Datum objave: 28. Travanj 2016

ŠIBENSKI MUČENICI: Je li Šibenčanka Zorka Škarica, hrvatska sveta Marija Goretti?

Šibenik News
Šibenik News

Glasilo šibenske biskupije u 24. broju donijelo je zanimljiv i znakovit tekst don Vergilija Bilića o osamnaestogodišnjoj Šibenčanki Zorki Škarici koju je 1902. godine zbog neuzvraćene ljubavi ubio u nju zaljubljeni mladić Paško Baranović.

 

Za tu tragičnu priču Šibenik zna već stotinu i četrnaest godina i ona se iz naraštaja u naraštaj prenosi s koljena na koljeno, a do danas je postala intimni šibenski mit o kojem se govori tiho i s uzvišenim pijetetom. Iako to do sada nitko nije naglas izgovorio sve to navodi na pomisao da je Zorka Škarica u svom rodnom Šibeniku već duže od jednog stoljeća na glasu mučeništva (fama martyrii), dakle na trajnom spontanom glasu svetosti zbog svoje mučeničke smrti.

 

Glas o mučeništvu Zorke Škarica ima korijene u njenoj nasilnoj smrti koja je izravno povezana s njenom krepošću. Možda je previše smiono u slučaju Zorke Škarica govoriti o kauzi i postupku beatifikacije. Ni don Vergilijo o tomu ne govori izravno. On kaže kako je priču o njoj napisao da je otme od zaborava te da oda počast čestitim šibenskim djevojkama i mladićima koji su živjeli i žive u skladu sa svojom vjerom i kršćanskim naukom.

 

Međutim, don Vergilijo nas u priču o našoj Zorki uvodi kroz sudbinu talijanske svetice Marije Goretti, zaštitnice mladeži, djece, djevojaka, siromaha, roditelja, mučenika, žrtava silovanja, zločina, oprosta i čistoće. On uočava i podsjeća da je sudbina Zorke Škarica gotovo na/vlas identična sudbini Marije Goretti koja je ubijena iste godine, iz istih razloga i na isti način kao i Zorka. Čitatelju ne može umaći pomisao da se zbog toga te kroz poziv za prikupljanje dodatnih podataka o životu Zorke Škarica nazire putokaz koji vodi prema putu koji bi mogao dovesti do kauze beatifikacije Zorke Škarica, kao što se u Italiji dogodilo s Marijom Goretti.

 

 Priča o svetoj Mariji Goretti

 

Marija Goretti (1890. -1902.), najmlađa je svetica Rimokatoličke Crkve, djevica mučenica. Njezini su roditelji imali posjed, koji za obitelj s puno djece nije bio dovoljan pa su se preselili u Ferriere di Conca, te ondje zajedno s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom zakupili veći. Marijin otac ubrzo je umro. Njegova supruga Assunta ostala je sama sa šestero djece. Marija je, iako je još i sama/bila dijete, brinula za kućanstvo i za mlađu braću i sestre, ali i za Serenellijeve.

 

Foto: sveta Maria Goretti

 

Ona se svidjela Alessandru Serenelliju. Nagovarao ju je da mu se poda. Marija ga je uporno odbijala pa ju je pokušao silovati. Uspjela mu se oduprijeti, ali je živjela u strahu i tjeskobi. Molila je majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila i nije vjerovala da bi se moglo dogoditi nešto tragično.

Međutim 5. srpnja 1902. godine Marija je ostala sama u kući što je iskoristio Alessandro i ponovno je pokušao silovati, a kada nije uspio, zgrabio je nož i njime osamnaest puta ubo Mariju. Umrla je sutradan, 6. srpnja. Prije smrti sve je oprostila svome ubojici i obećala da će s neba moliti za njegovu dušu i obraćenje i da ga želi imati blizu sebe u raju.


Alessandro Serenelli bio je osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Jedne je noći u snu u svojoj samici vidio Mariju. Nakon tog sna posve se promijenio. Postao je obraćenik i uzoran zatvorenik. Kada je pušten na Božić 1937. godine, Allesandro je otišao Marijinoj majci te i od nje zatražio oprost. Ona mu je rekla: -Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!


Mariju Goretti beatificirao je 1947. godine papa Pio XII., a tri godine kasnije isti ju je papa proglasio svetom. Na svečanosti proglašenja Marije Goretti svetom bila je i njena majka Assunta, što je bio jedinstven slučaj, jer nikada prije i nikada kasnije nijedna majka nije bila svjedok kanonizacije vlastite kćeri.

 

Don Vergilijo Bilić:

 Zorka Škarica, hrvatska Marija Goretti

(Izvorni tekst iz „Mihovila“, glasnika šibenske biskupije preuzet u cijelosti uz dopuštenje glavnog i odgovornog urednika don Stipe Perkova)

 

Javnosti nije dovoljno poznato da je iste godine 1902. na isti način u Šibeniku život skončala Zorka Škarica, djevojka od osamnaest godina. Rođena je 2. veljače 1884. u veleposjedničkoj obitelji, koja je posjedovala velike maslinike na području biličkih Vrulja. Njena rodna kuća je uz današnji samostan Franjevki od Bezgrešne. Iznad velikog luka nad dvorišnim vratima su i danas inicijali Zorkinog oca P(ere) Š(karica).

Izrasla je u lijepu djevojku i nije joj nedostajalo udvarača. Upravo zbog njene vanjske ljepote kojom je mamila poglede, u njoj se stvorio stav da će se udati za onoga koji bude cijenio njenu unutarnju ljepotu, a ne vanjsku. Drugi razlog zbog čega se željela kasnije udati je označavao ozbiljnost, dok je rana udaja značila iskorištavanje.


Po sjećanju nekih starijih šibenčana, tijekom tjedna Zorka bi sjedila uz prozor i pjevušila stihove iz narodnih pjesama. Jedna od tih je i Lijepa naša Dalmacijo:

Lijepa naša Dalmacijo,
Ti si dika rodu svom,
Tvoji sinci umrijet spravni
Za poštenje i za dom!
Hrvatice – sokolice
Sokolim će gnjezdo svit,
Hrvatima-sokolima
Desno krilo vijek će bit!

 

Među njenim udvaračima bio je i Paško Baranović, sugrađanin, deset godina stariji od nje, po zanimanju mesar. Opsjednut potrebom da ima Zorku za ženu, otkada ju je ugledao, dane je provodio pod njenim prozorom. Kako se više nije mogao suzdržati, uzvratio joj je pjesmom iz koje donosimo prvu strofu:

O djevice bijela golubice,
Blažen onaj, tko ti gleda lice
Još sretniji, tko ti pjesmu sluša
Što je tvoja sad izvede duša!

 

U nastavku pjesme jasno se vidi kako je Paško zaljubljen u nju i da svoj život želi vezati isključivo za nju. Na prvi pogled pjesma je nevini pokušaj udvaranja Zorki, no nju je pjesma veoma uznemirila, pa više nije izlazila na prozor pjevati.

 

 Otmica Zorke Škarica

 

Kako je Zorka ignorirala Paška, on joj je pokušao prići za vrijeme nedjeljne Mise, no Zorka je odlučila ići na večernju misu, kako bi izbjegla susret s njime. Razočaran neuspjehom, Paško Baranović napiše pismo Zorki, te ga kriomice gurne ispod njezinih vratiju. Te noći, Zorka je sanjala da je Paško drži zatočenom, te joj prijeti smrću ako ne prista udati se za njega. Prenuvši se iz noćne more, Zorka se odmah počela moliti i zazivati Božju pomoć.

 

U molitvi je tražila od Boga da joj pomogne kojim putem krenuti, te na kraju kaže: „Podajem se krilu Tvom“. Pismo je samo potvrdilo njene strahove. Opsesija više nije bila skrivena i nije se mogla više skriti. Prijetnje da nikad neće biti nečija nego samo njegova, shvatila je ozbiljno, te mu je odmah odgovorila u pismu.


Iako je Zorka bila hrabra što je napisala i poslala pismo Pašku, ipak se bojala njegove reakcije i nije htjela sama izlaziti u javnost. Uvijek je uz nju bila najmanje jedna prijateljica.


Paško, silno uvrijeđen njenim pismom pronašao je desetak momaka koji su prvom prilikom trebali oteti Zorku i odvesti je u njegovu kuću na tavan. Drugi problem Paški je bio što je svima u društvu najavio vjenčanje sa Zorkom. Vjerojatno zbog te laži koju je proširio po Šibeniku, svjestan kako će mu se „cili grad smijati u lice“, odlučio je silom preoteti Zorku.


Dana 2. veljače 1902. po povratku sa večernje mise, nakon rastanka sa prijateljicom, Zorku su Paškovi prijatelji nabrzinu uhvatili, zatvorili joj usta, zavezali ruke i odveli u podrum Paška Baranovića, gdje ju je on već čekao.

 

Ubojstvo nevine djevojke

 

Prijateljica s kojom se Zorka vraćala sa Mise, ponukana lošim predosjećajem, vratila se nazad da provjeri da li je Zorka stigla do kuće. Shvativši da nešto nije u redu Zorkin otac je odmah obavijestio žandarmeriju i za Zorkom je krenula potraga.


