Sidebar Menu

Datum objave: 13. Listopad 2017

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Đina Grbin,modna kreatorica i omiljena "šalturica"

Diana Ferić
Diana Ferić

Đina Grbin spada, posve sigurno, u najomiljenije šibenske krojačice, odnosno kako se to u Šibeniku kaže šalturice, mlađe generacije koja se ne libi raditi sve što taj posao uključuje od popravaka odjeće, promijene patent-zatvarača i porubljivanja do kreiranja vlastitih modela koje nose poznate missice i estradne zvijezde. Bilo je tako više od 30 godina, a onda je došla do točke preokreta i odluke da se posvetiti samo kreiranju i šivanju vlastitih modela. U svojoj krojačke radnje otvorila je butik „Sani“ koji je nazvala po svojoj unučici. Njena krojačnica "Frida" godinama je bila spoj modernih i prošlih vremena. U njoj se čuo zvuk šivaćeg stroja, pričalo o krojenju po nacrtu, gažjanju, patentima, botunima, prekrajanju odjeće, baš onako kao je to nekad bilo u statusnim šibenskim krojačkim radnjama, a s druge strane su su se rađale vrhunske, ekstravagantne kreacije made by Đina što joj je od sada glavni brend.

 

Ostvarivanje životnih snova

Đina priznaje da je u životu imala sreću zbog toga što radi posao koji voli i što je, dok je još u kreativnoj snazi, otvorila vlastiti butik što joj je bio životni san,a iza čega stoji, kako kaže, puno posla i truda.
-U životu možeš uspjeti na dva načina, ili da sve odradiš sam svojim rukama, svojom pameću i svojim novcem pa je onda uspjeh najslađi ili pak da ti startne uvjete stvori netko drugi, recimo roditelji. Ja sam sve napravila sama uz veliku potporu moje obitelji, supruga i dvojice sinova, - reče nam Đina svoj stav o poslu i ostvarivanju životnih snova, s posebnim samo njoj svojstvenom izrazom sreće i zadovoljstva na licu. Ta simpatična, samouvjerena žena koja postojano i sigurno gradi svoju karijeru u duši je vrlo emotivna i humana što dokazuje njezin odnos prema svim živim bićima, a ne samo čovjeku. Životinje su joj svetinja pa je iz tog uvjerenja vegetarijanska, a do sada je usvojila već tri napuštena psa.

 

Krapanjsko - ogulinski geni

Đina je po ocu Krapljanka, a po majci Ogulinka i smatra da je prednost kada netko nosi u sebi gene iz različitih podneblja jer ima priliku postati otvoreniji prema životu i ljudima.
-Moj otac je rođeni Krapljanin, spužvar. Majka je studirala u Rijeci, a mog oca je upoznala dok je u Bakru gradio obalu. Ja sam na Krapnju živjela do svoje desete godine. Na tom otoku sam pohađala i prve razrede osnovne škole. U školu su me upisali s manje od šest godina kako bih bila pod kontrolom jer tada nije bilo vrtića. Bila sam poludivlja mala otočanka. Međutim, u djetinjstvu sam često išla i u Ogulinu tako da sam poprimila nešto od oba vrlo različita mentaliteta. Mene su oblikovali otočni geni, ali i kontinentalna kultura koja je malo pitomija. Recimo, mojoj babi na Krapnju nije bio problem nekoliko puta dnevno poslati me k vragu, a baka u Ogulinu je to smatrala teškim grijehom. Kad sam nakon 10 godina došla živjeti na Brodaricu, u kojoj je tata napravio kuću, prvi put sa se susrela s automobilima, prisjeća se Đina.

