Šibenski list je 1956. godine objavio pjesmu sedamnaestogodišnjeg pjesnika Arsena Dedića koju su Šibenčani pohvalili i prorekli mu sjajnu pjesničku budućnost pa čak i najavili da će Arsen biti jedan od najboljih hrvatskih pjesnika!
Dedićeva pjesma iz 1956. godine zove se Ispovist starog čovika, a glasi ovako:
Začeja san se na stinju,
nika u škrapi zaliven slanom
i nisa ima posteju nego škrinju.
Bija san bos i trča s dicon,
(i u snu me je bola drača)
ija san drvenom žlicon,
o, nika dosta plača!
Čeka san novo vrime,
dosta je bilo jada,
unda smo sijali sime,
da više ne bude glada.
Srbija tražila Karađorđevo zvono sa šibenske crkve svetog Lovre
Socijalistička Republika Srbija 1955. godine tražila da se srpskoj pravoslavnoj crkvi vrati takozvano Karađorđevo zvono koje se od 1808. godine nalazi u zvoniku crkve sv. Lovre? Iz Beograda se tvrdilo da je riječ o povijesnoj baštini srpske pravoslavne crkve i da ono treba biti vraćeno, kao što je to s identičnim zvonom učinila vlada Rumunjske.
Prema povijesnim izvorima lijevanje spornih zvona naručio je francuski car Napoleon koji je pravoslavnim vjernicima u Dalmaciji osigurao nezavisno vladičanstvo i za prvog episkopa postavio Venedikta Kraljevića. Kraljević je iz Beograda došao u Dalmaciju 1808. godine pa je moguće da je upravo on donio odluku da jedno od zvona koja su prvobitno bila namijenjena Crkvi hrama Sabora svjatih arhangela u Beogradu ostane u Šibeniku. Bilo je to burno vrijeme Prvog srpskog ustanka pa nije bilo moguće zvona odnijeti u Beograd. Tako je jedno ostalo u Šibeniku, a drugo tko zna kako dospjelo u Rumunjsku. Nakon što je 15. studenoga 1913. godine Rumunjska vratila zvono srpskoj pravoslavnoj crkvi, pojavile su se izgleda namjere da se traži povrat i drugog zvona kojeg nazivaju Karađorđevim, iako ga je izliti dao car Napoleon. Šibenski dužnosnici, koliko se zna, uopće se nisu obazirali na beogradske zahtjeve.
