Sidebar Menu

Datum objave: 27. Siječanj 2017

Uz Noć muzeja:Kakva je to glazbeno - lirska kemija u Teslinoj ulici

Diana Ferić
Diana Ferić

Dugo se već govori o fenomenu Tesline ulice u Šibeniku koja je dala brojne poznate glazbenike i konačno je ta priča uključena u konkretan projekt. U sklopu ovogodišnje Noći muzeja koja se održava danas,a koja je posvećena glazbi, Muzej grada Šibenika organizirao je organizirano vođenje građana po Teslinoj ulici u čemu će im pomoći nekada vrlo popularni pjevač koji je rođen u Teslinoj, a danas fotoreporter Duško Jaramaz. Upravo zahvaljujući inicijativi Duška Jaramaza, Stanko Ferić, urednik časopisa "Volim Šibenik" i portala Šibenik News prvi je pisao o fenomenu Tesline ulice i to prije devet godina u Jutarnjem listu.
Tekst prenosimo u cijelosti:

 

 

Bulat Okudžava u Teslinoj

Slavni ruski pjesnik i šansonijer Bulat Okudžava, kaže priča, putovao je jednom k svom prijatelju Arsenu Dediću ali je s vlaka sišao u Perkoviću pa se ne znajući da tu mora presjedati na putnički vlak zaputio do Šibenika pješke. Pjesnik je, kaže priča dalje, ne znajući ni riječi hrvatskog jezika ipak došao ravno pred Arsenovu kuću postavljajući svima koje je usput sreo samo jedno pitanje: -Arsen?, a svi su mu rukom nepogrešivo pokazivali isti smjer kojim treba ići. U trenutku kada je zakucao na Arsenova vrata, a da to ni sam nije znao, Okudžava se pretvorio u krv i meso legende o šibenskom težačkom Varošu i Ulici Nikole Tesle. Postao je dijelom tajanstvenog mikrokozmosa glazbe i pjesme. Zakoračio je u galaksiju u kojoj na nekih 200 metara, na prostoru između rodne kuće Miše Kovača i zgrade u kojoj stanuju Ivo Brešan i Dušan Šarac neka čudna atmosfera u kojoj ljudi ne dišu zrak već pjesmu, stih i glazbu, tako raskošna da to izaziva nemir i strahopoštovanje. Postao je stanovnikom jata skromnih kamenih kuća šibenskih težaka i obrtnika koji zbog uzvišene ljepoti svojih glasova, glazbe i stihova - nikada ne umiru.


Mišo, Vice, Arsen....