"Revija" kao krojački fakultet

Nakon dvije opće godine srednje škole upisala je usmjerenje koje se nazivalo Krojač ženskih odjevnih predmeta po mjeru, a veliku ulogu u njezinom stručnom osposobljavanju imala je nastavnica Marija Frua s kojom je, kako kaže, odmah kliknula.
-Bila sam zadnja generacija čuvene nastavnice Marije Frua od koje sam puno toga naučila. Ona mi je bila otkriće. Nije nas učila samo struku nego nam je bila kao majka. Ja sam u četvrtom razredu ostala trudna i ona je to shvatila i primijetila prije moje mame. Zavoljela me je čim sam upisala to usmjerenje. Rekla mi je da „pametno gledam“ iako nisam bila baš nešto posebno pametna. Bilo je u razredu pametnijih učenika od mene koji su završili i fakultete. Nas je razredu bilo tridesetšostoro i nitko osim mene nije ostao u ovoj branši. Vjerojatno ne bih ni ja da nisam ostala trudna. Bila sam upisala fakultet, ali ništa vezano za dizajn već za jedan inženjerski tekstilni smjer. Čini mi se da je dobro da to nisam završila jer ne znam gdje bi danas s tom diplomom radila, iskreno će Đina.
Nakon što je završila srednju školu i rodila sina, zaposlila se u šibenskom konfekcijskom poduzeću „Revija“ u kojem je stekla dragocjenu praksu i iskustvo.
-Mnoge žene koje su tamo radile stalno su negodovale i grintale, pogotovu kad bi ih prebacili s jedne norme na drugu jer su znale da je u početku neće moći ispuniti. Ja time nisam bila opterećena. Ništa mi nije bilo teško raditi jer sam znala da sam tu došla naučiti zanat i da se u „Reviji“ neću dugo zadržati. To je za mene bio fakultet. Prošla sam sve, od krojačnice do dorade.

 

 Pod općom opasnošću

U "Reviji" je radila pet godina, a osamostalila se 1989. godine. Imala je tek 24 godine kada je otvorila svoju krojačku radnju "Frida". Od tada do danas bila je i ostala samostalna obrtnica. Kuriozitet je da nikad nije bila na bolovanju. Radila je bez dana prekida i u Domovinskom ratu.
-Radila sam sve, od svečanih odjela i haljina do izmjene patenat-zatvarača. Uživala sam u poslu i dobro sam zarađivala. Uspjela sam skupiti novac da kupim svoj poslovni prostor. Danas to ne bi bilo moguće jer ljudi su toliko osiromašili da to ne možete vjerovati. Iz ove perspektive možda se čini čudno da su u ratu naručivali šivanje svečanih odjela i haljina, da su željeli lijepo izgledati, a danas to ne mogu. Moja krojačka radnja niti jedan dan u ratu nije bila zatvorena. Kad bi se oglasila sirena opće opasnost ja bih se skupila i otišla na Brodaricu gdje sam imala šivaće mašine, sašila bih sve što je trebalo i kad je završila opća opasnost vratila bih se u Šibenik i isporučila robu. Da mi sada netko kaže da radim pod općom opasnosti sigurno ne bih pristala, a tada mi je to bilo normalno. Auto bi parkirala na mulu Krke i kad bi mu se približila gledala sam kako granate padaju u more u šibenskoj luci. Imala sam jednog susjeda koji nas je pozvao da kada zagusti dođemo u Njemačku, ali ja nisam ni na trenutak pomislila da je toliko zagustilo da bih prihvatila njegov velikodušni poziv.

Krojači su uvijek bili cijenjeni

Isprva je samo krojila i šivala već izabrane modele, ali kako je vrijeme odmicalo sve više ljudi joj je prepuštalo da im ona sugerira model i kreira odjeću.
-Budući da sam ih poznavala već sam znala kakav im stil odgovara, što kod njih treba sakriti, a što istaknuti. Oni su time bili zadovoljni, a ja sam shvatila da je upravo to posao koji me najviše veseli. Poslovni prostor u kojem radim i danas kupila sam 2000. godine i tada sam se počela ozbiljnije baviti i kreiranjem. Nisam završila nikakve tečajeve i škole, ali mislim da je u meni uvijek čučao taj kreativni duh. Takva sam inače u životu. Mislim da mi moje bogato iskustvo daje dobar temelj za ovo što sada radim. Krojači su uvijek bili cijenjeni, a tako je i danas. Ja sada svoje znanje prenosim na svoju nevistu jer znam da će joj to uvijek dobro doći Ako se sutra budu nosila i svemirska odjela, uvijek će ih trebati popravljati ili barem zalijepiti. To će uvijek biti korisno znanje. Nama je naša profesorica Frua znala pričati kako on i njezina obitelj u Drugom svjetskom ratu nikada nisu bili gladi jer bi ona uvijek nešto sašila i to zamijenila za hranu. To sam dobro zapamtila i to je i moja životna filozofija.

 

Ta divna dama Gabi Novak

U tom dugom razdoblju kada je šivala sve i svašta, od odjeće za šibenske klape do odora za zaposlenike „Solarisa“ i „D resorta“, izrađivala je i ekskluzivne haljine za šibenske missice koje su bile i nagrađivane i to na međunarodnim natjecanjima. Surađivala je s gotovo svim šibenskim ljepoticama i manekenkama od Maje Curavić , Marijane Kužina, Ines Španje do Maje Spahija. Maja Curavić je na natjecanju ljepote za Mrs. Multiverse u Amsterdamu nosila nacionalnu haljinu koju je Đina kreirala, a koja je dobila prvu nagradu. Na njoj su bili izvezeni skoro svi veći hrvatski gradovi. Bilo je još njezinih nagrađenih haljina. Inače, sa svim missicama s kojima je surađivala ostala je u odličnim odnosima. Sve one su je podržale sada kada je u svibnju butik noseći njezinu novu reviju.
Šila je i kreirala i za mnoge pjevače, pogotovu za Večeri dalmatinske šansone, u prvom redu za Nenu Belana i Gabi Novak koji su je oduševili.
-Ja još nisam u fazi da zovem i nudim da moje modele nose poznati ljudi s estrade jer nemam još toliku produkciju. Možda jednog dana budem i to radila jer to mi je sasvim u redu. Za sada njihovi menadžeri zovu mene. Gabi je moja dugogodišnja mušterija. Ona mi je demistificirala i Arsena kojeg sam obožavala i štovala kao božanstvo. Ona mi je pokazala da je Arsen kao umjetnik jedno, a kao muž drugo i da se ne razlikuje puno u toj ulozi od naših muževa. Gabi je fenomenalna osoba i divna dama. Ako joj ništa ne treba ona mi se dođe barem javiti. Kad sam je tek upoznala pitale sam je mogu li se s njom slikati. Ona je, naravno, pristala, ali mi je rekla da se ona želi sa mnom slikati kako bi u Zagrebu pokazala da u Šibeniku ima krojačicu koja joj napravi sve što želi. Eto koliko je divna i jednostavna, otkriva nam Đina.

 

Skladna asimetrija

-Odjeću kreiram i šijem za različite generacije žena od mladih trendseterica i poslovnih žena do žena moje generacije. Ne radi se tu o vrhunskom dizajnu, ali se trudim da sve bude jako kvalitetno. Koristim prirode materijale koji se lako održavaju, a nadam se da su i cijene odjeće u mom butiku prilagođene financijskim mogućnostima naših djevojaka i žena, ističe Đina.
Ima ona i svoje uzore u svijetu mode i to su prvenstveno Yohji Yamamota i Rick Owens, a privlači je asimetrija koju skladno primjenjuje na gotovo svakom njezinom modelu. Kontinuirano prati Owensov rad, ali ne odobrava to što kolekcije izrađuje od životinjske kože i što namještaj koji dizajnira ukrašava rogovima jer to joj je, kao vegetarijanki koja posebno poštuje životinje, nezamislivo.

 

 

Na tapetu moje bake

Ne sjeća se kada je prvi put nastupila sa svojim kreacijama na nekoj modnoj reviji jer ih je, kaže, bilo puno, a njoj je najdraža ona posljednja koja je nazvala „Na tapetu moje bake“. Organizirala ju je ispred šibenskog kafića „Giro espresso“.
-Riječ je o tapetu koji je istkala moja baba iz Ogulina, a ja sam od njega, ne znam što mi je bilo, iskidala dva mala tapeta. Kada sam vidjela što sam napravila, odmah sam požalila i sašila ih natrag. Taj tapet je za mene svetinja. Palo mi je na pamet da ga iskoristim kao temu svoje modne revije. Organizatori tog događanja nisu baš bili sretni zbog tog naziva. Rekli su mi da smislim nešto modernije, ali to nije dolazilo u obzir. Missice koje su nosile moje modele hodale su umjesto po crvenom tepihu po tepihu moje babe, a sve su to bile naše šibenske djevojke. Pozivaju me na mnoge revije, ali ja strogo biram što ću prihvatiti, a što ne jer ne želim velikom produkcijom uništiti užitak rada i stvaranja, a ne želim ni da zbog mog posla pati moja obitelj koja mi uvijek prioritet i svetinja.
Đina inspiraciju nalazi svugdje oko sebe, u ljepoti prirode ili dalmatinskih djevojaka i žena, a ideje skuplja svugdje, od lokalnih butika do vrhunskih modnih revija. Sve što joj se svidi primjeni i interpretira na svoj način. Za sebe kaže da je u modnom dizajnu kao David Bowie u glazbi. Kada kreira, kroji i šiva kombinira poznate stilove da bi došla do vlastite originalne izvedbe.





 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam