Sidebar Menu

Datum objave: 20. Siječanj 2016

Sestra Fortunata: Mi nosimo zavjet siromaštva, a vodi nas ljubav prema Šibeniku

Diana Ferić
Diana Ferić

U 13. broju časopisa za promicanje zavičajne vrijednosti i baštine Šibenik Tim izdanom u ožujku 2012. godine u intervjuu broja ugostili smo časnu sestru, benediktinku Fortunatu koja je, između ostalog rekla, kako bismo se svi trebali ponašati kao da je Šibenik naš dom. Sestra Fortunata poznata je i kao vlasnica Facebook profila, a što nam je rekla prije nekoliko godina kada o tome, vjerojatno, još nije ni razmišljala, pročitajte u nastavku razgovora koji prenosimo u cjelosti.

 

Sestre benediktinke u samostanu sv. Luce u Šibeniku, jednom od osam takvih samostana u Hrvatskoj, najčešće se opisuju kao zaštitnice povijesti Šibenika ili duša Šibenika, kako ih je nazvao šibenski biskup monsignor Ante Ivas. Iza zidova svog gotovo pet stoljeća starog samostana samozatajne sestre benediktinke skromno žive, mole se i rade, što je osnovni postulat njihovog reda, istodobno čineći neizmjernu opću korist - nenametljivo ali čvrsto štite i promiču šibensku povijesnu baštinu i ukazuju na njezinu bezvremensku vrijednosti.

One su, suvremenim jezikom rečeno, brend. Jedna od njih, časna Fortunata, rođena kao Rosa Spahija, slovi kao njihova glasnogovornica. Značajno je pridonijela upućivanju javnosti u višestoljetnu misiju šibenskih benediktinki.

Ta vesela, okretna i neposredna žena širokog osmijeha osvaja na prvi pogled i ruši sve naše predrasude o časnim sestrama kao skrušenim, ukočenim i bogobojaznim sugovornicima koji bježe od iznošenja stavova. Ona je žena koja je izabrala put potpunog uranjanja u svijet Božje molitve, ali se ne susteže izravno izjasniti o društvenim i političkim temama, pa i o položaju žena u crkvi i društvu. Jednako tako prihvaća i modernu tehnologiju pa joj nije strano ni računalo ni elektronička pošta kao suvremeno sredstvo komuniciranja.

Bezbroj je povoda za razgovor s njom te se podudarilo da nam je upravo ona sugovornica uoči Međunarodnog dana žena i neposredno nakon što je referendumom prihvaćeno pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, a osnivača njihova reda Sv. Benedikta upravo smatraju ocem Europe i zaštitnikom Zapada.
Časna Fortunata u neposrednom, neslužbenom razgovoru govori zvonkim, gotovo djevojačkim glasom koji se ipak, kada smo počeli službeno razgovarati, pretvorio gotovo u šapat. Odgovarajući na pitanja uglavnom ne govori u prvom licu jednine nego množine, u ime svih sestara iz samostana.

 

 

Usudila bih se reći da ste Vi ipak netipična časna, neposredna, otvorena i komunikativna. Je li to samo odraz Vašeg karaktera ili i način da svoj red, koji je zatvoren unutar samostanskih zidina, približite javnosti?

Kada je o benediktinkama riječ, to nije atipično. To je benediktinska karizma. Benediktinci od početka njeguju otvorenost. U našim Pravilima ima jedna glava koja govori kako se primaju gosti u samostanu, najvažnija je upravo ta otvorenost. Sveti Benedikt posebno naglašava gostoprimstvo, u gostu vidi samoga Krista koji dolazi na vrata samostana i želi naći odmora. U 53. poglavlju Pravila kaže: Svi gosti koji nam dolaze neka budu primljeni kao Krist jer će on reći: Gost bijah i primiste me. Mi jednostavno želimo ostati ono što smo oduvijek bili.

 

Ne može se čovjek zatvoriti u zidove samostana i gledati samo sebe

 

Znači da je ta komunikativnost i dobrohotnost prema javnosti usađena u sve benediktinke, u vaš red kao takav?