To što su Vice, Mišo i Arsen susjedi iz iste ulice, to nije čudno, to je dio čuda koje traje i sja bez prekida duže od jednog stoljeća, a da se nitko nije zapitao kako je to moguće, zašto, kako, u čemu je tajna? Ima li znanost neko tumačenje ili je stvarno neka struna s neba na tom mjestu blagoslovila ljude glazbom? Je li u pravu Mišo Kovač kad na to pitanje slegne ramenima i kaže: "Valjda su krive podzemne vode." ili Ivo Brešan koji tvrdi: "Ako nije plod slučajnost i okolnosti onda je u pitanju nešto nadnaravno što ne možemo objasniti."
Na fenomen šibenskog Varoša i njegovog bila, Tesline ulice, još prije dvadesetak godina upozorio je veliki kroničar Šibenika i njegovih glazbenih institucija prof. Ivo Livaković. Baš on je, nabrajajući sve Šibenčane koji su nešto značili u klasičnoj i popularnoj glazbi napravio i prvu inventuru Varošana glazbenih artista. Kada se njegovom popisu onih koji su rođeni, žive ili su živjeli u Varošu dodaju oni koji su se tu priženili, doselili ili se udajom srodili osim Miše Kovača, Vice Vukova, Arsena Dedića i Ive Pattiere naći će se još i Duško Jaramaz, glazbenici Igor Gulin i Vojmir Roša, operna pjevačica prvakinja HNK Branka Sekulić, pjevač Ljubo Lučev, glumac i pjevač Mate Gulin, operna pjevačica Marta Krušlin, glumac Mate Relja, pjevač Toni Relja, obitelj Šoljanović koja ima uspješnu pjevačku karijeru u Njemačkoj, tekstopisac i skladatelj Duško Šarac, pjesnik Krste Juras pisac najljepših klapskih stihova svih vremena, operna pjevačica Nera Gojanović, desetak vrhunskih klapskih pjevača među kojima su legende šibenske klapske pjesme braća Lungić, Krešo Maly vođa legendarnih šibenskih "Imitatora limene glazbe", klapska legenda Rade Koštan prvi tenor antologijske klape "Šibenik" koji živi u SAD i tamo vodi klapu «Astoria», jazz glazbenik Neven Frangeš, europski poznata glazbena obitelj Zulliani – Zelalija, Katarina Petković kompozitorica, učiteljica glazbe i baleta i voditeljica zborova (u obiteljskoj kući u Varaždinu još se čuvaju njene note), Branko Viljac, glazbenik i pokretač prestižnog Festivala dalmatinske šansone, vrhunski pjevači Joško i Meri Vukov, brat i sestra Vice Vukova, zatim Vicin nećak, Joškov sin, Duško Vukov i sam vrstan pjevač koji je oženio Marijanu Maly također odličnu pjevačicu, a njihova kćerka Tina Vukov upravo doživljava zvjezdanu pjevačku karijeru. Odatle se regrutiralo najviše članova glazbenih institucija poput "Kola", "Šibenske narodne glazbe" i zbora "Zdravo maleni" te znanih i neznanih vrhunskih klapskih pjevača. Brojni su uspješni potomci slavnih roditelja: Tina Vukov, Ivana Vukov, Ivana Kovač, Matija Dedić, Duško Jaramaz junior i Nataša Jaramaz koja je 1. listopada 2008. proglašena glazbenim otkrićem godine u Austriji. U Teslinu ulicu za Arsena Dedića udala se Gabi Novak i postala šibenska nevista. Arsenova kćerka Sandra, dizajnerica odjeće za korejski Samsung udala se za pjevača Alena Slavicu, a u istu ulicu i istu obitelj priženio se glumac Izet Hajdarhodžić. Arsen i Izetova žena kćeri su dvojice braće. Tako je mistična umjetnička gravitacija u galaksiju Varoši uvukla glumca Igora Hajdarhodžić, glazbenika Žarka Hajdarhodžića, a Maja Vučić je postala druga šibenska nevista.


