Sanibor Vuletin najdugovječniji je predsjednik Županijskog suda u Šibeniku, otkako je stvorena Republika Hrvatska. Tu dužnost obnaša od 2001. godine. Po dužini obnašanja te vrlo osjetljive i odgovorne funkcije rekorder je i u razdoblju od Drugog svjetskog rata do danas. Mogu mu parirati samo sudac Srećko Berlengi i dugogodišnji sudac Okružnog suda u Šibeniku Berislav Antunac. U Šibeniku, ali i šire, slovi kao profesionalac i „faca“ s obzirom na to da mu je i stil života drukčiji od većine sudaca. Ne propušta javna događanja, a u javnosti je, kako bi to Bosanci rekli, raja. Osim toga on je i glazbenik i to ne bilo kakav, a ostavio je trag i u kulturnom životu Šibenika kao predsjednik Pjevačkog društva „Kolo“ i dugogodišnji član Stručnog žirija šibenskih Večeri dalmatinske šansone.
Uspješno obnašate već četvrti mandat predsjednika Županijskog suda u Šibeniku što je, mora se priznati, s obzirom na osjetljivost i zahtjevnost te stalnu izloženost te dužnosti stalnim pritiscima politike i javnosti, vrijedan uspjeh.
Složio bih se da je ovo osjetljiva i dosta teška funkcija u kojoj je najvažnije raditi po zakonima i othrvati se svim pritiscima, osobito političkim, a njih uvijek ima, dolazili oni s desna ili s lijeva. Osim toga važno je uspostaviti takve odnose unutar Suda da odgovornost, savjesnost i poštenje u utvrđivanju činjenica te primjena prava svima budu prioriteti u poslu.
Pretpostavljam da ste svjesni da javnost posve drukčije percipira sudbenu vlast i sudove?
Ne možemo sve uopćavati. Ponosan sam što naš sud u Hrvatskoj uživa ugled i uspijeva postići upravo to o čemu govorim, naravno ne u apsolutnoj mjeri, ali u svakom slučaju u nekoj respektabilnoj mjeri. Ništa u životu nije apsolutno. Imamo dobre rezultate i stabilan sustav iako rješavamo vrlo teške predmete.
Profesionalni glazbenik u šesnaestoj godini
Čovjek na vašoj funkciji treba biti mudar, vješt, pravedan, uporan, u svemu dosljedan, u svakom pogledu stabilan i izdržljiv. Jeste li se umorili?
Nisam. U prirodi mi je da ne bježim od problema i izazova. Vrlo rano sam postao samostalan što je odredilo i moj karakter i životne stavove. Počeo sam raditi kao šesnaestogodišnjak, 1968. godine, kada sam išao u prvi razred šibenske gimnazije. Moj stric Berislava Vuletina bio je glazbenik i pozvao me je da sviram klavijature u njegovom bendu koji s kasnije zvao „Aquarius“. Roditelji nisu imali ništa protiv tako da sam počeo privređivati vrlo rano. Prvi javni nastup imao sam kao član pratećeg sastava pjevačice Ane Štefok koja je u to vrijeme bila jako popularna. Sa stricem sam svirao po popularnim plesnjacima, najviše u hotelu „Resnik“ i „Palace“ u Kaštelima. S nama je u početku svirao i, kasnije uspješni popularni pjevač, Jasmin Stavros. On je bio odličan bubnjar. Svirali smo svaki vikend. Spavao bih kod bake po ocu u Kaštelima. Svakog ponedjeljak u pet sati ujutro vraćao sam se kući autobusom da bih na vrijeme stigao u školu. Nije bilo izravne veze od Kaštela do Šibenika nego samo do Trogira gdje sam morao čekao autobus za Šibenik. Došao bih kući, presvukao se i trkom u Gimnaziju. Popodne sam išao u srednju glazbenu školu. Rado se, unatoč toliko naporu i odricanju, sjećam tog razdoblja svog života, jer sam si bio važan. Kako i ne bi kada sam u toj dobi nastupao s brojnim poznatim pjevačima.
Glazbena obitelj Vuletin
Spominjete baku u Kaštelima odakle vam potječe otac. Kako je on završio u Šibenik?
Moj otac je rodom iz Kaštela, a majka mi je Šibenka. Kako su se sreli? Uoči Drugog svjetskog rata bio je mobiliziran u hrvatsku domobransku vojsku. Vojni rok je služio u Zagrebu, a kako je bio glazbenik dospio je u vojni orkestar. Svirao je trombon u orkestru dirigenta Lovre Matačića. Tu je ostao tijekom cijelog rata, a 1945. godine, kao i mnogi, povlačio se pred partizanima. Krenuo je u zbjeg, međutim prepoznali su ga neki njegovi Kaštelani i spasili. Preživio je, ali nije odmah bio slobodan. Kao i mnogi drugi domobrani morao je ići tamo gdje su mu naredili da ide. Njega je dopalo da bude vojni glazbenik u Vršcu, u Srbiji. Tamo je ostao šest godina, a potom je, opet kao vojni glazbenik, bio raspoređen u Šibenik, gdje je upoznao moju majku i ostao do kraja života. Odmah po dolasku u Šibenik angažirao u društvenom i kulturnom životu grada. Svirao je u kazališnom orkestru i u Narodnoj glazbi, a predavao je i nekoliko predmeta u Glazbenoj školi. Potom je postao kapelnik Šibenske narodne glazbe i to je radio trideset godina. Za to je dobio i Orden rada u bivšoj državi. Pred smrt je imao plan okupiti veterane šibenske narodne glazbe, ali nije uspio. Izdanak obitelji uspješnih glazbenika. Moj stric je dugo godina bio ravnatelj opere u Hrvatskog narodnog kazališta u Split, a njegov sin i moj prvi rođak, Vladan Vuletin, je sada dirigent „Kola“.
Pod utjecajem Ive Brešana
Vrlo rano ste se profesionalno počeli baviti glazbom. Kako to da niste posvetili glazbi nego ste otišli na studiji i postali pravnik?
Neki u glazbi ostanu cijeli život, a nekima, kao što sam ja, glazba nije jedini izbor. Sve ovisi o tome kako tko doživljava životne obveze i ono što se pred njega postavlja. To je stvar osobnog izbora. Nakon Gimnazije cijela je moja generacija išla na fakultet. Ja sam isto tako odlučio da ću studirati, a glazba me je odredila samo u tomu što sam odabrao Pravni fakultet u Splitu, kako bih mogao i dalje svirati s orkestrom jer mi je to bio izvor zarade. Dobre zarade. Prvi sam auto kupio prije svog osamnaestog rođendana. No glazba me nije zaokupila toliko da bih se njoj posvetio. Imao sam i druge interese. U Gimnaziji sam imao odlične profesore koji su nas usmjeravali prema fakultetskom obrazovanju. Razrednik mi je bio Ivo Brešan koji nas je sve inspirirao. Ja sam sve vrijeme školovanja, unatoč tome što sam svirao, bio među boljim učenicima u Gimanziji, a išao sam i u Srednju glazbenu školu. Učio sam klavir kod profesorice Marije Sekso i zarađivao svirajući po plesnjacima. Maturirao sam 1971. godine i jedino o čemu sam tada razmišljao, kao i svi iz moje generacije, bilo je da upišem fakultet. Mene je glazba determinirala samo u tomu što sam upisao fakultet u Splitu, da bi i dalje mogao svirati, a izabrao sam drukčiji životni put i drukčiju profesiju.
U pratećem sastavu Miše Kovača s Vojom Rošom i Nebojšom Stamenkovićem Šiljom
Kada ste prestali biti profesionalni glazbenik i zašto?
Glazbom sam se profesionalno bavio sve do kraja studija pa i nekoliko godina nakon što sam diplomirao. Zadnju turneju imao sam 1978. godine kao član pratećeg sastava Miše Kovača. Svirali smo od Slovenije do Ulcinja. To mi je ostalo u jako lijepom sjećanju. Bilo smo mala, ali dobra ekipa. Na bubnjevima je bio Vojo Roša, Nebojša Stamenković Šiljo na bas gitari, Brezak na gitari, Mišo i ja na klavijaturama. Turneja je trajala puna dva mjeseca i bila je kraj tog dijela moje glazbene karijere jer sam tada bio imenovan za sudca i bilo mi je nespojivo nastaviti baviti se glazbom i zabavljati ljude koje sutra mogu vidjeti u sudnici ili primati kao stranke. To mi je bio neprimjereno.
Bili ste umjetnička duša, a odlučili ste se studirati pravo koje je vrlo konkretno i pragmatično?
Uvijek sam naginjao humanističkim znanostima iako sam u Gimnaziji išao u prirodni smjer u kojem su prevladavao trokuti, šestari, matematika. Ali tada je bio normalno da muškarci idu u prirodni, a žene u društveni smjer, da bi se nakon toga stvari izokrenule pa su moje kolegice postajale liječnice ili farmaceutkinje, a mi smo iz prirodnog usmjerenja odlazili na pravo. Ja sam, inače, razmišljao o studiju novinarstva, filozofije ili književnosti, a kad već nisam išao u Zagreb na studij onda sam u Splitu upisao pravo što je bilo najbliže tome. Pravo je zanimljiv studiji koji daje široko obrazovanje.
Mnogi se ne bi složili s vama jer pravo smatraju dosadnim studijem koji ubija kreativnost i više je za bubalice nego za kreativce.
Mislim da je pravo iznimno kreativno. Pravnik mora biti dobar logičar, mora biti sposoban analizirati i povezivati činjenice da bilo uspješan. Nije pravo samo ono što piše u nekom članku zakona nego je svaki predmet poseban i drukčiji. U svakom predmetu se postavljaju različite dvojbe morate se itekako pomučiti da ih razriješite.
Slučaj ministrice pravosuđa Ana Lovrin i podruma šibenskog suda
Kako to da ste sve vrijeme ostali vjerni sudačkom poslu i niste otišli u odvjetnike?
Još dok sam bio vježbenik zaustavio me na stepenicama našeg suda tada poznati šibenski odvjetnik Ante Lipanović. Ponudio mi da prijeđem u njegov odvjetnički ured. Meni je to bilo tada kao neka hereza, jer je sudački posao u to vrijeme imao za sve nas veliku težinu, bio je prestižan. No, vremena su se promijenila tako da sam ja svojoj kćerki kada je diplomirala ipak savjetovao da ode u odvjetnice. No, zanimljivo je da sam zahvaljujući toj dilemi vezanoj za moju kći uspio urediti podrum šibenskog suda. Kod mene je u radnom posjetu bila tadašnja ministrica pravosuđa Ana Lovrin. U nevezanom razgovoru dotakli smo se i djece, a ona me je, saznavši da mi je kći diplomirala pravo, pitala zašto je ne zaposlim na Sudu kao pripravnicu. Ja sam joj iskreno rekao da ne bih zbog groznih uvjeta rada u kojima su tada radili naši pripravnici. Odveo sam je u podrum gdje su oni radili i kada je vidjela taj horror odmah je pristala da Ministarstvo sufinancira uređenje tog prostora. Vrlo je susretljiva bila i tadašnja gradonačelnica Neda Klarić koja je odmah pristala da i Grad preuzme dio troškova uređenja.
Pravnik - glazbenik
Vratimo s Vašoj karijeri. Zaista čudi tolika odanost Županijskom sudu. Jeste li dobivali u međuvremenu neke druge ponude?