Lani smo tiho obilježile sto godina od smrti madre Luiđe, Vjekslave Gojanović, koja potječe iz stare šibenske obitelji. Njezina rodna kuća je na Dobriću. Ona je bila Opatica - Časna majka ovog našeg samostana i direktorica naše škole, a u njezino vrijeme, tj. od samog osnutka samostana benediktinke su se bavile prosvjetom i kulturom. Bila je tako omiljena u gradu da je tadašnji gradonačelnik Ante Šupuk, čim je proradila centrala na Krki, nama mukte doveo struju, a kad bi časnoj majci bio imendan, oko samostana je Šibenska narodna glazba svirala koračnice. To potvrđuje koliko je narod i tada cijenio benediktinke iako nisu nikada izlazile. Nama znaju reći da nam je kao redu lako jer da imamo ime, brend što bi se danas reklo. Ali mi smo poznate prvenstveno po radu s narodom i s djecom tijekom cijele povijesti. Ne može se čovjek zatvoriti u zidove samostana i gledati samo sebe. Treba živjeti u radu i molitvi. Sve smo mi sestre jednako otvorene, svaka u svom poslu, a stvar je samo u tome da je moja dužnost u samostanu takva da sam više upućena na kontakte u javnosti.

 

Prema mojim saznanjima niste brojne. Ima vas sada u samostanu samo jedanaest, ali ste snažne i prodorne po onomu što radite!

Točno. Ima nas jedanaest, ali ja se ne brinem puno zbog brojeva. Samostan svete Luce do sada je tri puta padao na malo redovnica pa se taj broj opet dizao. Ovaj je samostan jednom već ostao na jednoj sestri, a jednom na dvije i ponovno je stao na noge. Uvjerena sam da će tako biti i sada.

 

Želite reći da postoji interes mladih djevojaka da se priključe vašem redu i da postoji mogućnost da ga pomladite jer ste Vi sada sa šezdeset godina jedna od mlađih časna?

Ne znam koliko je točno mladih zainteresirano za ulazak u naš red. Jasno mi je da vlada gluhoća prema ovom duhovnom zvanju i da se mladima danas nudi sve i svašta te da im se teško tome oduprijeti. Najvažniji je poziv u duši, a mladi se danas ogluše. No poslije im, s godinama, taj poziv dođe do duše i odluče se za ulazak u naš red. Morate znati da se kod nas mogu zarediti i udovice i nešto starije djevojke, ne moraju to biti samo mlade djevojke. To se događa. Moramo imati razumijevanja za današnje djevojke. Većina njih se želi školovati, završiti studij, a prije su dolazile u samostan nakon osnovne škole. Djevojka koja to želi može s nama provesti petnaestak dana, proći jednu vrstu monaškog iskustva i vidjeti odgovara li joj to ili ne. Kod nas u Šibeniku toga još nema puno, ali ima u drugim našim benediktinskim samostanima: u Zadru, na Rabu i Cresu.

 

Moja je misija među mojim svitom

 

Zašto ste se i kako vi odlučili zarediti i priključiti benediktinkama?

Potječem iz dobrostojeće seljačke obitelji s Danila i u mom slučaju materijalni status nije bio razlog zaređivanju. Moju odluku, koju sam donijela s devetnaest godina, nitko u obitelji nije podržavao. Dapače. Koliko sam zbog toga samo dobila šamara od roditelja, ali nisam se dala. Govorila sam: -Tuci ti koliko hoćeš, ali to je moja odluka i ja odlazim u samostan.

 


Zašto ste dobili ime sestra Fortunata?

Ime sam uzela po našoj svetoj sestri Fortunati, benediktinki Talijanki koja je živjela u prošlom stoljeću. Oduševila me jednostavna, skromna, nenametljiva i vesela, njezin život može biti svima uzor da postanemo bolji u malim stvarima.

 

Zar Vam se, kao djevojci tih sedamdesetih godina, u vrijeme kada se već počelo moderno živjeti i zabavljati, nije bilo teško svega toga odreći i zatvoriti u samostan?

Još kao dijete na Danilu družila sam se s jednom časnom franjevkom koja me fascinirala time što je pomagala ljudima i već tada sam samoj sebi rekla da ću to raditi i ja. Prvotna želja mi je bila raditi u misijama u Africi, ali završila sam u Sv. Lucu i prihvatila da je moja misija među mojim svitom. Kad sam se upoznala sa sestrama u ovom samostanu, rekla sam: - To je to. Moje prijateljice iz škole i ja znale smo se uspinjati po ovim skalama staroga grada pa bismo tako došle i do samostana. Čula bih molitvu, pjevanje. Jednog dana sam ušla i - ostala. Prije toga nisam ni znala za benediktinke. Istina, u osnovnoj školi u Vrpoljcu u moje vrijeme je bio jedan dječak koji se zvao Benedikt. Meni je to bilo čudno ime jer su svi ostali imali narodna imena. Tražila sam u knjigama što ono znači i tako sam doznala tko je bio sveti Benedikt i kakav je to red. Sa sestrama sam se upoznala i preko pletiva jer sam pohađala tadašnju Školu učenika u privredi u kojoj sam završila za krojačicu.

 

Ponosna sam na Šibenik i nosim ga duboko u srcu

 

 

Znači, odlučili ste se za zanat. Niste imali ambicije dalje se školovati?


Naravno da sam ih imala. Žarko sam se željela upisati u gimnaziju, ali zbog jednog incidenta u osnovnoj školi, bolje rečeno nekih podmetanja o kojima ne bih govorila, to mi nije uspjelo. Čitanje i učenje me uvijek privlačilo. Moj otac je bio seljak, ali je bio širokih vidika i vrlo načitan. Pa i njegova majka, moja baka koja je rođena 1904. godine, uz njega je naučila čitati i pisati, a nije išla u školu. Možete li vjerovati da je ta moja baka, uz mog starijeg brata, naučila čitati i ćirilicu? Obrazovali smo se i uz arheologe koji su iskapali na Danilu, a neki su kod nas stanovali. Uvečer bi došli nakon posla, a mi bismo posjedali oko njih, ispitivali ih i upijali sve što su nam rekli. To je bilo nevjerojatno. Ti ljudi su nas puno naučili o našoj kulturi i povijesti. Dobro pamtim pokojnog Mihovila Gunjaču, pa arheologa dr. Duju Rendića i njegovu obitelj. Bili smo tako ponosni kada je otkrivena ta sedam tisuća godina stara kultura. Žao mi je jedino što je nismo iskoristili u turističke svrhe i što nismo znali iskoristiti kada se pravila autocesta te dobiti krak prema Danilu što bi puno značilo za promociju tog vrijednog lokaliteta.

 


Lako je shvatljivo to što se kao Danilka ponosni na danilsku kulturu, ali ste jednako tako zaljubljeni u Šibenik iako niste Šibenčanka. Odakle takva ljubav prema Šibeniku?

Ja sam toliko ponosna na Šibenik i nosim ga duboko u srcu. Znam da se ne može živjeti u prošlosti, ali prošlost moramo poznavati upravo zbog toga što puno toga možemo naučiti upravo od svojih starih. To bi u Šibeniku trebalo konačno shvatiti jer je važno za budućnost ovog grada. Šibenik je specifična sredina. On je naš hrvatski grad. Točno je da stagnira i sada neću ulaziti zbog čega se to događa, ali ako pogledamo relativno, Šibenik je, u odnosu na broj stanovnika, u vrhu po broju učenih i stručnih ljudi. Jači je i od Zagreba i od Zadra, a bogme i od Splita. Tu ima nešto. Mi sestre se znamo našaliti da je to možda utjecaj Krke, svete rijeke kako su je zvali Iliri i naši stari Hrvati, i tog mjesta gdje ju je prigrlilo more na kojem je upravo nastao Šibenik.

 

Svi bismo se trebali ponašati kao da je Šibenik naš dom

 

Ne bi li, ako je tako kako Vi kažete, Šibenik trebao cvjetati zbog te pozitivne energije i sveg znanja njegovih ljudi? Zašto se to ne događa?

Smatram da bi se puno toga moglo popraviti kada mi mali ljudi, obični građani ne bismo gledali na visoku politiku i očekivali da će netko za nas nešto napraviti. Nas sestre, što znamo često spomenuti u svojim razgovorima i diskusijama, boli upravo to što se uvijek gleda na nekog drugog i očekuje se da taj netko nešto napravi. No gledajući povijesno, ni države ni crkvu nisu uzdizali moćnici nego upravo mali, obični ljudi. Meni je uzor sveta Ivana Orleanska, mala, nepismena cura iz naroda, kojoj je anđeo javio da će izbaviti Francusku. Ona potom diže zastavu, skuplja vojsku i oslobađa Francusku od Engleza. Dakle, nije to napravio ni kralj ni kardinal nego ona, obična žena. Tako se moramo i mi ponašati počevši od malih, banalnih stvari. Mene srce zaboli kad vidim neke ljude u starom dijelu grada, povijesnoj jezgri neprocjenjive vrijednosti, koji vode pse u šetnju i kada pas napravi nuždu niti ne trznu, mirno krenu dalje umjesto da to očiste, a sutra će se oni prvi žaliti da je grad šporak. Pa ne može biti sve na onim jadnim čistačicama. Svi bismo se trebali ponašati kao da je Šibenik naš dom, naša vlastita kuća. A da ne govorim o tome da bismo trebali jedan dugome pomagati, njegovati dobrosusjedske odnose i družiti se, a ne zatvarati se jedni pred drugima.

 

Stari Šibenčani bili su težaci, ali su bili kulturni ljudi i držali su do svog grada

 

Stari Šibenčani su bili težaci, po danu bi radili u polju, došli bi kući, odmorili se, a onda se obukli u bilu košulju, stavili crvenu kapu na glavu i išli s obitelji u kazalište ili u šetnju. To jesu bili težaci, ali su bili kulturni ljudi, držali su do sebe i svog grada i mi smo sestre uvjerene da će se takav duh u Šibeniku ponovno osjetiti. Mi smo tvrdoglavi jer smo poniknuli na stijeni. Šibenik možda jest zatvorena sredina. Ona ga je kuga u 17. stoljeću dotukla i neke se osobine mentaliteta ljudi možda vuku još otada, ali i to se, hvala dragom Bogu, polako mijenja.

 

Budući da se ljudi sve više otuđuju, nije li takvo gledanje pomalo utopističko?

Ne želim tako razmišljati. Mislim da je itekako moguće da se okrenemo jedni drugima jer svi to u srcu traže, svi za tim čeznu i mole Boga da se ljudi približe, ali nemaju hrabrosti prvi otvoriti svoje srce. Ugledajmo se u stare Šibenčane. U Docu su bili ribari, a na Gorici su bili težaci i gospoda i svi su bili jedni uz druge. Istina, malo su od one nesretne kuge isključivali Crničane pa je nešto od toga i do danas ostalo. Puno obitelji na Gorici bavilo se vinogradarstvom i bilo je puno toverni, ali nije bilo šanse da jedni drugima konkuriraju ili podmeću klipove. Najprije bi se prodavalo vino u jednoj toverni, pa kada bi vlasnik prodao, otvarala bi se druga i tako redom, jedna po jedna. Jednostavno bi surađivali i dogovarali se. I mi sestre smo imale svoju tovernu. Svaka sestra koja bi bila u samostanu uglavnom bi za miraz dobila zemlju koju smo obrađivale i proizvodile vino.

 

Želimo pridonijeti oživljavanju Gorice i staroga grada

 

 

Niste vi imale samo tovernu, nego ste se kroz povijest bavile i obrazovanjem, kulturom, raznim zanatima i time se izdržavale kao što radite i danas. Kako je to izgledalo kod šibenskih benediktinki?

Od početka našeg samostana, od 1639. godine, mi smo se bavile odgojem ženske mladeži. Imale smo prvu školu za curice u Šibeniku. To je trajalo sve do 1925. godine. Shvaćajući svoju uzvišenu misiju koju su sestre tijekom stoljeća imale u svom gradu, 1929. godine otvorile smo privatnu zanatsku školu koja je djelovala do Drugog svjetskog rata. I danas u Šibeniku žive starice koje su u Sv. Luci naučile šivati. Među njima su poznate šibenske šalturice Juga Luketa i Marija Frua. Poslije rata bilo nam je dosta teško, ali smo se i tada snašle. Bavile smo se pletivom i izradom madraca i štep-deka. Mašine smo dobile od svojih prijatelja iz Njemačke. Od toga se moglo samo preživjeti, ali, nažalost, nismo mogle ulagati u samostan. Do devedesetih godina prošlog stoljeća imale smo i svoj vrtić, ali smo ga morale zatvoriti jer uvjeti više nisu bili odgovarajući.

 

Mislim da će se teško osporiti teza da je odnos Šibenika i benediktinki bio i ostao odnos ljubavi. Kako vam je to uspjelo?