Teslina - brend Varoša

Ali gdje je, što je taj Varoš duž kojega teče Teslina ulica toliko uska da kroz nju auto može proći ako sklopi retrovizore, a ipak je dvosmjerna? Zemljopisno Varoš nije precizno omeđena. Varoš je više stanje duha. Od zemljopisnih čvršće ga određuje njegova povijest, tradicija i običaji pa i osobiti način govora u trećem licu jednine. Nalazi se na strmini od Šibenske gimnazije do Miminca i nekadašnjeg kina "Sloboda", današnjeg Katoličkog doma. Na jugu se približava glavnom šibenskom Trgu Poljani, a sa sjevera su mu srednjovjekovne utvrde Sv. Ivan i Barone, odnosno Šubićevac kako još zovu istočni dio tog fortifikacijskog sklopa. Varoš je jedan od najstarijih dijelova Šibenika. Za razliku od građanske povijesne jezgre oko katedrale sv. Jakova, on je uvijek bio težački. Obitelji iz kojih su potekla slavna imena tu su se naselile uglavnom sredinom 17. stoljeća nakon kataklizmičke epidemije kuge. Za razliku od ostalih dijelova Šibenika turisti baš i ne zalaze u Varoš. U Teslinoj postoji jedva još koja od nekada brojnih proslavljenih konoba i toverni. Glas o čuvenim varoškim vinarima i "kitama" na skoro svakoj kući još bruji ali više nema rasprava o tome da li je bolje Antino vino od Miletinog ili su ih nadmašili Konte i Rude. I zlatna medalja za bijelo vino koju je znameniti Milan Panjkota osvojio 1932. na svjetskom sajmu u Londonu pa ga po tri puta većoj cijeni prodao kralju Aleksandru smirila se u legendi zajedno s pričama o golemim vinogradima, teškom radu i bogatstvu imućnih varoških težaka. Oni su bili u stanju, sjeća se Ozren Panjkota, tridesetih godina prošlog stoljeća donirati Hrvatskoj zemljoradničkoj stranci sumu dovoljnu za kupnju osam varoških kuća. Kada se danas govori o Varošu onda je za razgovor povod četverolist Vice-Arsen-Mišo-Pattiera, a sve završava podvlačenjem debele crte pod neobičnu pjevačku i glazbenu nadarenost Varošana. -Zaista postoji oko tog Varoša neka mistična aureola, - razmišlja Branko Viljac, karizmatični skrbnik dalmatinske šansone, -Kaže se - stavi prst u more i imaš vezu s cijelim svijetom, a trebalo bi reći i ovo - dotakni u vlastitoj duši dušu more uspomena na ljubavi i lijepe dane mladosti i imat ćeš vezu sa šibenskom Varoši. Koliko li se samo duša hrani nostalgičnim sjećanjima na Dobra ti večer mati moja, Maslina je neobrana, Šibenska Balada, Dalmacija u mom oku, Ljubi san vašu ćer, Ludo more, Presušilo je vrelo, Žena od porculana, Ljubav je tvoja kao vino, Rodija se sin, Nitko neće u mornare, Prođi me se, Moderato cantabile, Pjevam da mi prođe vrijeme, Kuću pored mora, Vraćam se, Kad bi svi ljudi na svijetu, Djevojku iz moga kraja, Šibensku nevista, Mirno teku rijeke, Malenu, Negdje, Bodulsku balada, Bokeljsku noć, More naše divno ti si srića sva, Ćale moj, Lipo si me svitovala mati, Prođi me se, Dođi, grij me, Prisušilo je vrilo, Suza je slana, Ti si pjesma moje duše, Drugi joj raspliće kosu, Odvest ću te na vjenčanje, Proplakat će zora, Ja sam Dalmatino, Više se nećeš vratiti, Budi takva kavu te želim...

 

Viljac: U Teslinoj se dogodila čudesna glazbeno - lirska kemija

Viljac tvrdi da se čudesna glazbeno-lirska kemija Tesline ulice danas možda najbolje iščitava na kultnom LP-u Miše Kovača «Dalmacija u mom oku». -Na toj ploči, - kaže Viljac, - zabilježeno je esencijalno stapanje triju golemih talenata iz Varoša & Tesline: Duška Šarca stožernog autora klapske pjesme i pjevanja, pjesnika Krstu Jurasa, te karizmatske pojave i glasa Miše Kovača. LP «Dalmacija u mom oku» u cijelosti je proizvod začudne raskoši te skromne ulice težaka i obrtnika koji se nekim čudom iz generacije u generaciju rađaju s pjesmom u grlu, timbrom u uhu i stihom na usnama. Poezija i skladbe pisaca i skladatelja iz te glazbene vrtače obilježile su karijere cijele plejade pjevača i glazbenika izvan Varoši i Šibenika poput Mile Hrnića, Mari Cetinić, Jasne Zlokić, Kiće Slabinca, Tomislava Ivčića, Zvonka Špišića (Kaži mi), Mikija Jevremovića (Kaži mi kako da zovem te?) , Ivice Šerfezija, Višnje Korbar, Ibrice Jusića, Đurđice Barlović, Dade Topića, Olivera Dragojevića (Ljubav je tvoja kao vino), grupa «Stijene» i «Magazin» pa čak i Kornelija Kovač i njegove "Korni grupe" (Žena od porculana), i gotovo svih dalmatinske klape... nabrajati sve nemoguća je misija. Glazbenim fenomenom Varoši te muzičke škrinje s blagom u srcu raspjevanog i po pjesmi glasovitog Šibenika nitko se do sada nije bavio. Što više Varoš i Teslina bili su Tera Incognita čak i u vrijeme eksplozije slave njenih najpoznatijih sinova. Ostao je neprimijećen čak i sam njegov epicentar - dvor i konoba Vuka Jaramaza na adresi Teslina 49. Vuk je i sam bio umjetnička duša. Bio je obrtnik fotograf ali je, naravno, imao i dobar glas. Pjevao je u opereti "Zemlja smješka". Glas je naslijedio od oca Dušana koji se uz pjesmu družio u konobi s Dedićima, Vukovima i Sekulićima. Konoba Vuka Jaramaza gotovo pola stoljeća bila je mjestom okupljanja poznatih, popularnih i slavnih osoba, a da to nitko nije znao niti su novinari «provalili» taj rudnik ekskluzive.

