Vlasta Mesić rođena ja Karlovčanka, ali u Šibeniku živi i radi već 38 godina i potvrđuje pravilo da se ne trebaš u Šibeniku roditi da bi ga volio i radio za njegovu dobrobit i izvan svog redovnog posla. Vlast je svojevrsni spiritus movens svih akcija koje su u proteklih tridesetak godina organiziralo Udruženje obrtnika i u organizacijskom i u provedbenom smislu jer se ne libi niti stati za kultnu obrtničku megatavu i u njoj miješati pidoče ili rižot, dijeliti obroke građanima i kada svi odu siti i zadovoljni sve što ostane dovesti u red i počistiti. Isto tako rado na sve način promiče radove članova svog udruženja pa i noseći njihove kreacije na modnim revijama. Možda su je najbolje doživjeli šibenski novinari koji su joj na jednoj od gastromanifestacija „ Naše malo veliko blago“ dodijelili priznanje „Katica za sve“ i kaže da joj je to jedno od najdražih, a ona osobno i Udruženje dobili su ih puno. Njoj osobno lani su dodijeljena dva priznanja i to Posebno priznanje „Stvaratelji za stoljeća“ za doprinos promociji poduzetništva u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi – Međunarodni komitet za dodjelu nagrada i priznanja i Međunarodni ekonomski forum Perspektive Dubrovnik i Promo Global Zagreb te Veliku nagradu „Stvaratelji za stoljeća“ za doprinos promociji poduzetništva - Međunarodni komitet za dodjelu nagrada i priznanja i Međunarodni ekonomski forum Perspektive Dubrovniki Promo Global Zagreb.
- Šibenik je jednostavno grad koji ne možete ne voljeti i zato sve što radim, radim i iz ljubavi prema Šibeniku koji je lijep na prvi pogled, a kamo li kad u njega uronite. U Šibenik sam se zaljubila puno prije nego što sam se u njega, kao šibenska nevista doselila- započela je Vlasta ovaj razgovor u kojem je predstavljamo u sklopu nominacija za „Šibensku grandecu.- Moji roditelji su s mora, pa smo ljeti putovali preko Šibenika u Split i uvijek sam se divila tom pogledu na Šibenik. Šibenik im je izgleda bio suđen. Naime, kao djevojčica sam na Morinskom mostu, na koji smo moji roditelji i ja zastali diveći se pogledu na Krapanj, poput Pepeljuge izgubila jednu od sandalica koje s u mi bile tako prirasle srcu . I tu me je zaista čekao moj princ jer sam se prije 38 godina udala upravo na Brodaricu na kojoj sve vrijeme živim.
-Suđena Vam je bila Brodarica, ali očito i funkcija tajnice jer u životu radite samo takve poslove!
- Točno. Počela sam kao tajnica u Jugoturbini u Karlovcu i to tako što sam mijenjala kolegicu na jednom sastanku i uprava me nakon toga pozvala da obavljam taj posao. Kad sam došla u Šibenik bila sam tajnica Konferenciji za rehabilitaciju invalidnih osoba na području Šibenika, Drniša i Knina. U Udruženje sam došla kao knjigovođa, ali nakon nekoliko godina te poslove smo prestali obavljati kako ne bi bili konkurencija našim članovima koji se time bave i 2002. godine sam izabrana za tajnicu Puno stvari moraš u životu naučiti da bi napravio, ali ima i onih koje moraš napraviti da bi naučio, a ja stalno radim to drugo.
- To sigurno nije klasični posao tajnice nego sve ostalo što uz njega ide od različitih kontakata, osmišljavanja projekata i akcije i njihove organizacije. Što je sve udruženje za razvoj lokalne zajednice otkako ste vi u njemu, a to znači u 22 godine?
Puno je toga bilo, ali spomenut ću samo one najvažnije manifestacije. Prva je bila „Naše malo veliko blago“, gastromanifestaciju na kojoj su naši ugostitelji prezentirali svoja autohtona jela i bili smo u tome predvodnici u Hrvatskoj. Nakon tog prvog natjecanja pozvali su nas iz Uprave zagrebačkog hotela Sheraton da kod njih organiziramo tjedan šibenske kuhinje za što smo dobili visoke ocijene. To je bio moj prvi zadatak takve vrste i morala sam sve organizirati. Ne znam kako sam sve to proživjela, ali na kraju je sve odlično ispalo. Organizirali smo i „Figurin“ obrtničku reviju koju smo organizirali kao poklon Šibeniku, dva puta smo bili domaćini Susreta frizera i kozmetičara Hrvatske. Taj prvi susret je bio tako dobro odrađen da nitko nakon toga nije htio prihvatiti da bude domaćin sljedećeg susreta jer su se bojali da neće biti na razini tog zadatka. Organizirali smo i tri Međunarodna obrtnička sajma, niz ugostiteljsko – turističkih prezentacija i naših obrtnika i šibenske regije, a jedan smo od glavnih organizatora Sajma u Srednjovjekovnom Šibeniku od prvog dana.
- Znam da ste skromni i da nije lako govoriti o sebi, ali to sve što ste spomenuli velikim djelom se iznijeli na vlastitim plećima, odnosno unosili ste sebe izvan profesionalnog doprinosa i radnih zadataka. Posebno je zanimljiv Vaš odnos prema organizaciji Sajma u srednjovjekovnom Šibeniku!
- Ma to sve radimo zajedno, naš tima, a u svemu mi jako puno pomaže moja kolegica Marijana Zjačić. Kada je riječ o srednjovjekovnom sajmu krenuo se tako što se smatralo da mi kao udruženje moramo animirati obrtnike, ali meni to nije bilo dovoljno. Kada nešto organizirate morate to sagledati iz različitih aspekata. Nije dovoljno bilo samo okupiti obrtnike da prezentiraju svoje proizvode već je cilj bio oživjeti duh tog vremena, oživjeti šibenske trgove tako da na njima budu događanja kakva su bila u to doba od uličnih svirača i plesača do gutača vatre i drugih akrobacija. Ja kada nešto radim onda ne želim improvizirati nego volim to proučiti, dobiti što više informacija pa sam tako zbog otvaranja tih sajmova puno toga izučavala iz spisa o starom Šibeniku i doznavala od ljudi koji se time bave. Mi smo u Šibeniku i s tim bili prvi. Takvu manifestaciju je imao još jedimo Rab, a danas je prava poplava srednjovjekovnih sajmova. Žao mi je što se nama u Šibeniku takve stvari često dogode, počnemo s nečim originalnim pa posustanemo uglavnom zbog nedostatka novca ili nekih drugih okolnosti. Zbog toga je naše udruženje predložio da se Sajam u srednjovjekovnom Šibeniku ubroji u 25 najboljih turističkih događanja u Hrvatskoj na natječaju koji je raspisala Hrvatska turistička zajednica.
