Tko se od onih koji su išli u srednju školu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle sada ljudi u srednjim godinama, ne sjeća udžbenika iz geografije koje je napisao Šibenčanin, danas na žalost pokojni dr. sc. Mladen Friganović.
Profesor Friganović bio je erudita i u svijetu priznati znanstvenik, u mladosti vrlo uspješan nogometaš NK Šibenika, ali iznad svega i do kraja života zaljubljenik u Šibenik, šibenske priče i šibenske riči. Za sobom je ostavio niz crtica iz svog djetinjstva i mladosti na Baldekinu zahvaljujući kojima je ostao sačuvan taj dio ne baš tako davne šibenske prošlosti napisan po šibenski, a poznat je po nadimku Moša.
Šibenik News je u posjedu te knjižice iz koje ćemo svakog utorka objavljivati isječke:
Livadica mog djetinjstva
Livadicu mog djetinjstva nitko ne spominje kada se govori o sportskim objektima. A i kako bi kad se na Livadicu zaboravilo, a više je i nema jer je nestala pod kućama. Ta Livadica bila je mali teren od tvrde nabijene crvene zemlje ograđen stinama, gori na rubu Baldekina prema Rokiću, a podno umca na Bualama. Ne znan više čija je bila. Oko nje su, znaden, bile ograde Picule sa zapada, Zelenka sa sjevera, Lacmanovića s istoka i vrtal Fabra Baranovića s juga. Tu smo fusbal igrali mi mulci s Baldekina. Da je Livadica naša priznavali su nam i mulci sa Škopinca pa su dolazili igrat fusbal samo ako ih pozovemo. Inače smo se oko svega borili i zaškaljavali. Imali smo i ekipe za pregovore sa starim Lacmanovićem rečenim Lacom i Fabrom Baranovićem jer bi bilo gadno kad bi bi im krpaš upa u ogradu. Danas mislim da bi Livadicu trebalo spominjati kada se priča o šibenskom nogometu jer je ona dala nikoliko pravih igrača koji su kasnije igrali u šibenskom „Osvitu“ i zagrebačkom „Građanskom“. To su bili moj brat Tome Friganović, Mladen Škugor pa, eto i ja, Mladen Friganović. Na livadici je igra fusbal i najbolji fusbaler s Plišca Žiga Luštica i čuveni Lin, Zvonimir Krajina koji je kasnije posta profesor na Medicinskom fakultetu i rektor Sveučilišta u Zagrebu. Pa onda su tu još Boško Miljević Cane, centarhalfista posliratnog „Šibenika“, pa Tončina Erak koji je s Lušticom prije Drugog rata igra za reprezentaciju Banovine Hrvatske. A jednom je na Livadicu doša igrat fusbal i Ratko Kacjan. On je bija pojačanje „Bombaša“ iz Varoša proti Baldekina. E, lipa naša Livadica. Nema je više. Grad se proširija. Iša sam je jednom nać, ali nisam moga. Više nisan moga nać misto di je bila.
Kako smo špijali kuću koja nije bila ni butiga ni toverna i učili ono što nismo mogli naučiti u školi
Mi dica s Baldekina, ka svaka mularija, bili smo čuli i slušali od starijih o babi Đildi i „Pik baru“, ali to je bilo na drugoj strani grada pa se nismo mogli o tome, o čemu se ispo glasa priča, uviriti sami ili kako se običavalo reć, iz prve ruke. O čemu stariji pričaju znali smo nešto iz našeg špijanja po Brdu jubavi. Al onda je doša veliki rat. Prispili Talijani da ne kažem fašisti, zapošeštali grad i sve ono što je bilo slobodno za njiove vojnike. Zapošeštali su nike kuće, obore, štale i litnje kužine. Na Baldekinu zapošeštali sve to u Sunara, Friganovića, Gojanovića i drugih koji su što imali pa i one Šarine barake kod sv. Križa. I, vojska ka vojska. Brdo jubavi postalo im tisno pa su jubav stali tražit na drugim mistima. To je vidila jedna Manda koja je na Baldekinu kupila kuću od nekog Baranovića zvanog Prometo pa se dositila da bi mogla zaradit koji šoldo ako izda nikin curama sobu. Tako je i bilo. Nije prošlo ni dan dva, a vojska se stala jatit oko te kuće. Vojnici čekaju u redu, ulaze i izlaze, lipo jedan za drugin, mirni, veseli, a ništa ne nose unutra i ništa ne iznose vanka. Mi mularija razumili smo da to nije ni toverna ni butiga. Da bi mogli špijat i naučit ono što se nije učilo u školi, a bome ni kod kuće pokazivali smo vojnicima najbliži put do Mandine kuće pa nas ne bi potirali. Inšoma! Bila je to dičija znatiželja, a bome bi ja i danas špija jubavnike jer čovik ostari, al za nike stvari zauvik ostane sritni mulac.
Zašto je mularija s Baldekina mulariju iz Crnice prozvala Blavori
Između dva velika rata nije nama dici bilo samima ići iz jednog gradskog dila u drugi, navlastito u Crnicu di se od 1933. godine po osnutku NK „Radnički“ išlo na fusbalsko igralište gledat utakmice. Ić u Crnicu značilo je proć terenom koji su držale crničke klape, a to nije bilo pametno. Njihove klape bi odma vidile kad neko ko nije iz Crnice sam ide njihovom ulicom prema igralištu i zaskočile ga. Nakon pitanja koji si, oklen si i di iđeš valjalo je platit „cestarinu“ ili „mostarinu“ akoš proć bez baketina. Plaćalo se već prema tome koliko imaš u škašeli, al nisi bio siguran ni ako si platio jer si lako moga naletit na drugu klapu koja je tražila svoj ušur za prolaz do igrališta. Spašavalo bi te jedino ako si bija pod zaštitom nekog starijeg ili domaćeg crničkog čovika. Zato smo Crničane i prozvali Blavori jerbo smo ih se bojali kao onih zmijolikih guštera što ih ima u poju.