U Teslinoj su u ići i piću uživale sve zvijezde bivše Jugoslavije

-Kod mog ćaće su na srdele s gradela, vino i crni rižot dolazili Ivica Šerfezi, Miro Ungar, Matko Jelavić, Tereza Kesovija, Đorđe Marijanović, Zdravko Čolić, Dražen Žanko, Burduš, Saška Petkovska, Neda Ukraden, pjevačica i dobrotvorka svjetskog gasa Esma Redžepova, Neda Arnerić jedna od najljepših žena bivše Jugoslavije, Nada Mamula, Boris i Đorđe Novković, Miki Jevremović, Ljubo Mirić, sastav «Paloma», «7 mladih», Sergio Endrigo, i Gino Paoli koji je s Arsenovom majkom kuhao paštu. Često je dolazila i Saška Petkovska onako fina i skromna uvijek je s Ivom Pattierom prala pijate poslije objeda. - ispričao nam je Varošanin Duško Jaramaz preteča modernih teen zvijezda koji je sa 17 godina, 1973. godine, imao zlatnu ploču "Idi sad bez pozdrava" i u to je doba prodavao više ploča od Arsena i Vice zajedno, -Naravno, ne i od Miše. On je već tada bio legenda. Vice je bio prvi iz Varoša koji je otvorio vrata slave. Za njim su krenuli najprije Arsen pa Mišo, a ja sam bio četvrti. Duškova majka Seka bila je tihi anđeo Tesline. -Nikome se nije miješala u karijeru, - kaže Duško, -Sve je puno voljela i svima pomagala, a od svega što je napravila najčešće se sjeti kako je Miši jednom zgodom krpala skupe kožne hlače koje je poderao.

Utočište od tereta slave pod gotovo harypotterovskim plaštom nevidljivosti, čini se, bilo je moguće zato što u Teslinoj gotovo svaka kuća ima nekog tko je slavan pa nitko od zvijezda koji su tu navraćali nije mogao računati sa zvjezdanim statusom. -Tu gdje su svi zvijezde nitko nije zvijezda osim - Gabi Novak. -tvrdi Duško Šarac tekstopisac i kompozitor, -Šibenska nevista omiljena je i obljubljena kao ni jedna druga osoba. Svi vole, cijene njenu ljubaznost, vedrinu i jednostavnost. Dive joj se zbog spretnosti i poduzetnosti kada sama vodi radove na popravku krova obiteljske kuće Dedićevih i slijede je čak i kada stavlja cvijeće ispod alke za koju je bio vezan Krolo - zadnji šibenski magarac. I to je Varoš.

