S rođenim Kninjaninom, Markom Jelićem, doktorom molekularne biologije, nekadašnjim dekanom Kninskog veleučilišta i jednim od pokretača te visoko obrazovne ustanove, a danas kandidatom šibensko - kninskog HDZ-a za pomočnika ministra znanosti i obrazovanja, razgovarali smo prije pet godina za časopis Šibenik Tim. Razgovor s HDZ-ovom uzdanicom kada govorimo o šibensko - kninskoj organizaciji Hrvatske demokratske zajednice prenosimo u cijelosti. Ovako je prije pet godina govorio dr. Jelić.
Osnivanje Veleučilišta "Marko Marulić" 2005. godine u nerazvijenom te ratom duhovno i materijalno uništenom Kninu uglavnom je bilo popraćeno - podsmijehom. Smatralo se da je riječ o izrazito političkoj odluci kojom hrvatska državna vlast pokušava oprati obraz kada je riječ o odnosu prema Kninu. Rijetki su tada vjerovali da će se ono etablirati kao kvalitetna visokoobrazovna ustanova iz koje se regrutiraju kadrovi koje gospodarstvo traži te da će, zahvaljujući inovativnosti i zapaženim projektima, postati jednim od zamašnjaka razvoja ne samo Knina nego i regije. Kninsko veleučilište jedino u Hrvatskoj ali i u Europi ima svoje Inovacijsko središte namijenjeno edukaciji i stručno - znanstvenom radu, a ima i svoju tvrtku "Matica" koja zapošljava najuspješnije studente. Na čelu tog uspješnog Veleučilišta od prvog dana je mladi doktor biologije, trideset trogodišnji Marko Jelić koji je od počeka želio osnovati poduzetničko veleučilište kako bi iškolovalo gotove stručnjake, a ne kadrove koje će završavati na Zavodu za zapošljavanje. Dr. Jelić je i predsjednik Vijeća veleučilišta i visokih škola Hrvatske koje okuplja 43 takve ustanove te potvrđuje da se i u sredinama kao što je Knin, za koje neki smatraju da su neperspektivne i zabačene, mogu raditi dobre i napredne stvari. Prof. dr. Jelić titulu doktora znanosti iz stanične biologije i biokemije stekao je na Prirodnoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta Ludwig Maximilians u Münchenu. U povijesti laboratorija u kojem se usavršavao on je doktorant koji je u najkraćem roku stekao doktorsku titulu, a objavio je niz izvornih znanstvenih i stručnih radova. Povratak u rodni Knin, gdje je u početku bio viši stručni savjetniku u Centru za poduzetništvo, pretpostavio je nastavku uspješne znanstvene karijere u inozemstvu, ali ničim ne odaje da mu je danas, nakon šest godina života i rada u Kninu, zbog toga žao. U razgovoru je otvoren i vrlo siguran u sebe. Ne krije da je demokršćanski usmjeren kao ni to da je odan prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu čija slika, uz križ i grb Republike Hrvatske visi na zidu njegovog dekanskog ureda, ali poriče da je to imalo utjecaja na njegov uspjeh. Dapače, ističe da je kod intelektualca najvažnija nezavisnost. U dvadesetak godina prošao je put od tinejdžera prognanika koji je u progonstvu završio srednju školu i fakultet, potom je doktorirao u inozemstvu da bi mu kao mladom znanstveniku 2005. godine bilo povjereno osnivanje kninskog Veleučilišta, a ubrzo se našao i na čelu sustava veleučilišta i visokih škola.
POLITIKA JE NAPRAVILA PRESUDAN KORAK
Imam dojam da ste još uvijek puni entuzijazma i vjere u posao koji radite te da Vas mala, nerazvijena sredina, kao što je Knin, ali i hrvatska stvarnost nisu obeshrabrili. Ipak ste se Vi obrazovali i kao znanstvenik formirali u Njemačkoj, u jednoj razvijenoj sredini.