Već sam kazala da smo mi počeli sa školstvom i odgojem djece, a preko škole dobijete sve - i dicu i roditelje. Družile smo se s ljudima, s našim Goričanima, ali i svima ostalim, njegovale te odnose. Nismo se od njih izolirali iako je zapravo pravilo našeg reda da izlazimo samo po potrebi. No ljudi su dolazili k nama. Osim toga, mi smo bile i ostale upućene na naše ljude, moramo se od nečega izdržavati, a ne čekati da nam netko nešto da. Samo naše Pravilo kaže: Besposlica je neprijatelj duše, zato se sva braća moraju u određeno vrijeme baviti ručnim radom jer zaista su tada monasi kad žive od rada svojih ruku. I danas je tako. Tri godine smo surađivale u vezenju s Obrtničkom školom. Cure su dolazile k nama na praksu, ali ove godine toga nema jer se nitko nije upisao u krojače. Mi se i danas uzdržavamo ručnim radovima i samostanskom zbirkom, ali ove godine je bilo jako malo posjetitelja, za razliku od dviju prethodnih godina. Dogovaramo se s Gradom da zajednički promoviramo ovu zbirku kao dio ponude starog grada.

 

Ne zovu vas bez razloga zaštitnicama šibenske baštine. Osnovali ste sakralnu zbirku u svom samostanu. Inicirale ste i na svojim leđima gotovo iznijele projekt njegove obnove. Što vam je bio motiv?

Goni nas ljubav prema šibenskoj Gorici i prema ovome gradu. Goričani su tvrdoglavi ljudi, a mi živimo s tim svitom pa smo upile njihovu tvrdoglavost. Želimo sačuvati svoj samostan i pokazati kulturno blago koje imamo. Želimo pridonijeti oživljavanju Gorice i staroga grada. Mi nosimo zavjet siromaštva i nije nas briga kako je nama, ali ova vrjednota i ova kultura ne smije i dalje propadati! Žao nam je jedino što UNESCO-ova zaštita nije obuhvatila cijelu staru šibensku jezgru jer ovdje nema kuće koja nije spomenik. Kad su nas posjetili arhitekti i građevinari iz Kölna, kazali su nam da imamo sreću zbog mjesta gdje živimo i da ovakve očuvanosti nema više nigdje.


Vodi nas ljubav prema ovom gradi i njegovoj baštini

Danas je teško obnoviti malu obiteljsku kuću s nekoliko soba, a vi ste se upustile u zahtjevan projekt obnove tog derutnog kompleksa kuća i uspjele! Što je bilo presudno? Već sam kazala da nas vodi ljubav prema ovom gradi i njegovoj kulturnoj baštini jer kultura je srce jedne nacije. Mi smo to inicirale, a onda smo dobile podršku prijatelja pa su se postupno uključili država i grad. Puno nam je pomogla crkva zahvaljujući upravo ocu biskupu, pa smo dobile i donacije od naših benediktinaca iz Austrije. Obnovljeni su crkva i dio kuće u kojoj živimo, prizemlje u kojem je smještena zbirka. Još smo u dugovima, ali ih polako vraćamo. Izvođači radova imali su i imaju razumijevanja, čekaju da im platimo. Nadamo se i ove godine pomoći Ministarstva, a kad otplatimo ovu prvu fazu idemo dalje, komad po komad samostana.

 

Ne možemo misliti na sebe prije nego na opće dobro

 

 

Vaše sobe i radionica nisu ni taknute iako su trošne i u njima nemate grijanja. I po tome se vidi da niste same sebi na prvom mjestu!

To je i normalno. Ne možemo misliti na sebe prije nego na opće dobro. Navikle smo se već na ovakve uvjete. Mi se same sa sobom smijemo i govorimo da kod nas nema puno gripe jer je vani i unutra ista temperatura pa se virusi i bakterije ne mogu razvijati. Potiho se nadamo da će doći red i na naše prostorije, ali daj Bože novih snaga, novo pojačanje, pa nije isključeno da ćemo ugraditi grijanje jer danas imamo nove tehnologije koje su jeftinije i učinkovitije od dosadašnjih.

 

Vaš samostan, ali i Vi, imate i posebnu ulogu u zaštiti i promociji šibenske kape kao brenda, suvenira!

U našem samostanu nije se izvorno radila šibenska kapa. Nju su radile sestre u samostanu svete Kate u Docu. Kada je taj samostan zatvoren, one su došle k nama i naše su prethodnice od njih učile šiti šibensku kapu. Jedne od najpoznatijih šibenskih kaparica, žene iz goričke obitelji Stojić, kod nas su naučile šiti šibensku kapu, a kada su Matavulji otvorili manufakturu, njihove radnice su učile naše Stojićke. Sad smo u samostanu nas dvije sestre kaparice, ali po potrebi priskoče i druge sestre, a radimo uglavnom kape po narudžbi. Današnja šibenska kapa s dva reda boula nije izvorna. Stara šibenska bila je mala i plitka. Svaki dio grada imao je svoju kapu s prepoznatljivim vezom da se zna odakle je tko. Ta kapa je uvijek bila ponos Šibenčana, njihova identifikacija s gradom. Za vrijeme talijanske okupacije 1941. godine momci iz šibenskog Doca i s Gorice stavili bi šibensku kapu i provocirali Talijane pokazujući time da imaju identitet. Poslije rata su policajci, koji su bili kao sadašnji policajci u zajednici, nosili te kape da ih se prepoznaje.

 

Ljude se ne smije dijeliti

 

Već smo se složili da ste kao red vrlo otvorene prema gradu i njegovim ljudima, ali čini se i da nemate predrasuda u političkom smislu. Svoju ste srdačnost pokazali i prijemom dvaju hrvatskih predsjednika - Stjepana Mesića i Ive Josipovića koji vas ne propusti posjetiti kada dođe u Šibenik.

Ljude se ne smije dijeliti ni na žute ni na crne ni na crvene niti razlikovati ovu ili onu naciju jer u svakom ima Božje zrno i svi su pred Bogom isti. Mi kršćani molimo Oče naš, molitvu koju nas je sam Isus naučio. Pitam se koliko smo svjesni te molitve. Kad je bivši predsjednik Stjepan Mesić došao na Međunarodni dječji festival, mi smo tada upravo uređivale crkvu. Za njega je bio priređen službeni domjenak na terasi ispod našeg samostana sv. Luce. Primile smo ga u svojoj biblioteci i zapjevale mu Lipo ime Stipe. Predsjednik Ivo Josipović je kod nas bio dva puta. Prvi put nam je zasvirao na orguljama u crkvi, a drugi put na glazbalu u samostanskoj zbirci za koji mi kažemo da je preteča sintesajzera. U povijesti našeg samostana posebno je ostao zabilježen posjet cara Franje Josipa s caricom Sisi. U našoj kronici zapisano je kako su sestre s djecom koja su se kod nas školovala organizirale svečani doček. Car je potom otišao u razgledavanje okolice, a carica se ostala odmoriti u samostanu. Kada je odlazila, zaplakala je govoreći kako bi najradije ostala jer se opustila i uživala u druženju s našim sestrama rasterećena briga. Nažalost, nemamo niti jednu sliku tog posjeta. Pokušavamo preko prijatelja u bečkim arhivima doći do neke fotografije. Prije Franje Josipa u našem je samostanu bio car Leopold i carica Marija, a u svom vrtu imamo i spomen-ploču kao zahvalu na njegov posjet.

 

Kako se živi u samostanu danas? I dalje ste uglavnom upućene jedna na drugu i na molitvu, a smijete izlaziti samo po službenoj dužnosti.

Živimo kao jedna obitelj. Svaka od nas ima svoje zadaće i svoje poslove. Obavezno je svakodnevno zajedničko druženje na kojem izmjenjujemo misli i iskustva, ponekad gledamo televiziju pa komentiramo ono što nas zainteresira. O bolesnim sestrama brine se s posebnom pažnjom o čemu nam i Sveti Otac Benedikt u Pravilu kaže: Prije svega i nadasve valja se brinuti za bolesnike i dvoriti ih zaista kao Krista. Imamo svoj vrt pa se uglavnom odatle opskrbljujemo verdurom. Veće nabavke naručimo pa nam ih donesu. Sve u svemu, ovo je obiteljski život.

 

Najviše sam naučila na greškama

 

 

Vi ste, kako sam imala priliku čuti, kućni majstor u samostanu. Nije Vam strano baratanje tehnikom, a i računalno ste pismeni. Rekli ste na početku da se ne smatrate netipičnom časnom, ali očito da ste, barem prema nekim našim pojmovima, vrlo moderna i spretna časna!

Što ćemo koga zvati i plaćati mu da nam promjeni gumu na mašini za robu kad procuri!? Odvidaš je, zamijeniš je novom i što je tu problem? To sam naučila uz majstore koji su nam dolazili popravljati neke uređaje, a najviše sam, kada je o elektrici riječ, naučila od pokojnog don Veljka Jadronje. On nam je održavao sve što je bilo vezano za radio, TV ili struju. Pratila sam što on radi i od njega učila.