Zadnji tovar u Teslinoj

Priča o zadnjem tovaru jednako je živa kao i ćakule o dječacima Arsenu, Vici, Miši ili Ivi Pattieri. -Arsen je bio nemiran dječaka koji je uvijek nešto izmišljao. – ispričao nam je prerano preminuli varoški limar Branko Sekulić, -Bio je vragolast, zločest, mater se uvik ljutila na njega. Njegovi su imali radio pa je mogao slušati glazbu. Najviše su se slušale talijanske stanice pa se valjda tako i zarazio pjesmom ali se nekako od malena parilo da će biti pjesnik. I Vice je «bija vrag». On i Vuk Jaramz zajedno su išli u školu. Vuk je bija stariji ali posli onog velikog rata nije se gledalo na godine. Svi su morali u školu. Vice i Vuk su izvodili neke pokuse u šufitu pa su zapalili krov Vicine kuće. Vicu su volile cure. Dolazile su mu pod ponistru i slušale ga dok vježba pjevanje. A Mišo? On je uvik ima glasinu, Da glasinu!! Već je ka dite piva na plesovima Završija je zanat za tapetara namještaja i bio je jako vješt ali je bolje da se posvetija pismi jer se za nju i rodija. Ivo Pattiera, taj je uvik bija fin, pristojan i dobro odgojen. I ka dite je bija gospodin. Matija Dedić je sav na mater. Dali smo mu nadimak Štrumpf. Osta je isti i ništa se nije prominija. Znate u našoj ulici dica nisu smila galamiti kada bi se Arsen odmara nakon naporne turneje pa su se igrala šoto voće. Obitelj Jaramaz s Dedićevima je vezana davnim kumstvom. Te dvije obitelji od pradavna žive u dvije kuće između kojih je izgrađena treća u kojoj je rođena operna pjevačica Nera Gojanović. -Naše tri raspjevane kuće dijele samo dva zida, - kaže Duško Jaramaz i prisjeća se kako Mišo nikada nije propuštao priliku dati šansu mladim glazbenicima iz Varoša, kako je Vice uvijek bio ozbiljen, a Arsen autoritet svim klincima iz. -Svi mulci su ga slušali kao boga, - kaže Duško, -Meni je rekao da me neće voditi na koncert mojih idola "Delfina" ako ne ispravim jedinicu iz matematike. Jesam li je ispravio? Ne samo da sam je ispravio - više nikada nisam dobio jedinicu ni iz matematike ni iz nekog drugog predmeta. Mišo Kovač je imao običaj doći kući i voziti svojim skupim automobilima svu djecu iz ulice. Sjećam se kada je dovezao Citroena "žabu" mislili smo da se spustilo samo nebo na zemlju. A kad ih je ukrcao i provozao Šibenikom bio je to blagdan.

 

 

Od Vice do Nere Gojanović

 