Moram priznati da su se mnogi, gotovo svi, smijali i rugali poduhvatu osnivanja veleučilišta u Kninu, ali moj prvi suradnik mr. sc. Mirko Gugić i ja znali smo što želimo i u tomu smo uspjeli. Kada sam se vratio iz Njemačke u Knin, nisam znao da će ovdje biti veleučilište. Imao sam, istina, na umu osnivanje neke škole, ali u jednom trenutku ovdje se sve poklopilo. Dogodilo se da su Grad Knin, Ministarstvo znanosti i tadašnji ministar Dragan Primorac imali istu ideju: osnovati veleučilište u Kninu povodom 10. obljetnice vojno – redarstvene akcije „Oluja“. Kako sam ja u to vrijeme, uz još jednog čovjeka, bio jedini doktor znanosti u Kninu, ponudili su mi da vodim taj projekt. Naravno da sam prihvatio. Vratio sam se u Knin jer jedino ovdje mogu živjeti i nigdje drugdje. Moja obitelj ovdje ima duboke korijene.
Zvuči ipak nevjerojatno da netko samo zbog sentimentalnosti prema rodnom gradu napusti uspješnu karijeru u jednoj razvijenoj i uređenoj državi poput Njemačke.
Neki su tvrdili da iza toga stoji moj privatni neuspjeh, ali moji radovi i moj životni put pokazuju da sam bio vrlo uspješan. Zaista, jedina je istina to da nisam želio živjeti u inozemstvu. Imao sam tada malu djecu i želio sam da moja djeca govore hrvatski. Vani je to nemoguće. Istina, oni su u kući govorili isključivo hrvatski, ali s drugom djecom su komunicirali njemački te je njihov jezik bio mješavina. U životu sam upoznao puno takvih mladih ljudi i vrlo brzo sam shvatio da će i moja djeca cijeli život biti stranci i u Njemačkoj i u Hrvatskoj. To mi nije odgovaralo.
Slažete li se da je osnivanje veleučilišta u Kninu kao nerazvijenoj, marginaliziranoj sredini bila prvenstveno politička odluka, pokušaj države da pokaže kako brine za taj grad i njegov razvoj?
Točno je, to je bila politička odluka. Vlada je željela da se znanje, ograničeno na sveučilišne centre, proširi na cijelu državu. Kada je odluka donesena, mi smo željeli da se izdigne iz političke strukture, da se osnuje ustanova koja će odgovarati potrebama lokalne i šire zajednice. Pri tome ne mislim samo na Knin nego i na cijelu regiju pa i na Bosnu i Hercegovinu gdje danas imamo stanovit utjecaj. Zajedno s mr. Mirkom Gugićem, koji je prodekan Veleučilišta i predsjednik Upravnog vijeća, a uz pomoć državnih i lokalnih dužnosnika, posebno želim istaknuti bivšeg gradonačelnika g. Marića i sadašnju gradonačelnicu Knina gđu Josipu Rimac, uspjeli smo utemeljiti ustanovu koja danas ima 650 studenata i na kojoj je do sada diplomiralo više od 80 studenata. Politika je tu bila početna točka. Politička je odluka da takva ustanova bude u Kninu. Mi to nismo mogli napraviti sami. Politika je napravila taj prvi presudan korak, ali sve poslije toga više nema veze s njom.
Čime se možete danas pohvaliti kada je riječ o razvoju Veleučilišta?