 

A kako ste naučili raditi na računalu. Komunicirate elektroničkom poštom, na internetu ste, čak i komentirate neke članke. Jeste li prošli neki tečaj?

Ma kakav tečaj. Uputili su me u to nećaci i nećakinje i prijateljičin sin, a najviše sam naučila na greškama. Što je tu čudno što se služim računalom? To je potreba današnjeg vremena. Sveti Otac Benedikt u našem Pravilu starom 1500 godina zapisao je: Neka braća imaju sve što im je potrebno - pločicu za pisanje, pisaljku i nožić za oštrenje. A što je to u današnjem vremenu? Računalo. Benediktinci su uvijek bili napredni, prepisivali su i stvarali knjige, prve knjižnice su osnivane u našim samostanima.

 

 Žena je danas zapostavljena u cijelom društvu iako se govori o emancipaciji

 

Jesu li se vaš red i život u samostanu tijekom tih tisuću i više godina liberalizirali? Šibenski biskup monsinjor Ante Ivas jednom je prilikom ispričao kako je kao dijete mislio da u samostanu svete Luce iza rešetaka žive anđeli jer je sestre čuo, a nije ih nikad vidio.

Rešetaka na prozoru više nema, ali i dalje vrijedi pravilo da izlazimo samo po potrebi. Na kulturna i slična događanja ne idemo, ali tko zna što će se u budućnosti događati. Nikad ne reci nikad. A naše su benediktinke i u dalekoj prošlosti bile otvorene i liberalne. Znate li da je negdje oko 1614. godine u samostanu Sveti Spas, koji je tada bio benediktinski, održana priredba pod nazivom Skazanje koju su napravile naše sestre? I one su glumile u njoj, a gledalo ih je četrdesetak prijatelja. Obukle su se u različite božićne kostime. To nije bila javna predstava nego za prijatelje benediktinki, a narod je čuo da se nešto odigrava. Pobunili su se jer su i oni htjeli gledati predstavu pa je to došlo do biskupa. On je htio kazniti Časnu majku Opaticu, a ona se opravdavala da nije prvi put i da oni to rade već duže vrijeme za svoj uski krug prijatelja. To je bilo prije nego je osnovano kazalište u Hvaru, kao najstarije kazalište u Hrvatskoj.

 

Kako Vi gledate na položaj časnih sestara u crkvi spram Vaših kolega svećenika. Smatrate li se podčinjenima i bi li te odnose trebalo liberalizirati?

Ne znam što bih rekla. Tu se, istina, tijekom povijesti do danas nije puno mijenjalo, ali su neki pomaci napravljeni. Do Drugog vatikanskog koncila nije bilo moguće zamisliti da žena može držati propovijed ili čitati čitanja u crkvi, a danas je to moguće. Žena je danas zapostavljena u cijelom društvu iako se govori o emancipaciji. Čujem još uvijek ono: -Ma šta ti znaš, ti si žena! Jednakosti nema u raznim profesijama, to nije tajna. Još ima puno predrasuda prema ženama, a pred Bogom smo svi stvoreni isti. Ako je netko muškarac, zašto bi bio, Bože me prosti, pametniji od neke žene koja je nadarenija i sposobnija od dotičnog muškog roda?

 

 Odgojena ženska mladež znači zdravu naciju

 

Imate li svoj stav o mladim djevojkama i o mladima danas?