Sasvim drugačiji doživljaj Varoša i Tesline imaju mlađi naraštaji poput nove zvijezde hrvatske operne scene Nere Gojanović kojoj je život osim glasa podario i - prozor na dvorište obitelji Dedić. -Moja najljepša uspomena je u proljeće otvoreni prozor moje sobe kroz koji čujem Gabi kako pjeva dok pere suđe, Matiju kako vježba i glas Arsena koji govori u stihovima. Obožavala sam slušati tu obitelj, njihovu neobičnu konverzaciju i jetki, cinični humor. Svatko ima sunčani prozor prema jugu, a ja imam prozor prema sjeveru obasjan sjajem Dedićevih. Od Arsena sam puno naučila. Barem 500 puta mi je rekao: "Ajde mala k vragu ti i ta tvoja sonatina." kada bih nešto pogrešno odsvirala. Život mi je bio obojen glazbom i umjetnošću zbog te bliskosti s Dedićima. Oni su se grozili mojih mačaka, a ja sam uživala u njihovoj umjetničkoj ljepoti i ljudskoj veličini. Za Neru Varoš je "plemenito divlje mjesto u kojoj je svaka obitelj čudo za sebe". -Iz priča starijih znam da je Teslina uvijek bila okupana glazbom. U toj ulici glazba je humor, smijeh pa čak i svađa susjeda. Ne znam, možda to sada tako doživljavam ali nikada nisam o sebi kao pjevačici razmišljala kao o nekome tko je predodređen za glazbu zbog potpune uronjenosti ulice i naselja u kojemu je rođen u glazbu, note i stihove. O glazbenoj slavi Varoša nitko mi nije pričao. O opernim pjevačima, o Belamariću, Sekulićki i drugima nitko mi nije nikada kao djetetu govorio. Nisam poznavala ni Vicu ni Mišu. Pattieru jesam, tog pravog džentlmena i gospodina, istinskog umjetnika. Teslinom ulicom od 1966. do 1982. , punih dvadeset osam godina od svog stana do gimnazije prolazio je još jedan uglađeni gospodin - književnik prof. Ivo Brešan. Iako nije rođen u Varoši on joj pripada majčinim varoškim podrijetlom i intelektualnom baštinom, a i doslovno je fizički ostavio trag svoji stopa u varoškom makadamu od svog stana do gimnazije. Brešan nas je upozorio na zanimljiv detalj. -Lijepo je što ste mitski Varoš smjestili između kuće Miše Kovača i moga stana. Točno je da Varoš s istočne strane treba računati tu negdje od Miše, ali bi ga prema zapadu trebalo računati do čuvenog kina "Sloboda" kojeg je Arsen pjesmom ovjekovječio. Miše se sjećam jer je često dolazio kod obitelji Duška Šarca. Oni su bili veliki prijatelji. Moja obitelj sa Šarčevima je rodbinski povezana. S Arsenom sam bio povezan ljubavlju prema književnosti, a s Vicom me je spojila filozofija. Imali smo nekih 15 godina kada je objavljen prijevod Hegelove "Filozofije povijesti". Obojica smo tu knjigu pročitali i o tome puno raspravljali. Satima smo šetali i razgovarali. To je bila iskra koja je upalila neka razmišljanja i učinila da naše prijateljstvo potraje cijeloga života. - ispričao nam je Ivo Brešan. Više nego po pjesmi i pjevačima Brešan, kao prosvjetar i prosvjetitelj, pamti Teslinu i Varoš po vrijednim težacima i obrtnicima koji nisu brojali žulje da bi školovali svoju djecu. U tome su uspjeli jer iz šibenske Varoši dolazi puno uspješnih profesora, liječnika, političara i pravnika. Osim pjevača i glazbenika i sportaša iz Varoša su potekli ili su tu stjecajem okolnosti živjeli Igor Mandić, đak Frana Kršinića kipar i slikar Vlado Petković. profesor Frangeš, dr. Ante Petrlić prvi doktor filmske znanosti, Vinko Fabris, Vinko Belamarić, znameniti Ante Šupuk, prvi Hrvat gradonačelnik Šibenika i graditelj prvog svjetskog modernog elektroenergetskog sustava i hidroelektrane na Skradinskom buku, političar Tonino Picula, doktorica prava Ivana Jaramaz pa i Josip Kokić kojeg Hrvatska pamti po prosvjednim štrajkovima glađu, a Šibenčani po tome što je u Šibenik donio prvi - hot dog! 