Imamo 44 djelatnika, od toga 22 u nastavnim zvanjima i 6 asistenata. Ovih dana doktorirala je naša djelatnica Janja Filipi. Ona je prva doktorica znanosti stasala iz našeg Veleučilišta. Jedna od nastavnica je nedavno magistrirala. Ponosan sam i na našu tvrtku „Matica“ koja zapošljava najbolje studente. To je jedina takva tvrtka u Hrvatskoj. Osnovali smo je po američkom uzoru. Tamo profesori osnivaju svoje tvrtke i u njima zapošljavaju uspješne studente, a ovdje se radi o tvrtki čiji je osnivač Veleučilište. Ona je namijenjena razvoju poljoprivredne i prehrambene djelatnosti te savjetovanju poduzetnika. U takvoj tvrtki imate pregled nad kvalitetom kadra i nad njegovim napredovanjem, a ljudi su temelj svega. Tu dobijete najbolje od najboljega s malo ulaganja. Otkako je u Kninu zatvoren Centar za poduzetništvo mi jedini pružamo savjetodavne usluge. Zapošljavamo najbolje studente i oni imaju stimulativne plaće. Ta „djeca“ su napravila više od 50 projekata. Nije riječ o tome da mi upućujemo poduzetnike gdje mogu naći znanje, mi ih vodimo kroz cijeli proces, od savjetovanja, projektiranja, osmišljavanja novih proizvoda i njihovog plasmana na tržište. Na temelju naših projekata uloženo je petnaestak milijuna kuna. Mogu reći da smo se uspjeli etablirati jer nam dolaze poduzetnici iz cijele Šibensko–kninske pa i susjednih županija. Razradili smo projekte za niz proizvoda od eko–rakija do sireva, na kojima stoji da su razvijeni u suradnji s Veleučilištem “Marko Marulić”. Ne mogu svi biti zaposleni u “Matici“ pa jedan dio studenata odrađuje praksu u toj tvrtki. Na taj način imamo bolji pregled nad ljudskim resursima i njihovim mogućnostima.
U Hrvatskoj ima više od 40 veleučilišta i visokih škola. Unatoč tomu i činjenici da su takvi sustav nešto posve normalno i poželjno u svijetu, kod nas još uvijek vlada predrasuda da su visokoškolske ustanove u malim sredinama drugorazredne, da obrazuju studente kojima nije do znanja nego do diplome te da pružaju i nižu razinu obrazovanja.
Svatko određuje kakva će biti njegova mjerila i koliki će mu biti prag izvrsnosti. Na naše Veleučilište, ali i na dobar dio drugih, djeca dolaze po znanje. U ovom trenutku u sustavu veleučilišta u Hrvatskoj studira 20 000 ljudi. Većina tih ljudi se bez veleučilišta ne bi mogla školovati jer nemaju financijskih sredstava. Ako želimo biti društvo znanja i graditi kvalitetu na znanju, moramo razvijati upravo takve ustanove i usavršavati ih. Odgovornost je na nastavnicima i instituciji kao skupu nastavnika i studenata da svi zajedno žele i podržavaju znanje. Studenti koji su završili kod nas prvi stupanj te upisali drugi stupanj na fakultetima su među 10 posto najboljih studenata na tim ustanovama. Tu mogu ubrojiti agronomski i neke ekonomske fakultete. Imamo i dosta studenata koji su se odmah po završetku studija zaposlili u velikim tvrtkama. Neki su čak otišli i u Europsku uniju. Svatko može naučiti za prolaznu ocjenu, ali izvrsni su oni koji žele produbiti svoje znanje. Oni nikad nemaju problema sa zapošljavanjem. Kako smo mi još uvijek društvo u kojem vladaju nekakvi plemenski odnosi, i oni osrednji se na razne načine uspijevaju ugurati u sustav. Jamčim da svi naši studenti koji su završili studij i negdje rade zadovoljavaju sve ono što poslodavci od njih traže. Mi smo na prvo mjesto stavili kvalitetu, a dokaz kvalitete je, ponavljam, to što se oni koji kod nas završe bez problema upisuju na druge visokoškolske ustanove i uspješno studiraju. Mi od studenata tražimo mnogo, ali im mnogo i dajemo.
''Mnogi su se smijali i rugali poduhvatu osnivanja Veleučilišta u Kninu.''
Ostajete li pri tvrdnji da se u Kninu može baviti znanošću jednako kao i u bilo kojoj razvijenoj sredini?
Znanošću se možete baviti i na Sjevernom polu ako za to imate uvjete. Najveća američka sveučilišta izdvojena su iz gradova. Najvažnije je imati pristup informacijama i tehnologiji te intelektualnu atmosferu i ljude koji to mogu raditi. To je slučaj kod nas u Kninu. Za mene je jednostavnije živjeti u maloj nego velikoj sredini. Živio sam u velikim gradovima, gdje sam do posla i natrag putovao tri sata. U Kninu mi za to treba pet minuta.