Za vrijeme dok su žandari, obitelj i prijatelji tragali za njom, Paško je Zorki prijetio nožem pod vratom, ucjenjujući je neka izabere ili njega ili smrt. Pokušao ju je i silovati. Čestitim djevojkama gubitak nevinosti prije braka značio je veliku sramotu. Zorka se svim silama odupirala i branila je svoje djevičanstvo.

 

Znajući kakav je Paško, Žandarmerija se odmah uputila prema njegovoj kući, ali kasno. Vidjevši da dolazi Žandarmerija, Paško joj je prerezao vrat i pobjegao kroz stražnja vrata. Provalivši u podrum, Žandarmerija je pronašla Zorku u lokvi krvi, sa ranom na ruci i prerezanog vrata.

 

Zločin i kazna

 

Koliko je javnost Šibenika bila u šoku, govori i činjenica da su gotovo svi stanovnici Šibenika bili na posljednjem ispraćaju. Došljaci i putnici koji su se taj dan našli u Šibeniku spominjali su da većeg pogreba nisu vidjeli. Sve djevojke u pogrebnoj povorci bile su obučene u bijelo, dajući do znanja svima kako drže do svoje nevinosti. Sprovodne obrede vodio je tadašnji šibenski biskup dr. mons. Mate Zannoni. Paško se idućih devet dana skrivao po brdima Šubićevca, tada nenaseljenog dijela Šibenika. Svjestan svog zločina, predao se vlastima. Bio je zatvoren i osuđen.

 

Foto: rodna kuća Zorke Škarice


Postoje dvije verzije njegove osude. U prvoj verziji se navodi kako je osuđen na doživotnu tamnicu u nekom od zatvora u Istri. Shrvan zbog uništenog svog života ili Zorkinog, pri odlasku iz Šibenika, klečeći na palubi broda plakao je bez prestanka. Nakon osam godina uz dopuštenje vlasti vratio se u Šibenik da posjeti grob „svoje“ Zorke. Došavši na grob pod nerazjašnjenim okolnostima počinio je samoubojstvo.


Druga verzija navodi da je bio osuđen na vješala, ali mu je nakon molbe kazna bila smanjena na doživotnu robiju u kaznionici u Gradiškoj gdje se navodno objesio 5. ožujka 1910. godine. Ovu verziju je pronašao don Oleg Petrović, voditelj Biskupijskog arhiva u Šibeniku u Matici umrlih župe Varoš, koja se nalazi u Matičnom uredu u Šibeniku.

 

Zagovor svetosti Zorke Škarica nije od jučer

 

Bez obzira na to koja je verzija istinita, činjenica je da je ubojica bio psihički shrvan. Da li je uzrok tome bila sramota što ga je Zorka odbila, što je ubio nevinu osobu ili što je uništio svoj život, najmanje je bitno. Ostaje neosporna činjenica da je Zorka postala uzor svim čestitim šibenskim djevojkama, koje su svoje djevičanstvo branile do braka.

 

Desetljećima nakon smrti o Zorki su se pisale knjige, djevojke i žene su pjevale pjesme, tužne, ali ponosne što su imale Zorku za sugrađanku. Ženska djeca koja su se rađala tridesetak godina nakon njene smrti znale su od svojih baka o Zorkinoj smrti kako je umrla braneći svoje najvrednije i najsvetije što djevojka može imati. Glas o Zorki pronio se i izvan Šibenika.

 

Sjećam se kako je pokojni isusovac Škvorc spomenuo Zorku Škarica ovim riječima: -Vi Šibenčani možete biti ponosni što ste dali svjetskoj javnosti svete i velike ljude kao što je sveti Nikola Tavelić i usuđujem se reći svetu Zorku Škarica, koja još nije proglašena svetom, ali vjerujemo da je ona već u Nebu.


Ovaj događaj potisnut je nakon Drugog svjetskog rata, ali u narodu je ostala usmena predaja koja polako blijedi. Predaja o Zorki širila se uglavnom pjesmama koju su običavale pjevati starije djevojke i mlade nevjeste. Zadnji dani Zorkinog života opisani su kroz stihove u//knjizi koja je 1906. godine tiskana u Zadru. Ta knjižica samo je jedan u nizu dokaza koliko je taj događaj potresao Šibenik i koliko su se Zorkin lik i djelo poštivali u Šibeniku.


U današnje vrijeme u kojem se mnoge moralne vrijednosti relativiziraju ili još gore obezvređuju, nadam se da će ovaj članak biti poticaj mnogima za razmišljanje. Također, sjećam se dok sam bio dijete, u Betini u vremenu kad nije bilo struje, električne rasvjete, radija, televezije i Interneta, djevojke bi sjedile u grupama i pjevale tragične ljubavne pjesme, koje su govorile o stvarnim događajima i tragedijama. Ovim člankom želim izvući iz zaborava Zorku Škaricu i njezinu žrtvu i odati počast mnogim čestitim šibenskim djevojkama i mladićima koji su živjeli i žive u skladu sa svojom vjerom i kršćanskim naukom.

