Datum objave: 19. Svibanj 2016

Stjepan Gulin, društveno angažiran pjesnik:Nitko ne griješi ako šuti

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Stjepan Gulin, čovjek koji je tako tiho i skromno prisutan među nama da je postao sinonimom za bizarni šibenski paradoks nepostojanja postojeće tjelesne i intelektualne prisutnosti, odjednom nam se ukazao ovjenčan Goranovim vijencem kao najveći i najvažniji živući hrvatski pjesnik. Štoviše, kao jedan od najutjecajnijih i najintrigantnijih pojava u hrvatskoj književnosti uopće.


Rođen je 28. rujna 1943. u Šibeniku gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je pravo u Zagrebu, gradu u kojem je zaradio mirovinu kao carinik. Roditelji mu potječu iz lozovačkog zaseoka Gulina. Otac mu je bio vatrogasac na Šipadu, a majka domaćica. Dobro su se namučili da smognu novac da ga školuju i kupe skromnu kuću kod Kronjinog magazina. Oduvijek i uvijek živi u Šibeniku iako je veći dio života stanovao u Zagrebu.


Prvi uzor u pisanju bio mu je gimnazijski profesor Ivo Brešan iako je prvu pjesmu objavio u dječjem časopisu Radost još kao učenik drugog razreda osnovne škole u Docu.


-Kao profesor i književnik Brešan je jako na mene utjecao. Njegova snažna, poticajna predavanja navela su me da i ja stavim nešto na papir. On je prvi primijetio kod mene taj spisateljski dar i shvatio da bih mogao napraviti nešto u književnosti, što se kasnije i desilo.

 

Književnim radom Gulin se počelo ozbiljno baviti tek nakon što je diplomirao pravo i zaposlio se na zagrebačkoj carini.


-To je iz mene provalilo. Pisao sam tada naveliko. Bila je to pjesnička euforija.


U to vrijeme, 1969. godine, pojavio se Diktator, zbirka pjesama Josipa Severa koja je praktičnom primjenom takozvanog zvjezdanog govora ruskih futurista u hrvatskoj lirskoj praksi doslovno s lica zemlje pomela sve spone i okove koji su do tada sputavali poeziju.


-Bila je to čudesna zbirka pjesama. Svi su je čitali. Od pustog čitanja znali smo Severove pjesme napamet. Kao pjesnik jako sam težio prema vlastitom izrazu, ali neki stihovi u mojoj prvoj zbirci nastali su, nenamjerno, po uzoru na pojedine stihove iz Diktatora.


I dok je Severov Diktator žeo lovorike, a kritika mu se klanjala, književna zajednica nije željela vidjeti još moćnije pjesničko djelo. Bila je to zbirka pjesama Stjepana Gulina, čudnog pjesnika, pravnika i carinika iz tamo nekog Šibenika, nazvana Kovine, koja će tek četrdeset godina kasnije preteći Diktatora i zasjati na pijedestalu kao najbolja zbirka pjesama u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata.


-Za Kovine sam deset i više godina tražio izdavača. Moje su pjesme bile pjesnički novum, donijele su nove, kovinaste metafore što nije naišlo na dobar prijam kod urednika. Odbijali su me čak drugorazredni i petparački izdavači.

 

A onda je, deset godina nakon što je nastala i kružila od nemila do nedraga, 1978. godine zbirku Kovine u elitnoj biblioteci Razlog izdala najozbiljnija hrvatska izdavačka kuća, zagrebačka Sveučilišna naklada Liber. Tada je postojao čitav pokret, čitava pjesnička škola razlogovaca. U nju je upao i Gulin. Svi su se čudili kako se ondje našao anonimus iz Šibenika. Sablažnjavali su se: -Što on traži i s kojim je pravom u tom biranom pjesničkom društvu već s prvom knjigom?


-Bilo im je sve to čudno jer su me odbijali autsajderi, a prihvatile su me književne veličine poput Jovana Mirića i Ante Stamaća. Oni su odmah vidjeli da su Kovine vrlo uspjele. U zanatskom smislu to je moja najbolja knjiga. Nikada kasnije nisam dosegao tu razinu. Doduše, svaka je moja zbirka drugačija, ali po snazi i pjesničkom zanatu to je moja najbolja zbirka.