Svako se dijete rodi nedužno, neiskvareno. U Svetom pismu Isus nam govori: -Tko sablazni jedno od najmanjih, bilo bi mu bolje da objesi o vrat mlinski kamen. Majka Luiđa, nekadašnja Časna majka Opatica našeg samostana govorila je: -Odgojena ženska mladež znači zdravu naciju. Važno je da se djeca pravilno odgajaju. Kada to krene nizbrdo, događaju se ružne stvari i to vidimo svugdje oko sebe. Puno je devijantnog ponašanja među našim mladima. Obitelj je najvažnija, ali, ne zavaravajmo se, i svi mi drugi smo suodgovorni, pa i škola, ma koliko je danas teško nastavnicama i profesorima. Žene ne moraju agresivnim i poročnim ponašanjem dokazivati i pokazivati ravnopravnost s muškarcima. Prije nekoliko godina prolazila sam našom Goricom s jednom redovnicom iz Njemačke i kad smo se spuštale prema Docu, primijetile smo u Kvartiru četiri-pet momaka koji su išli za nama. Međusobno su se zafrkavali. Kad smo iz bute izašle na slar, naišle smo na tri cure od najviše sedamnaest godina da sjede na skalama. Oko njih su bile prazne boce i na njima se vidjelo da su pijane. Ali ono što je mene, najprije kao ženu pa tek onda kao časnu, zaboljelo je da je svaki od tih momaka svaku od njih, dok su prolazili, udario nogom po leđima. Moja susestra časna i ja smo uzdahnula i u istom trenu rekle: - Gdje je mladost danas došla?! Zaista me to povrijedilo u duši i srcu, prvenstveno kao ženu. Pitam se kako će te mlade cure sutra odgajati svoju djeci. Znaju mi reći da je i prije bilo toga. Bilo je možda, ali ne toliko i na takav način. Takve mlade cure morale bi same razmisliti da takav život šteti njihovom zdravlju i da će možda sutra posljedice osjećati i ispaštati njihova nedužna djeca!


Sveti Benedikt smatra se ocem Europe. Hrvatska se referendumom izjasnila za pristupanje EU. Što Vi mislite o tome?

Mi Hrvati smo dio te Europe, ne od danas ni jučer nego od VI., VII. stoljeća, prije tolikih europskih naroda. Mislim da ovo nije trenutak za ulazak u EU zbog ovakvog stanja u kojem se nalazimo. Sada je na našem političkom vodstvu da zna zastupati interese svog naroda u velikoj europskoj obitelji u koju ulazimo. Vjerujem u Božju pomoć, u čudo nad nama, zaista nam je itekako potrebno.

 

 

 


Benediktinski red je najstariji crkveni red na Zapadu. Iznjedrila ga je najranija monaška tradicija prvih stoljeća Crkve, a utemeljio ga je sv. Benedikt oko 529. godine u Montecassinu, pod geslom Ora et labora. (Moli i radi.), što se smatra i temeljem kršćanske Europe. Sveci, blaženici i sluge božje iz njihovih redova su sv. Benedikt, sv. Skolastika, sveti Ivan Trogirski. Benediktinci nisu pridonijeli samo vjeri, nego i ekonomiji i obrazovanju. Otvorili su puno učilišta. Ponekad se razdoblje 6.-16. stoljeća zove i benediktinskim stoljećima. Papa Pavao VI. proglasio je 1964. svetog Benedikta zaštitnikom Europe.

 

 

Samostan svete Luce osnovan je 1639. godine. U Šibeniku su postojala još dva benediktinska samostana, Sveta Kata i Sveti Spas. Sveta Luca je bio samostan za djevojke iz siromašnijeg staleža. Samostan sv. Spasa bio je za Šibenčanke nešto višeg statusa - plemkinje, a Sv. Kata za pripadnice srednjeg sloja. Međutim, ta su dva samostana zatvorena. Sve pokretnine i umjetnine iz Sv. Kate pripale su samostanu sv. Luce, a riznica iz Sv. Spasa nije sačuvana.

Svetu Lucu osnovao je za dvanaest siromašnih šibenskih djevojaka šibenski trgovac Nikola Buronja.

Za samostan je dao svoju kuću, kupio dvije susjedne i za života uredio prvi dio tog kompleksa. Svojim požrtvovnim radom šibenske benediktinke sačuvale su vrijednu kulturnu i povijesnu baštinu, među kojom se najviše ističe kip Bogorodice s djetetom iz 13. stoljeća. Tu su i relikvije, tridesetak slika iz različitih razdoblja, među kojima su neke u izvornim okvirima, sve do recentnih predmeta iz 19. stoljeća. Izloženo je uglavnom sve što je samostan imao: metali, predmeti od stakla, zlata i srebra te predmeti od drveta poput škrinje koja se koristila u svakodnevnom životu samostana, a danas je rijedak muzejski primjerak.

Muzejska zbirka sadrži i rukopisnu građu pisanih dokumenata koji datiraju iz vremena kad se samostan formirao. Sjeverni atrij samostana s prelijepim pročeljem i stupovima najcjelovitiji je i netaknuti primjer kasne renesanse u Šibeniku. Poglavarica, tj. Opatica samostana je Časna majka Gabrijela Liović.
 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.