Jesam. 1979. godine pozvali su me da dođem raditi kao asistent na Pravni fakultet u Split, na katedru građanskog prava kojim sam se bavio. Pristao sam i neposredno prije nego što sam morao otići u Split pozvao me na razgovor tadašnji predsjednik Suda Bere Antunac i odgovorio od odlaska. Nije mi zbog toga žao. Bio je to bio moj izbor. Nisam pogriješio.
Zar nije lakše biti profesor na Pravnom fakultetu nego predsjednik Suda?
Lakše je, ali tako sam odlučio i nije mi žao. U svom poslu i dalje uživam unatoč toj propuštenoj prilici i unatoč tome što sam se zbog posla odrekao bavljenja glazbom, ali ne sasvim. Bio sam korepetitor u predstavi „Mačak Džingiskan“ Zvjezdane Ladike u Šibenskom kazalištu. To je bila odlična predstava s kojom smo gostovali u brojnim gradovima tadašnje Jugoslavije. U njoj su nastupala naša vrlo darovita djeca, sada naravno odrasli ljudi, Maja Mamula danas Gulin, Katarina Miljević danas Štampalija, Marko Marjančić, koji je bio odličan kao mačak Džingiskan i mnogi drugi. U Šibeniku je potom radila Lidija Cvek, redateljica iz Slovenije koja mi je predložila da za njene predstave skladam glazbu. I prije toga sam se iskušao kao skladatelj. Skladao sam nekih kompozicija za orkestre s kojima sam nastupao i glazbu za kazališne predstave u čemu sam istinski uživao. U sjećanje mi je iz tog doba u lijepoj uspomeni ostala predstava „Kako je Crvenkapica pojela vuka“.Nakon toga sam radio s Perom Miočem četiri – pet ozbiljnih projekata. Zadnji je bio hommage Paji Kanižaju „Prsluk pucam“.
Dalo bi se dakle raspravljati jeste li pravnik – glazbenik ili glazbenik – pravnik. U svakom slučaju i pravnik ste i glazbenik, kao i bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović što baš nije uobičajena kombinacija?
U pravu ste. O toj dvojbi razgovarao sam s Ivom Josipovićem kada je bio u Šibeniku s norveškim kraljevskim parom. Zaključili smo da je među pravnicima malo glazbenika i da nam je to zajednička karakteristika.
Glazbar na čelu „Kola“
Četiri godine ste bili predsjednik pjevačkog društva „Kolo“, a do sada ga niste dotakli pričajući o svom životnom putu. Kako ste dospjeli na tu funkciju?
Prije nego što sam postao predsjednik „Kola“, s „Kolom“ nisam imao nikakve veze. Preko oca bio sam puno više bio vezan za Šibensku narodnu glazbu. No tadašnji predsjednik „Kola“ Božo Baus i profesor Ivo Livaković dugo su me i uporno nagovarali da prihvatim tu funkciju povlačeći kao glavni argument to što potječem iz ugledne glazbeničke obitelji. Na kraju sam pristao. U tom trenutku „Kolo“ je imalo dobru dirigenticu Miru Grujić, ali je bilo u stvaralačkoj krizi. Prihvatili smo se posla i na kraju napravili dobru i uspješnu priču. „Kolo“ danas ima oko 70 pjevača i izvanredan repertoar. Dirigent Mladen Tutavac je u vrijeme dok sam bio predsjednik napravio odličan posao. Pomagala mu je i vrsna stručnjakinja Marica Berić koja je obavila lavovski posao. Bila je dirigentica, ali nije joj bilo teško otići do bilo kojeg do pjevača i pomoći mu da savlada neki pjevački dionicu.
Kakva je u svemu tome bila Vaša uloga?
