Datum objave: 12. Listopad 2015

ZAVIČAJNI PUTOPIS: Zavirite u ljepote dvaju kraških ljepotica - Krupe i Krnjeze

Diana Ferić
Diana Ferić

Područja rijeka Krupe i Krnjeze, za većinu stanovnika Šibensko – kninske županije gotovo je nepoznato. Za Krupu neki čak misle da se nalazi negdje u Bosni, a za Krnjezu su čuli samo rijetki, a još rjeđi su oni koji su bili na ovim rijekama i doživjeli ih.

 

Te dvije kraške ljepotice povezane su sa Zrmanjom, koja se na svom toku dugom 69 km, u Erveniku, najsjevernijoj šibenskoj općini, jednim dijelom uvlači i na prostor naše županije. Kod Mokrog polja, jedan dio Zrmanja ponire, pa podzemnim putem otječe u pravcu Krke. Vode Zrmanje ponovo izbijaju na površinu podno Miljacke slapa, te se tu ulijevaju u Krku. To znači da većim dijelom srednjeg toka i čitavim donjim tokom rijeke Krke, te Prukljanskim jezerom, kanalom Sv.Josipa, šibenskim zaljevom i naposljetku kanalom Sv.Ante, sve do tvrđave Sv.Nikole i Jadrije,zajedno s Krkom teku i vode Zrmanje. Tako se rijeka Zrmanja ne ulijeva samo u Novigradsko more, već na zanimljiv način stiže i do obala Šibenika.

 

Krupa je desna i vodom najizdašnija pritoka Zrmanje, a Krnjeza je desna pritoka Krupe. Te dvije male rijeke, biseri našeg surovog krša, skrivene su u dubokim kanjonima i provalijama podno jugoistočnih ogranaka moćnog Velebita i divlje planine Crnopac, pa ih doslovno treba pronaći.
U taj dio sjeverne Dalmacije, prvi puta smo zašli prije desetak godina, pa kad smo ugledali Krupu, na tren smo zastali pred otkrićem zaboravljenog raja. Pronašli smo ono što smo tražili, duboke i divlje kanjone skrivene od ljudi i turista. Došli smo tamo, nas troje prijatelja, s troje djece i s tri čamca na napuhavanje. Tada smo proveli tri dana u divljoj prirodi, ploveći čudesnom ljepotom Krupe u nepoznato. Spavali smo na riječnim obalama zavedeni hukom moćnih slapova, veslali opijeni mirisom vodenog bilja, a jeli osluškujući šum kanjonskog vjetra zapletenog u krošnjama vrba i joha koje su nas štitile od jakog ljetnog sunca.

 

Ljudi se iz godine u godinu sve više odvajaju od majke prirode i od življenja po njenim zakonima. Umjesto odlaženja u šumu, na rijeku i planinu, umjesto promatranja izlazaka i zalazaka sunca i osluškivanja iskonskih zvukova prirode, ono malo slobodnog vremena što imaju prisiljeni su provoditi zarobljeni materijalnim vrijednostima i modernom tehnologijom, koja ih iz dana u dan čini duševno sve praznijima. Suvremeni čovjek, rob ovog današnjeg meni jako sumnjivog življenja, teško može i zamisliti kako je to kad umjesto da uđeš u tuš-kadu, u zoru zaroniš u bistru i osvježavajuću rijeku, pa osjetiš kako ti vodena matica miluje lice i mazi tijelo. Kako je to kad se probijaš uz snažne brzake, vukući brodić pun opreme snagom svojih mišića, a bosim nogama gaziš među šarenim vodenim zmijama koje po dnu vrebaju male ribe.

 

Teško može zamisliti kakav je to osjećaj kad umjesto televizije gledaš velikog zeca koji pred tobom bježi strmim padinama kanjona ili kad velika sova ušara poleti s vrha krošnje pod kojom sjediš, a jastreb sleti pet metara od tebe pa promatrate jedan drugoga. Teško može zamisliti kakav je osjećaj kada dva sata hodaš preko oporog i žednog bukovačkog krša, a onda se, gotovo dehidriran, umjesto pića u bezličnom, sterilnom kafiću trgovačkog centra, napiješ rijeke Krupe pravo s izvora, a voda je takva da te njena hladnoća boli. Današnji čovjek, rob modernog življenja, nikada neće moći zamisliti, kakav je to osjećaj u srcu, kad se u malom čamcu na napuhavanje veselo spuštaš niz bezbrojne brzake i ne misliš ni na što.
Na rijeci Krupi tada smo pronašli izgubljenu sreću i mir i to nismo zaboravili. Dani provedeni u vodenoj impresiji krša učinila su nas radosnijim i bogatijim za još jedno iskustvo iskrenog življenja s prirodom, a to je nezamjenjivo.

 

Povratkom kući znao sam se uhvatiti kako razmišljam koja mi je dalmatinska rijeka ljepša. Cetina je velika i najvećim dijelom meni nepoznata. Krka je zelena, ima predivne kanjone, velike dubine i prelijepe slapove. Predobro je poznajem i gotovo ne mogu bez nje. Zrmanja ima svoje nepregledne, bizarno surove kanjone, ukrašene bezbrojnim kamenim sipinama i vitkim jablanovima, mnoge brzake i pitku, kristalno čistu vodu, a Krupa, Krupa je posebna priča, udarac pravo u srce.

 

Duh rijeke nam se smilovao, darujući nam rajsku ljepotu, sačuvavši nas od opasnosti i nevolja, a onima koji su se prvi puta spustili niz Krupe i vidjeli Krnjezu rekao je: - Nije važno zašto ste na ove rijeke pošli jer shvatili ste to čim ste na njih došli. «
 

Iz kategorije: Zavičajni putopis