 

Pozivam svakog tko ima nekakvih informacija da mi se javi, a od srca se zahvaljujem don Olegu Petroviću, voditelju Biskupijskog arhiva u Šibeniku, koji mi je pomogao u prikupljanju biografskih podataka.
 

Don Vergilijo Bilić

 

Don Vergilijo Bilić:


Osim pjesme o Zorki Škarica koja je ubijena 1902. godine, postojale su pjesme o Zorki i Marici Bujas, petnaestogodišnjim kćerima šibenskih težaka koje su ubili provalnici 1915. godine, zatim o ubojstvu Margarite Beretić i Franke Blašković 1932. godine na Hvaru, pa o Mladenu i Rosandri, zaljubljenom paru iz Podanca kraj Makarske, koji je izvršio samoubojstvo jer se Rosandrina majka protivila njihovom braku, Katici i Dragutinu, zaljubljenom paru čiju ljubav je pokušala razbiti neka veleposjednica Marija koja je bila zaljubljena u Dragutina, pa je Katici poslala lažno pismo. Katica se nakon tog pisma bacila u rijeku, a Dragutin se ubio puškom. Popularna je bila pjesma o tragičnoj ljubavi Omera i Ajke te o Luciji sa Sicilije koju je zajedno s braćom, sestrama i ocem otrovala zla maćeha.

 

 

------------------------------------

PISMO PAŠKE BARANOVIĆA ZORKI:

Na srce mi tuga pala,
gdje mi prija radost cvala,
Umrla je radost moja
Ubila je ljepost tvoja!

S čeg te vid’jeh Zorko krasna
Zorko, divna zvijezdo jasna!
Od kad tebe počeh ljubit,
Svoju mladost počeh gubit...

Ne sja sunce više za me
Ne vidim mu žarke plame;
Za me sunce: oči tvoje,
Sunce žarko duše moje!

Daj mi reci, slatko lane,
Pramaljetni reci dane,
Smijem li se sreći nadat
II’ću dalje ‘vako stradat?!

Tvoja riječ je sudba moja,
Smrt ili život,riječ je tvoja..
Daj me ljubi il umori,
Raj ili paka,ti mi stvori...

Ne muči me,odgovori,
Dušu moju mora mori:
Odgovorom raj otvori
II’u grob me pust zatvori!

Kadkada mi srce veli,
Da će tebe, ljeru bijeli
Drugi soko ugrabiti,
Tvoje lice obljubiti...

Ali ti se kunem svetim
Onim Bogom razapetim,
Da tu ružu,moje cvijeće,
Nikad nitko ubrat neće!.,.

Ti ćeš cvijetu,Zoro mila,
Usred moga cvjetat krila,
Nitko neće nit u sanju
Približit se mojem danu!

Čuj me, Zoro odgovori
II te sutra tvoji dvori
Neće vidjet... Ah, ne spori-
Da me ljubiš odgovori!..

-----------------------------------------------------

ODGOVOR ZORKE PAŠKI:

Tvoja Ljubav - laž je sama;
Tvoje riječi otrov kriju;
Silom hoćeš i bez srama
Vrijeđat pravdu najsvetiju!

Kako ljubav hoćeš silom,
Kada ljubav nezna sile?!
Podaje se samo milom,
Veže samo duše mile!

A ti neznaš da te ljubim
Da l’si meni drag i mio,
Il da s tobom sreću gubim
Mladu dušu život cio?...

Trn ne poznaš moje čudi
-Da l’sam vrijedna tebe žena?
Tvoja strast ti samo sudi
Mojim licem zaslijepljena.

Tek si ljubav očitova,
Silom već ćeš vodit mene
Očinskoga ispod krova!
Lijepa l’muža, lijepe l’žene!

Tako čine divlje zvijeri
Bez razuma - a ne ljudi,
Što u Božjoj žive vjeri
I što Bog im djela sudi.

Ti se kuneš da me ljubiš
A već prijetiš krvnom žrtvom!?
Vjenčati se valjda sudiš
Ne sa živom već sa mrtvom?!

Kad si krvnik tako bijesan
Ja te mrzim, ja te neću...
Živa tvoja nigda nisam
Drugdje traži svoju sreću.

Ja ću ljubit - tko me ljubi
A ne onog, tko mi prijeti - -
Ja te neću...pa me ubij
Moja će te krv prokleti!

 

Objavljeno pod istim naslovom u časopisu Volim Šibenik, broj 11., 1016. 

Iz kategorije: Volim Šibenik