 

Promocija Kovina bila je prvorazredan društveni događaj. Zbirku je u kultnom zagrebačkom klubu Lapidariju pred respektabilnim auditorijem predstavio Veljko Barbieri.


-Bilo je na promociji dosta svijeta. Tada se poezija cijenila. Malo su se čudili što ja, pravnik, pišem poeziju, ali im je bilo prihvatljivo objašnjenje da je to moja unutarnja potreba.

 

Prvi čitatelj Kovina bio je sam bard Josip Sever. Bio je oduševljen. Rekao je Gulinu: -Čuj, kada ti objaviš ovu knjigu, vrata svih izdavačkih kuća bit će ti širom otvorena., na što je on slegnuo ramenima i kazao: -Pa, nisam baš siguran da će se to dogoditi.


Bio je u pravu. Te riječi: -Pa nisam baš siguran. bile su precizna prognoza i dalekovidna dijagnoza stanja duha hrvatske književne stvarnosti u okvirima koje je definirao Miroslav Krleža s tri znamenite teze da hrvatskom književnošću vladaju:

1.hrvatska književna laž
2.hrvatska književna šutnja
3.hrvatski jal koji razara sve pred sobom.


-Sve se te tri točke mogu odnositi na mene i moju književnu sudbinu. Poslije dramice da sam deset godina čekao izdavača došla je drametina: o Kovinama nitko nije ništa napisao. Kao da knjiga nije ni izašla. Svi su o mojim Kovinama govorili. Svi su me tapšali po ramenu i hrabrili me, ali nitko nije ništa napisao osim Branka Maleša, ali je i on ubrzo zašutio.


Od 1978. kada su Kovine izašle do danas nije o njima objavljena ni jedna recenzija ili kritika.

-Hrvatski su književni krugovi interesni i hermetični. Tu vlada pravilo: Ti meni - ja tebi. To su naša hrvatska posla. Kako sam radio kao pravnik, a kod kuće sam čitao i pisao, nisam imao puno vremena za druženje s književnicama. Uvijek sam bio sa strane i zbog toga mi je bilo teže probijati se u književnosti. Bio sam u tom smislu hendikepiran. U književnosti je važno da pripadate nekim krugovima, a ja sam bio izvan svih krugova. Osim toga to što sam iz Šibenika u Zagrebu mi nije jamčilo neki rejting. U Zagrebu je važno jeste li za piće, može li vas se potplatiti, jeste li razgovorljivi, manje je važna kvaliteta nečijeg rada. Dakle, tamo nije važno kakav je netko pjesnik, koliko vrijedi njegov rad, koliko su mu dobri stihovi, već koliko ste spremni ući u književne krugove. Ja sam se duboko u sebi, onako romantično, bojao da ću, ako krenem tim putem, potpuno profanirati svoje pjesništvo i da ću početi pisati gluposti. Htio sam ostati svoj i zadržati razinu pisanja prihvatljivu meni osobno. Bojao sam se da ću, ako padnem u zamku tračanja po kafićima, onesposobiti sebe kao pjesnika koji želi nešto reći.


Kovine zalivene debelim naslagama olovne šutnje bile su uvertira u novih deset godina traganja za izdavačem druge zbirke. Ni o toj knjizi nije nitko pisao.


-Spomenula su je samo dvojica i to tek usput. Zbirke koje su slijedile imale su manje problema s izdavačima i književnom kritikom, mislim zbog toga što su bile lošije od Kovina, a kada su lošije, onda otpada faktor hrvatskog jala.

 

Šutnja, ignoriranje, nepravda i prezrivo omalovažavanje neupitnih vrijednosti Gulinovih djela nisu ga odvratili od pisanja, već su se, naprotiv, pretvorili u eksplozivni stvaralački revolt. Umjesto da se povuče s bojišnice jala, laži i šutnje Gulin je na opće zaprepaštenje iskrsnuo veličanstvenim, šokantnim, borbenim udaračkim stihovima, koje je kritika nazvala stvarnosnom poezijom. 

 

-Pao mi je mrak na oči od svega toga pa sam napravio strahovitu prekretnicu u pisanju. Napustio sam idealizam, hermetičnost i napravio zbirku koja je o našoj stvarnosti govorila izravno. Pisao sam, dakle, o stvarnosti, o svom položaju u toj stvarnosti i svom položaju u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

 

Zbirka se zvala Nitko ne griješi ako šuti. Ali Gulin nije šutio. On je govorio, režao i grizao do kosti, do srži. Ta zbirka pršti govorom. Ona je ukoričena istina, a istina najviše boli, istinu se najmanje želi čuti, istina je nepoželjno ogledalo koje ne zna lagati.


-Knjiga Nitko ne griješi ako šuti komentar je mog cjelokupnog, a naročito književnog života. Bila je proglašena najboljom mojom zbirkom nakon Kovina. Iako se govorilo da nitko nije tako oštro i glasno poezijom zadro u dubinu naše stvarnosti, o njoj se gromoglasno šutjelo.

 

Iako je zbirka snažno odjeknula, ni o njoj nitko nije ništa napisao. I nju je prekrio veo šutnje. Neki su autoru obećavali da će sigurno nešto napisati, ali nikada ništa nisu objavili.

 

-Teško sam se odljepljivao od anonimnosti. Držao sam se gordo, nisam se htio ponižavati, nisam nikoga htio moliti. Kada počneš kao anonimac - ostaneš anonimac. Ja sam protiv toga borio šutnjom. Ne znam, možda bi, da sam govorio, da sam se bunio, sve bilo drugačije. No nisam se bunio jer se to ne uklapa u moja načela, malo romantična, ali poštena načela, da samo rad treba govoriti o čovjeku.

 

Tako je Gulin postao pjesnik koji se poezijom borio za mjesto u pjesništvu. Bilo je mukotrpno znati da je nešto dobro napisao, a da je ostao u apsolutnoj anonimnosti.


-Gledajući općenito, odnos prema meni bio je najgori od svih mogućih odnosa, metoda je bila guranje u ništavilo, a to je prešućivanje. Čak i pisati o nekome negativno bolje je nego ništa jer će ljudi barem znati da postojiš, a ako si prešućen, onda te nema. Šutnja je kazna koja boli. Knjiga koja je izašla, a o njoj nitko ništa ne piše, kao da nije ni izašla. Čovjek koji napisao knjigu o kojoj ništa nije napisano ne postoji. Toliko su me uporno gurali u anonimnost da sam na nju navikao pa kada sam jednoga dana od anonimusa postao poluanonimus, dogodilo se u meni nešto čudno – nisam se osjećao ništa bolje. Tako se osjećam i sada kada je Goranov vijenac s mene potpuno skinuo plašt anonimnosti. Možda je bolje biti anoniman nego previše poznat?

 

Anoniman za stručnu kritiku pjesnik Stjepan Gulin nije bio anoniman među istinskim ljubiteljima i znalcima poezije. O Gulinu se naveliko govorilo. O njegovoj se poeziji raspravljalo i polemiziralo. Štoviše, stvorilo se oko njega i njegovog djela znatno sljedbeništvo, a imao je i svoje obožavatelje poput Danijela Dragojevića koji je, gdje god je stigao, po svim društvima u Zagrebu, govorio da su Kovine najbolja zbirka pjesama nakon Drugog svjetskog rata u hrvatskoj književnosti.


-Govorio je iskreno, uvjeren u vrijednost mog djela, ali mi je na neki način naškodio, odnemogao. Nakon njegovih pohvala iza leđa su nam romorili: -Majku mu njegovu pravničku! Gdje se baš njemu omakla takva knjiga?! Mnogi su svoju šutnju opravdavali alibijem da je to teška, hermetična poezija, ali bilo je puno pametnih ljudi koji su shvatili o čemu je riječ. Mnogima je sada krivo što sam dobio Goranov vijenac. Jala među pjesnicima i književnicima ima svuda, ali ovako tvrdokornog i okrutnog kao što je naš autohtoni hrvatski jal nema nigdje u svijetu.

 

A onda je Gulin ponovno zatresao hrvatsku književnu zbilju i izazvao novi cunami čuđenja i zbunjenosti. Objavio je Svete nesanice, zbirku – vjerskih pjesama.


-Dogodilo se to u životnom trenutku kada sam se našao u tako teškom položaju da sam morao upomoć prizvati i boga i vjeru. Napisao sam te stihove kada više nisam mogao podnositi breme nepravedne anonimnosti i još neke bolne privatne situacije. Predugo sam se hrvao sa samim sobom i s bešćutnim književnim okružjem, s križem anonimnosti i privatnim životnim situacijama. To me je, eto, natjeralo da napišem zbirku vjerskog karaktera.


Nakon Svetih nesanica ništa nije ostalo po starom. Bilo je još i gore. Pojavile su se objede da Gulin slabo kontaktira s okolinom zato što je nenačitan i nedovoljno obrazovan da bi bio ravnopravan član hrvatskog književnog i intelektualnog mikrosvemira. Mislilo se da - slabo kuži neke stvari. Ali onda je on, ničim izazvan, u lokalnom Šibenskom listu objavio bezazlenu recenziju zbirke pjesama Arsena Dedića.


-Pročitao sam tu Arsenovu zbirku i došlo mi je da nešto o njoj napišem. Napisao sam jedan prikaz, više meditaciju o toj knjizi. Iako je objavljena u Šibenskom listu, to se odmah pročulo. Kada sam došao u Zagreb pa sreo etablirane književne kritičare, oni su rekli: - Ooooooo...!!! Njih je iznenadilo da ja tako mogu pisati i da se usuđujem suditi o pjesništvu, a najviše ih je začudilo da sam pokazao načitanost i znanje. To je bilo to njihovo: -Oooo?!?! Po tome sam vidio da su oni sitni mali ljudi. Mislili su da sam ja neka mala gnjida koja ne zna misliti, da sve to iz mene curi kao iz stare špine. Ta moju načitanost i znanje mogli su vidjeti u svakom mom stihu u svakom kutku moje poezije!

 

I tako taj najgori odnos od svih mogućih odnosa, najgora metoda guranja u ništavilo, a to je prešućivanje traje skoro četrdeset pet godina. Nakon cijele karavane zbirki pjesama koja je prolazila pored pasa koji ne laju već šutnjom grizu, Stjepan Gulin je 2012. godine na kraju još jednog početka objavio prozno djelo Paz´te sad, paz´te sad. Točnije, proznu verziju zbirke pjesama Nitko ne griješi ako šuti.


-U meni nije jenjao taj žar da, ogoljenu do kosti, prikažem ovu našu političku, društvenu, kulturnu i književnu stvarnost onakvom kakva je, pa i neke privatne situacije koje su mi se događale u odnosu prema ženama. Sve sam ja u toj prozi izbacio iz sebe. Ta knjiga ima dvjesto stranica, a rukopis ima šesto stranica, eto toliko je bila jaka ta moja želja, moja potreba... Urednici i izdavači su mi rekli: -Sve što si napisao je silno zanimljivo, ali ne možemo objaviti šesto stranica, danas je moderno kraće. Život je užurban. Mi ćemo objaviti sukus, a od ostaloga pravi nove knjige. Bio sam u dilemi. Hoću li to prihvatiti, hoću li praviti druge knjige ili ostaviti pa se svega iznova mašiti? Ali shvatio sam da sam došao u godine kada mi nije dopušteno okolišati, nego nužno moram biti neusiljeno radikalan. Nemam više što kalkulirati i lagati samome sebi, sve što se odvrtjelo odvrtjelo se. Postao sam autoradikalan. Da književnost danas ima onu ulogu koju je imala prije, recimo u socijalizmu, onda bi već zbirka Nitko ne griješi ako šuti, a kamoli ova proza, bila zabranjivana i kritizirana i ja sasvim sigurno ne bih bio anonimus. Danas vlastodršci kažu: -Samo vi pišite, samo vi pričajte, što općenitije to bolje. I ništa se ne događa dok su riječi samo riječi. Prije su vremena bila loša ali poticajna, a sada su dobra ali ne valjaju i potpuno su nepoticajna. U želji da budem izravan i da budem društveno angažiran u zbirci Nitko ne griješi ako šuti naveo sam ime i prezime političara na koje se stihovi odnose. Nisam želio tupiti u prazno. Svi su stihovi točno adresirani. Međutim, izdavač mi je kazao da dijeli moja razmišljanja i da nije protiv objavljivanja stihova s imenima političara, ali je dodao: -Ta zbirka ima neke poetske vrline zbog kojih bi trebala ostati, trajati, a ovako je jednokratna. Kada njima završi mandat, tvoja je zbirka bezvrijedna jer će i oni biti bezvrijedni. Ta imena će samo opterećivati stihove koji su bezvremeni. Tako sam izostavio imena, ali svatko tko nešto zna o hrvatskoj stvarnosti, lako će prepoznati o kome je riječ.

 


A onda je Stjepan Gulin dobio Goranov vijenac, najveće moguće priznanje za pjesništvo. Postao je četrdeset deveti hrvatski lirski besmrtnik. On i njegova poezija konačno su dobili službenu i najbolju moguću potvrdu svojih vrijednosti.


-Gledajući moje godine život, zdravlje i privatnu situaciju, ta nagrada došla mi je prekasno. Lijepo je biti nagrađen, ali važnije je dobiti nagradu navrijeme, onda kada ste je zaslužili, a ne kada ste se toliko ispatili, umorili i izjalovili da vam to više ne predstavlja gotovo ništa. Goranov vijenac mi se poklopio s ovim boleštinama koje su me uhvatile pa nisam imao ni vremena ni volje veseliti se nagradi kako bih joj se veselio da nisam bolestan i kako bih joj se veselio da sam je dobio prije dvadeset-trideset godina kada sam je najviše zasluživao. Naravno, ne želim omalovažavati ni nagradu ni ljude koji su osjetili da je zaslužujem. Mogli su i oni biti kao oni prije njih. Ne, oni su jednoglasno prihvatili prijedlog da nagrada pripadne meni. Hvala im na tome. Da nisam dobio Gorana, ja bih kao pjesnik bio živ zakopan. Sada mi je najzanimljivije očekivati što će se događati nakon što sam dobio Goranov vijenac. Hoću li i sada biti prešućivan, hoću li i nadalje biti namjerno marginaliziran ili ću konačno zauzeti mjesto koje mi pripada, koje svojom poezijom zaslužujem? Sve mi se čini, bit će kao i do sada: ovdje sam, a nema me.

 

Goranov vijenac 2012. godine


Prosudbeno povjerenstvo: Miroslav Mićanović, Olja Savičević Ivančević, Dorta Jagić, Nikola Petković i Marko Pogačar


Odluka: Prosudbeno povjerenstvo jednoglasno je Goranov vijenac, nagradu za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti, ove godine dodijelila hrvatskom pjesniku Stjepanu Gulinu.

 

Obrazloženje: Govoreći o Janku Polić Kamovu, jedne mlake trsatske noći, njegov smrtopisac, Slobodan Šnajder, Janka je nazvao čudovištem. Čudovištem hrvatske književnosti. A što ako to čudovište nije samo? Što ako postoji još jedno čudovište koje je i naš suputnik pod svodom koji ne čuje? Ako tih divnih čudovišta danas i tu ima, tada je to definitivno Stjepan Gulin! Jedna od čudovišnih, začudnih i čuđenja vrijednih dimenzija lijepih čudovišta nacionalnih literatura jest ta da ona ne traju nijemo pored stvari. Ne! Ona, u kulturi ovoj i tu, u kulturi koja je, nespremna za problem, sebe uvjerila da je ključ njezine budućnosti u njezinoj prošlosti, traju mimo i izvan vremena.

 

Jer, vrijeme na koje bi, kad pjesnici koji nam se obraćaju uvijek mimo i trajno izvan vremena ne bi bili čudovišta, pristali, vrijeme je propisano i dopušteno – od drugih za nas kronologizirano i time autorizirano. U tom i takvom vremenu vlasnici naše sadašnjosti žrtvuju generacije koje, u zametku ih odmičući od prostora kritike, spremaju na unaprijed kotiran i kodiran put: iz trajnog prezenta u futur prošli! I sad vam se tu dogodi netko kao Gulin! Netko kome s ponosom možemo reći: Ti si čudovište ljepote. Čudo koje se ostvaruje u svoj ljepoti razlike u odnosu na vegetaciju akademija i drugih sabirnih centara marioneta s dijagnozom kanonizirane sterilnosti i nacionalno-poduzetničkog posluha. I dok te pjesnike-klerike, kako su to užali reć gotovo svi koji su se bavili izdajom intelektualaca, Stipin stih, istovremeno i zatravljuje i plaši, par nas, eto, o vrat mu vješamo vijenac pjesnika Ivana Gorana, koji, baš kao i Gulin, tek čeka na um i pero koje će ga na zaslužen način valorizirati.
   

 

Tekst je originalno objavljen u mjesečniku Šibenik Tim broj 14, svibanj/lipanj 2012.

 

 

Stjepan Gulin umro je dvije godine nakon izlaska intervjua, 16. prosinca 2014.

Iz kategorije: Volim Šibenik