Jednaka kao uloga domaćice u kući. Na meni je bila najveća odgovornost i najviše posla. Morao sam se brinuti o novcu, repertoaru, gostovanjima, pratećem orkestru, jesu li plaćeni računi... To me jako iscrpilo pogotovo zbog toga što sam u isto vrijeme predavao i na Pravosudnoj akademiji u Splitu što mi je bilo važnije. Više nisam mogao sve to pratiti.. Dobra je stvar da je nakon Tutavca došao Vladan Vuletin i da se „Kolo“ uspješno razvija. Zamijenio me je Krešo Grubić koji sad odlično vodi „Kolo“.
Je li točno da Vam je uz pravo i glazbu velika ljubav i more?
Volim more, ali nisam nautičar. Imam motorni brod Greben od nekih pet metara s kojim s prijateljima ili sam idem u ribe. Lovim oko Jadrije koju obožavam. Rođen sam 1. svibnja, a moje prve snimljene fotografije su iz kolovoza te godine s Jadrije. Cijeli sam život na Jadriji. Član sam Sportskog društva koje odlično vode Zlatko Štrbinić Šona i Emil Guberina. Oni vode brigu o svakom kamenu i svakoj biljci na Jadriji i stvarno im na tome skidam kapu.
Uvažavam svakog tko odgovorno radi svoj posao
Za Vas mnogi kažu da ste „faca“ i da ste po stilu života u slobodno vrijeme netipičan, ne samo pravnik, nego posebno predsjednik intuicije kao što je sud. Imate bogat društveni život, posjećujete kafiće i zabavna događanja u gradu...
Meni je to posve normalno. Ako si dobro posložen, ako svoj si posao obavljaš pošteno po vlastitoj savjesti i na temelju stečenog znanju onda se ne bojiš susreta s ljudima na ulici, u običnim situacijama. Ja sam takav i mogu svakome koga sretnem mirno pogledati u oči. Sudim već skoro četrdeset godina i nikad ni sa kim nisam imao problema.
Koji Vam je slučaj bio najteži?
Svaki slučaj težak i delikatan. Nekad se u snu sjetiš nekog predmeta i opterećuje te. Meni su najpotresniji događaji vezani za djecu. Sjećam se slučaja na Svilaji kada se utopila djevojčica koju je čuvala baka dok su roditelji bili na poslu. Bakina tuga je bila neizmjerna i jako me je potresla. Nerado govorim o predmetima, iako su mi se neki teški duboko urezali u sjećanju, jer su njihovi akteri ili živi članovi njihovih obitelji još među nama. Odgojen sam tako da se ne volim praviti važan iako ljudi nekad imaju pogrešan dojam. Sve što želim je da svoj posao obavim što bolje. Ja se družim s mnogim ljudima i svi su po nečemu posebni. Važno mi je samo da su pošteni. Svake večeri u jednom šibenskom kafiću sjedim s mojim penzionerima Ivom Bućilom, Ozrenom Panjkotom i Cukijem Berovićem. Uživam u razgovoru s njima. Uvažavam svakog čovjeka koji odgovorno radi svoj posao kao što ja radim svoj. Ako za nekog namirišem da nije takav ne napadam ga, ne vičem, ali ga držim na distanci dalje od sebe.
Računate li i na peti mandat?
Mislim da ne. U mirovinu sigurno neću još skoro iako mi s otvaraju različite mogućnosti. Mogu raditi do sedamdesete godine, ali mogu otići i ranije. Sada mi teče četrdeseta godina redovnog staža, a imam i još nekoliko godina beneficiranog staža. Ako bih želio mogu sutra otići u mirovinu, no nemam takvu namjeru. Mandat mi istječe u svibnju 2018. godine, ali mislim da se više neću natjecati za funkciju predsjednika Suda. Ovo je ipak strašno težak posao, odgovornost je golema, a budući da u Sudu imamo manje od dvadeset sudaca imam obveza voditi i sudske sporove što je iscrpljujuće.
(Razgovor je objavljen u 3. broju časopisa "Volim Šibenik")