Kninsko Veleučilište hvale da je vrlo dobro opremljeno. Je li to plod vaše spretnosti i sposobnosti, izdašne pomoći države ili političkih veza?
Bez opreme ne možemo na pravi način pružiti znanje svojim studentima. Država nas ne prati dovoljno u tome iako bi to trebala biti njezina briga. Ne samo da ne prati nas nego ne prati ni cijeli veleučilišni sustav. U sveučilišta se ulažu milijarde kuna, a u visoke škole i veleučilišta najviše pet – šest milijuna kuna godišnje. Mi se trudimo do novca doći putem raznih državnih projekata koji nisu iz sustava Ministarstva znanosti nego iz sustava regionalnog razvoja, poljoprivrede i sličnih kao i kroz međunarodne projekte. Javljamo se na natječaje i puno dobijemo. Imamo Inovacijski centar kao poseban odjel Veleučilišta upravo kako bismo studentima mogli pružati i praktična znanja. Kupili smo i opremu vrijednu pet milijuna kuna, liniju za preradu mesa, povrća i voća, koja je uskladištena. Na žalost, zbog neriješenog problema prostora još nije u funkciji. Posljednja prepreka koju smo na tom polju doživjeli je blokada od strane Hrvatske komore arhitekata koja nam je srušila natječaj za taj projekt. Iako smo sve uradili po zakonu, oni se pozivaju na svoj Pravilnik po kojem smo obavezno morali njih kontaktirati. Na kraju će nas prisiliti da odustanemo od toga da dobijemo kvalitetno arhitektonsko rješenje i izgradimo samo običnu halu jer više nemamo vremena za gubljenje. Inovacijsko središte i „Matica“ su najbolji način za educiranje studenata koji nakon tri godine rada kod nas postaju izgrađeni stručnjaci i mogu pokrenuti svoje privatne poslove. Ovdje prikupe praktično tehnološko znanje, a u nama imaju i daljnju potporu za svoje poduzetničke i radne aktivnosti. Na taj način se razvija i gospodarstvo ovog kraja. Znam za sličan primjer jedino na Oklahoma State University. Upravo zahvaljujući takvom načinu rada Oklahoma je iz jedne ruralne sredine s većinskom primarnom poljoprivrednom proizvodnju postala država koja izvozi 60 posto svojih prerađenih poljoprivrednih proizvoda. Smatram da i mi ovdje imamo veliki potencijal i radimo na tom da ga što više iskoristimo i valoriziramo. Već smo zaštitili sir iz mišine kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Isto činimo i s koštradinom i još nekim tradicionalnim proizvodima. Nedavno smo izradili pilot projekt staje i razradili cijeli ekonomski tijek i tehnološko-tehnički elaborat intenzivnog uzgoja mliječnih koza u zatvorenom sustavu koji bi se mogao primijeniti u cijeloj državi i značajno povećati postojeći broj grla.
Jedan od vaših studija je Poljoprivreda krša, nečeg što se smatralo bezvrijednim. Čula sam i sarkastične komentare kako obrazujete "diplomirane pastire". Čini li Vam se da većina ljudi još ne shvaća važnost takvih studija?
Taj program sastoji se od dvaju smjerova: Stočarstva krša i Biljne proizvodnje. Izvodimo ga u suradnji s Agronomskim fakultetom iz Zagreba. To ruganje, usudio bih se reći, ima neku drugu, političku pozadinu. Po svemu sudeći, riječ je o sukobu između stranaka, koja jedna drugoj žele umanjiti neke vrijednosti i uspjehe. Mi, međutim, nismo stranačka nego državna ustanova. Naš je posao da promičemo znanje i kvalitetu i to se vidi na našim rezultatima. Školujemo li mi pastire? Čujte, školovat ćemo i pastire ako to za njih znači dobar i siguran posao, koji će nas gurati naprijed. Smatram da se svatko, na kojem god poslu bio, mora stalno obrazovati. To je koncept cjeloživotnog obrazovanja. Tko ne napreduje - izumire. Samo onaj tko ide naprijed, tko uči, pa i za pastira, pridonosi kvaliteti društva u cjelini. Upravo zbog razmišljanja da je poljoprivreda neka usputna, manje vrijedna djelatnost, mi imamo ovakvu poljoprivredu kakvu imamo. Moramo shvatiti da je poljoprivreda jedan od najsloženijih poduzetničkih poduhvata. Imate niz aspekata na koje vi kao ljudsko biće ne možete utjecati, ali morate znati kako kontrolirati uvjete na koje možete utjecati da biste smanjili štete i povećali dobit. Kada tako shvatimo poljoprivredu, imat ćemo bogatu državu.
U početku ste imali problema s brojem studenata zainteresiranih za poljoprivredne smjerove. Je li se situacija popravila?
Vrlo sam zadovoljan povećanjem broja studenata na tim smjerovima u posljednje dvije godine. Broj studenata stalno raste, a otvaraju im se i radna mjesta. Imamo slučaj studentice koja je kod nas diplomirala i već sutradan se zaposlila kao voditeljica proizvodnje jednog poljoprivrednog objekta u našoj županiji. Mladi ljudi koji žude za slobodom shvaćaju da poljoprivredna proizvodnja daje samostalnost tako da im to postaje privlačno.
Stignete li se, uz organizacijske i upravljačke poslove na Veleučilištu, baviti i znanstvenim radom?
Moram priznati da sam marginalizirao znanstveni rad, ali se i dalje bavim nekim znanstvenim disciplinama kao što je kemija hrane kao područjem usko vezanim za prehranu i tehnologiju prerade hrane. Vodim niz projekata, no oni su puno ograničeniji od onih koje sam radio dok sam isključivo bio usmjeren na znanost. Svjestan sam toga da znanstveno venem, jer znanost traži konstantan hod. Ne smije se stati. To više nije ni hod nego trčanje, a uskoro će se trebati i letjeti da ne zaostanete. Ja kao znanstvenik trenutno kaskam.
Je li vam zbog toga žao? Jeste li se pokajali zbog toga što ste ušli u ovu priču s Veleučilištem?
Vjernik sam i citirat ću 23. psalam koji kaže da Bog upravlja putovima pravim radi imena svojega. Otkako sam spoznao tu rečenicu, nikad još nisam zaspao, a da je nisam ponovio. Ako je to smjer kojim trebam ići, idem njime. Životne sreće se mijenjaju. Ljudi budu gore pa dolje. Ne mogu reći da sam potpuno zadovoljan jer nikad ne možete biti do kraja zadovoljni. Mnogo je problema,mnogo obavezaa najviše odgovornosti. Ima potpuno nepotrebnih stvari, koje vas iscrpljuju, ali mi koji se bavimo znanošću navikli smo da nas uzaludni poslovi ne obeshrabruju. Kad sam počeo raditi u Njemačkoj, moj me šef najprije upitao kako podnosim frustracije. Ja sam mu rekao:“ Dobro.“ jer sam bio dijete koje je proživjelo rat, a on mi je na to odgovorio: "Vidjet ćemo.", misleći pri tome na činjenicu da je od znanstvenih eksperimenata koje radite njih najmanje 95 posto uzaludno. U ovom, upravljačkom, poslu još je dobro jer tu imate samo oko 20 posto uzaludnih poslova. No odgovornost je veća. Mi u sustavu imamo 20 000 mladih ljudi koji ne bi mogli studirati iz ekonomskih ili nekih drugih razloga, a neki od njih su možda buduće Tesle. Kada za 20 godina školujemo 400 000 ljudi, možda među njima zaista bude neki velik čovjek poput Tesle. Zar netko može preuzeti na sebe pravo i odgovornost te oduzeti nekom takvom budućnost samo zato što nema materijalnih sredstava?