Zašto je Varoš istinsko čudo

Čudo - jedina je riječ koju je na spomen Varoša izgovorio Arsen Dedić -Varoš je istinsko čudo. - kaže on, -Pogledajte moj je ćaća bio težak i zidar. Majka mi je bila nepismena. Pobjegla je od gladi iz rodnih Rupa u Šibenik. Ni moji ni roditelji drugih iz Varoša nisu imali nikakvu školsku i glazbenu, a kamo li akademsku naobrazbu pa ipak smo se dogodili. Ali trebamo biti pošteni i reći da je cijeli Šibenik u doba naše mladosti bio čudesan. Tada je imao profesionalno kazalište, imao je svoju operetu, imao je Filharmonijsko društvo kojom je jedno vrijeme dirigirao i sam Jakov Gotovac, komorni orkestar, vrhunske zborove, nekoliko limenih glazbi, u Narodnoj kavani, Domu armije i hotelu "Krka" zujalo je kao u košnici, imao je sjajnu glazbenu školu, čak su i gimnazijalci postavljali na scenu svoju operetu. Zvala se "Ševa". Režirao ju je Ivo Brešan, a prvu violinu je svirao Vinko Frangeš. U tom ozračju dogodila se jedna strašna generacija. Vice je već tada pjevao, a meni je časopis "Vidici" dao prvu nagradu za poeziju. Ja sam svirao u Limenoj glazbi i već tada sam slutio da mi je glazba vjerojatna sudbina. Vrlo sam ozbiljno shvaćao glazbu. Doduše mislio sam da ću biti klasični glazbenik jer je moja Limena glazba svirala zahtijevan program. Ispalo je drugačije. Čuo sam na radiju Domenica Modugna i to me je odvuklo na drugu stranu ali se ništa nije dogodilo slučajno. I mene i moj rad i shvaćanje glazbe odredilo su moj drevni Šibenik i moj rodni Varoš ali i sretna okolnost da je Šibenik u doba mog zrenja bio pun vrsnih glazbenika i glazbenih institucija. Bila su to vremena puna pozitivnih glazbenih vibracija.

 

Vice Vukov je bio prvi slavni Varošanin


-Vice je od nas Varošana prvi postao slavan. Bilo je to one godine kada su veslači šibenske "Krke" bili prvaci Jugoslavije i kada su na Olimpijadi osvojili zlato. -dodao je Mišo Kovač novi naramak slave na račun Varoša, -Volim ja svoj Varoš ali kada na njega pomislim ne dođe mi na um pjesma već mi pred oči izađu one gladne godine za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nije bilo ničega za jesti. Bija san gladan kruva. Ćaća mi je bija trgovac, a ne težak pa u kući ničega nije bilo. Težaci su se uvik nekako snašli. Kupija sam trule jabuke s ceste. Najeo sam se tek 1948. kada su nam Amerikanci bacali iz aviona ona "Trumanova jaja". S Vicom i Arsenom nisu se u mladosti puno družio. Vice je bio stariji od nas pa nismo bili njegovo društvo. Ja sam igrao nogomet u juniorima "Šibenika", a Arsen je svirao u Limenoj glazbi. -sjeća se Mišo, -Ja idem na treninge i utakmice, a on na probe glazbe. Rano je ustajao kada je trebalo svirati budnice, a kasno se vraćao sa svečanosti i proba. Bio je vrijedan i uporan. Svirao je sa žarom. Nogomet sam igrao sa Žajom, onim velikim nogometašem koji je kasnije bija direktor "Hajduka". I on je iz Varoša, a iz Varoša je i još bolji nogometaš Pero Nadoveza. Inače u Varošu se uvijek pjevalo pa smo valjda zato i mi propjevali, a kako je Bog nama Šibenčanima podario glasove i nije nam bilo druge. Vice je bio neponovljivi tenor. Boju njegovog glasa probali su "skinuti" Talijani ali nisu mogli. Tu ljepotu nitko nije mogao ponoviti. Arsen za razliku od mene i Vice od početka bio pjesnik intime i duše. Vice je imao uho u Italiji, Arsen je uvijek bio sklon šansoni, a ja sam obožavao Reya Charlesa i Willa Nelsona. Uvik. Priča se dakle da je veliki ruski pjesnik i šansonijer Bulat Okudžava jednog ljeta putovao iz Moskve u posjet svom prijatelju Arsenu Dediću ali je ne znajući da mora presjedati sa željezničke stanice u Perkoviću krenuo put Šibenika pješke i - još iste noći s Arsenom održao koncert i tako srastao s legendom o šibenskoj Varoši u kojoj se rađaju plemeniti težaci blagoslovljenih čudom ljepote glasa.
 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam