postanu žrtve trgovine ljudima. „Napravila sam profil na internetu i dopisivala se s ljudima koji vode kamp. Opisala sam im što točno želim raditi i na temelju toga odabrala kamp u kojem žive siročići. Sve je išlo brzo i jednostavno. U Nairobi putujem iz Londona jer je tako jeftinije, troškove avionske karte pokrivam sama, a tamo su mi plaćeni smještaj i hrana“, objašnjava Zvonka i dodaje da je njen jedini uvjet bio da osim puta nema dodatnih troškova: „Nije mi jasno zašto je postala praksa da ljudi koji već pristaju raditi bez naknade moraju organizaciji plaćati svoj boravak u kampu. Sve češće razne organizacije, uglavnom one crkvene, traže da volonteri njima plaćaju određeni mjesečni iznos, svojevrsnu stanarinu, kako bi oni dodatno zaradili“, kaže Zvonka, prva Hrvatica koja će volontirati baš u kampu na obali jezera Victoria, iako sve više Hrvata ide u Keniju s istim ciljem.
Osim puta koji je koštao oko 6 tisuća kuna, morala je kupiti cjepiva protiv trbušnog tifusa i tablete protiv malarije, bez kojih je ne bi ni primili u zemlju.
Podrška okoline humanom cilju
Iako je u Šibeniku radila kao pedagog u dječjem vrtiću, „zov divljine“ bio je neizdrživ: „Roditelji, momak i prijatelji nisu se pretjerano iznenadili kad sam im priopćila da definitivno idem jer sam o tome pričala već dugo. Imam 27 godina, ako sad ne odem- neću nikad. Planirala sam volontirati nakon fakulteta, no nekim čudom sam odmah dobila posao i nije bilo prilike da odmah odem. Ipak, poslodavac je bio odličan, rekli su mi da me razumiju ako je to moja želja, a da me radno mjesto, ako ga želim, čeka kad se vratim.Dečko mi je dao stopostotnu podršku, dugo smo skupa, iako mu nije lako, shvatio je da je to moja stvar i da to moram napraviti. Rekla sam mu da mi nije problem to što želim otići nego hoću li se željeti vratiti, jer uvijek postoji mogućnost da produžim volontiranje“, smije se Zvonka i priznaje da ju je Afrika „strefila“ tek nakon što je sve dogovorila, našla avionske karte, dala otkaz i svima priopćila da odlazi: „Tek onda sam postala svjesna da me neće biti 6 mjeseci, što možda i nije dugo, ali kad si u drugom, odnosno trećem svijetu izoliran od svih, bez mogućnosti čestog kontakta, malo me bilo strah. Dugo sam razmišljala i shvatila da ću žaliti cijeli život ako to ne napravim. Mislim da smo se svi toliko otuđili sami od sebe, a posebno od drugih. Zbog toga me što neću imati „blagodati civilizacije“ poput televizije, interneta i dućana. Bit ću u prirodi i družiti se s djecom, raditi s njima svaki dan, živjeti ću tamo i raditi, a ne samo obići zemlju kao turist.“
Zvonka ne zna što je točno očekuje u Africi. Vidjela je slike kampa- malog sela pokraj kenijskog jezera Victoria, u blizini nema kuća ni ceste, radi se o potpunoj izolaciji od civilizacije. „Nitko od mojih poznanika nije bio tamo, našla sam jednu curu iz Španjolske koja me uvjerila da je organizacija sigurna, nema trgovine ljudima i drugih strahova i paranoja koje sam sama sebi usadila“, uvjerava nas.
O volontiranju Zvonka zna dosta, a ovo joj nije prvo volontersko iskustvo. Jedna je od osnivača Šibenske udruge mladih, a preko volonterskog centra Zagreb bila je dva tjedna u Italiji i radila s osobama s posebnim potrebama. Posjet Keniji jedna joj je od životnih želja kao i rad u sirotištu.
Volontiranjem više dobiješ nego što daš
“U Hrvatskoj volontiranje nije baš rasprostranjeno, ljudi putuju da namire sebe i svoje želje. mislim da je problem što ljudi se ljudi odlučuju na volontiranje tek kad su sami ispunjeni i zadovoljili su svoje potrebe i želje. Tek onda su spremni koncentrirati se na druge. Kod Šibenčana je problem, osim što su inertni i pasivni, i to što jadno žive, nemaju posla, novca, pa se ne stignu baviti drugima jer je njihov život nesređen. Isto je i s Afrikancima koji nemaju zadovoljene niti svoje primarne potrebe,hranu, smještaj i krov nad glavom. Kako da onda pomažu jedni drugima“, smatra Zvonka koja za sebe kaže da se osjeća puno bolje kad pomaže drugima: „Jedna cura mi je priznala da se, unatoč volontiranju, osjeća sebično, kaže da ima osjećaj da ona više dobiva nego što daje volontiranjem. Tako razmišljam i sama jer ono što ću ja dobiti od afričkog iskustva puno je vrijednije od onog što tamo nosim.“
Koliko je njena nadolazeća afrička pustolovina nadahnula ljude iz njezine okoline svjedoči i rijetko plemenita gesta dvaju Šibenčanki koje Zvonka ipak nije htjela imenovati bez njihovog znanja: „Kad su te žene čule da idem u Afriku, dale su mi svaka po 100 eura da ih potrošim kako mislim da će najbolje koristiti djeci u sirotištu. Za igračke, lijekove, odjeću, školske knjige. Nisu željele dati novac u raznorazne organizacije jer kažu da nemaju povjerenja da će njihov novac stvarno otići u prave ruke“, priča humanitarka Zvonimira Bralić koja će ovogodišnje božićne i novogodišnje blagdane umjesto s obitelji provesti sa siročićima koji vlastitu nemaju. I živjeti svoj afrički san.