''Rijetki su vjerovali da će se kninsko Veleučilište etablirati kao kvalitetna visokoobrazovna ustanova iz koje se regrutiraju kadrovi koje gospodarstvo traži te da će, zahvaljujući inovativnosti i zapaženim projektima, postati jednim od zamašnjaka razvoja ne samo Knina nego i regije. ''
Imaju li onda te priče o slaboj kvaliteti i drugorazrednosti veleučilišta i visokih škola ozbiljniju pozadinu?
Moram priznati, u ovoj je državi favoriziran sveučilišni sustav. Razni lobiji čine sve da se umanji vrijednost našeg sustava veleučilišta. Te priče o navodno lošoj kvaliteti našeg sustava dolaze upravo iz tog drugog, “konkurentskog” sustava. Na početku, kad je naš sustav pokrenut, nastavnici su bili upravo profesori sa sveučilišta, a i danas ih je tu velik broj, tako da kvaliteta nastave govori i o njima kao osobama i o njihovim matičnim ustanovama, samim tim i o sveučilištima. Očito su neki imali fige u džepu. Neki nisu svjesni toga da danas imamo privatna veleučilišta koja u Hrvatsku dovode vrhunske stručnjake, čak i nobelovce. To pokazuje da je riječ o sustavu koji itekako drži do kvalitete i novih znanja. Mi smo kao veleučilišta još mladi, pa je ta struktura, za razliku od sveučilišta, prilagodljiva novim potrebama i zahtjevima tržišta. Hrvatska ima dobra, čak bih rekao, jako dobra sveučilišta i dobre studije na njima, ali postoje ljudi na sveučilištima koji čine sve da ovu zemlju unazade i onemoguće da ovih 20 000 mladih ljudi o kojima sam govorio, studiraju. Ja to ne mogu shvatiti. To je grijeh! Svi ljudi moraju imati mogućnost ići naprijed, razvijati se. Moramo svima dati iste šanse. To me podsjeća na Huxleyev roman „Novi, vrli svijet “ – imate alfa plus plus jedinke kojih ima 10 na cijelom svijetu, a ostali, beta, gama, delta i drugi su na dnu i prepušteno im je jedino da jedva preživljavaju i ispunjavaju želje naredbe one desetorice “velikih vođa”. Čini mi se da je nekima u interesu da postoje slojevi društva kojima je uskraćena mogućnost razmišljanja. Čovjek bez znanja ne može razmišljati. Znanje je izvor spoznaje, a vrhunac spoznaje je mudrost. Bez znanja ne može se doći do spoznaje, a spoznajom se može doći do znanja, ali spoznaja bez znanja nije moguća. Ako vi nekome uskratite znanje, dobili ste jako loše organizirane ljude kojima možete manipulirati. Jedini način na koji ova zemlja može napredovati jest da se ljudi školuju. Ja sam bio izvozni proizvod ove zemlje. Poznajem još puno takvih izvoznih proizvoda koji su svjetske marke i cijenjeni su kamo god dođu. Čini mi se da je naš veliki problem i znanje koje učenici dobivaju u temeljnom obrazovanju. Većina nas na veleučilištima i sveučilištima imamo visoke kriterije i tražimo znanje, no studentima nije lako ako u osnovnoj i srednjoj školi nisu stekli potrebno predznanje.
Jeste li na čelo sustava veleučilišta i visokih škola došli zbog političke podobnosti i sentimenta drugih sredina prema Kninu, vlastite ambicioznosti ili je ipak presudila vaša opredijeljenost da se borite za primjereniji statusu te vrste visokoškolskog obrazovanja?
Vijeće veleučilišta i visokih škola vrhovno je tijelo veleučilišnog sustava kao što je Rektorski zbor na sveučilištu. Naravno da sam ambiciozan, no moja ambicija izvire upravo iz toga što volim mijenjati svijet. Jedna od knjiga koje su me oblikovale je „Tvorac grada“ Perl Buck. Nju sam pročitao sa 14 godina. Glavni lik te knjige poučavajući ljude promijenio je jedan gradić u američkoj preriji, u kojem je vladalo bezakonje, u pristojan, razvijen i napredan grad. Dakle, dao im je znanje. Vijeće veleučilišta i visokih škola ima velike probleme i ja sam želio sudjelovati u njihovom rješavanju. Želim da taj sustav postane nešto što je cijenjeno i normalno kao što je to slučaj u Njemačkoj ili Nizozemskoj. Netko uvijek koristi nekakav argument kvalitete. Pogledajmo realno što je to kvaliteta. Kvaliteta nije u tome da je netko stekao neku od titula, već je kvaliteta u tome da, kad student završi neki studij i zaposli se na određenom mjestu, bude sposoban obaviti zadatke i, što je još važnije, primiti i primijeniti nova znanja i spoznaje da bi obavio te i neke druge zadatke. Ako stvari tako postavimo, čini mi se da onda netko sebe precjenjuje, a druge podcjenjuje, pa je tako jaz puno veći nego kad imate nekog tko samo drugog podcjenjuje ili tko samo sebe precjenjuje. Mislim da mi u našem sustavu veleučilišta mijenjamo svijet, te da i ja u tome sudjelujem. Onome kome Bog da puno, puno od njega i traži. Ja samo želim vratiti ono što sam dobio od Boga. Nemam političkih ambicija, niti sam politički angažiran. Korektan sam u odnosu prema političkim strankama. Naravno, imam svoje favorite. Demokršćanski sam usmjeren. Kao intelektualac smatram da svaka osoba mora imati svoj svjetonazor, ali taj svjetonazor ne smije biti stranački ograničen. Stranka vam daje granice, a intelektualci ne smiju imati granice.
Nije li lakše, pa i u sustavu kojem ste vi na čelu, doći do cilja preko neke stranke, nego kao nezavisni intelektualac?
Do sada nisam imao nikakvih problema sa stranačkim podjelama, ali znam da se to događa i to ne samo s veleučilištima nego i u gradovima i županijama i čitavoj državi i to me boli. Biti državni službenik ili dužnosnik znači biti u službi ili dužnosti državi, državi kao narodu. Ako se pozivate na to da ste državni službenik, a u biti se brinete o političkim interesima, onda ne razmišljate potpun moralno i u biti se ne bavite državom/narodom već politikom. To ne završi dobro. Ovim narodom je jednostavno vladati, jer to nije narod koji izaziva revolucije, a takve narode možete dugo stiskati. No, u jednom trenutku narod shvati da nešto nije u redu i traži promjene. Ovo je poruka svima, od najmanjeg činovnika u općinskoj upravi do predsjednika Republike. Citirat ću bivšeg dekana Tehničkog veleučilišta u Zagrebu mr.sc. Velimira Rajkovića. On kaže da su veleučilišta i visoke škole koje se nalaze u manjim sredinama Sorbone tih krajeva. Kada živite u Zagrebu, vama je na nekakav način Sorbona bliža nego što je Zagreb onome koji živi u Kninu ili Vukovaru. Zbog toga je najveća vrijednost našeg sustava veleučilišta i visokih škola to što smo omogućili velikom broju ljudi da studira i ima pristup znanju.
Primjećujem da ste prisutni na gotovo svim događanjima na kojima se promoviraju Knin i regija, a koji nemaju izravne veze s Veleučilištem.
Volim sudjelovati u konkretnim događajima koji pridonose poboljšanju slike u javnsoti i drago mi je da je reputacija Knina iz negativne prešla u pozitivnu. Često sudjelujem i na gospodarskim događajima i uvijek nastojim upozoriti na pozitivne primjere kojih u Kninu ima. Nije sve tako crno kao što se čini. Ne radim to zbog vlastite promocije. Imam 33 godine, a s 29 godina sam postao dekan. Profesor sam, doktor znanosti, predsjednik sam sustava visokih škola i veleučilišta. Nije mi potrebna nikakva samoreklama. Drago mi je što sam ovdje na Veleučilištu stvorio respektabilan, samoodrživ sustav koji može normalno funkcionirati i bez mene. Kada bi Marko Jelić i Veleučilište imali znak jednakosti, to bi bilo loše, jer bi značilo da će se sve vrlo brzo urušiti i nestati. Inače, u Kninu vodim miran obiteljski život. Imam samo jednu strast - lov. To je disciplina u kojoj se ne volite iskazivati. Važno vam je biti u miru i tišini.
''Kninsko Veleučilište jedino u Hrvatskoj, ali i u Europi, ima svoje Inovacijsko središte namijenjeno edukaciji i stručno – -znanstvenom radu i svoju tvrtku koja zapošljava najuspješnije studente. ''
Nije baš humano ubijate životinje, zar ne?
Nije mi to lako, ali strast je jača. Netko voli cigarete ili alkohol, netko nogomet. Sve su to strasti kojima se teško oduprijeti. Tako je sa mnom i s lovom.
Što Vas još karakterizira kao osobu, izvan posla koji radite?
Volim čitati. Prije sam više čitao, ali sada, na žalost, nemam dovoljno vremena za čitanje. Ostavio sam sa strane dosta dobrih knjiga koje želim pročitati, a imam i koncept knjige koju želim napisati. Volim društvene sportove kao što je košarka i društvene igre poput biljara i pikada. Odan sam obitelji. Imam tri kćeri i suprugu, koja je apsolventica na Sveučilištu u Zadru.
Sviđa li se i njoj život u Kninu ili Vas ipak naovara da odete nekamo gdje je društveni život bogatiji, a uvjeti za razvoj djece veći?
Moja supruga je Riječanka, no ona sama kaže da jedino otkako živi u Kninu osjeća da dolazi doma. Ona zaista voli Knin, ujedno je i osoba koja mi uvijek daje potporu i sa mnom je ma gdje bio. Djeca se mogu normalno razvijati i u Kninu i baviti se različitim aktivnostima. Mislim da je bolje odgajati djecu u manjim sredinama nego u velikim gradovima gdje vrebaju mnoge opasnosti, a vi nemate mogućnost kontrole. Ovdje će vam prvi susjed reći da se nešto događa ako vi sami ne primijetite. Imate prijateljski odnos s većinom ljudi i to mi se sviđa, iako je mana male sredine to što u neku ruku gubite privatnost. Ali ja sam otvoren čovjek i to mi ne smeta. Osjećam da sam osobni smiraj našao ovdje, ispod ove kamene gromade, naše Dinare i da ću taj isti smiraj naći na kninskom groblju kada za to dođe vrijeme.
Često se događa da ambiciozni ljudi naiđu na otpor, pogotovu u manjim sredinama, pa umjesto potpore i priznanja doživljavaju različite blokade koje im znatno otežavaju posao. Neki na kraju i odustanu. Kakvo je Vaše iskustvo?
Na moju sreću, klima koja me je do sada okruživala bila je više poticajna nego što me je sputavala. Smatram da sam ipak promijenio svijet, barem malo. Kad smo profesor Gugić i ja počeli raditi ovaj posao s Veleučilištem u Kninu rekli smo: "Ako ovdje diplomira samo jedna osoba, uspjeli smo!", a do sada ih je diplomiralo 80. Imam iza sebe 80 ljudi za koje mogu reći da sam im pomogao da promjene život, pa i oni, koji su ovdje studirali a nisu završili, vjerojatno su nešto naučili. Kad mi završi ovaj mandat, više se ne namjeravam kandidirati, neka na mjesto dekana dođe netko novi. Moje su ideje već iscrpljene, a ja ću ići dalje. Kažu da i vrlo dobar menadžer ovaj posao može raditi dobro najviše pet godina, a onda postane dekadentan. Ne zbog loše namjere. Dapače, može i dalje imati dobre namjere, ali je zasićen i iscrpljen. Stoga je bolje da dođe netko nov s novim, svježim pristupom jer tako se ide naprijed.
