Datum objave: 20. Svibanj 2014

PROFESIJA I HOBI: Zorana Mihelčić, profesorica koja je rasplesala generacije Šibenčanki

Nina Medić
Nina Medić

Bavila se svojom profesijom srednjoškolske profesorice ili hobijem koji joj je puno više od toga, plesnom pedagogijom,  njezin zadatak je podučavanje djece i mladih, a oba posla obavlja vrlo profesionalno.  Ona je Zorana Mihelčić, pokretačica suvremenog plesa u Šibeniku, članica Festivalskog vijeća Međunarodnog dječjeg festivala, Kulturnog vijeća Grada Šibenika, predsjednica i umjetnička voditeljica  plesnog ansambla 'Sjene', organizatorica šibenskog Plesnog festivala te po struci profesorica engleskog jezika u Srednjoj strukovnoj školi Šibenik.

Prosječna osoba s tako puno obveza i funkcija vjerojatno bi izgledala iscrpljeno i neispavano 24 sata dnevno. Ne i Zorana Mihelčić. Njezina energija je nevjerojatna, a svijet plesa u kojem je već gotovo 30 godina sastavni je dio njezinog života. „Energije imam napretek, ali ono čega mi fali su mogućnosti da tu energiju usmjerim“, kaže Zorana.

Kao profesorica na glasu je kao stroga, ali pravedna, a ništa manje ozbiljno ne shvaća ni svoj posao sa Sjenama. Ipak, o Sjenama, koje je osnovala prije gotovo 15 godina priča s posebnim entuzijazmom.  Osim toga, priznaje kako je lakše raditi s plesačima jer je njima jedina ocjena reakcija publike, dok je kod rada sa srednjoškolcima prisutan svojevrstan strah od autoriteta. „Svojim učenicima nastojim biti profesor, a ne prijatelj, iako moram priznati da moja strogoća jenjava kako razredi odmiču“, priča nam Zorana Mihelčić.

 

Od baleta do suvremenog plesa

Njezina plesna priča počela je u osnovnoj školi kada je na poticaj oca, koji je također bio sklon umjetnosti, otišla na satove klasičnog baleta kod gospođe Sokole Draganić Vrančić. Tamo je provela četiri godine.„Htjela sam nakon klasike  nešto novo, a kroz balet to nisam mogla dobiti jer tamo postoje zadane forme kojih se moraš držati i nema dalje od toga.“ Nažalost, u Šibeniku tada nije bilo suvremenog plesa pa Zorana nije plesala sve do upisa na Filološki fakultet u Beogradu. Ipak, umjesto plesa posvetila se završavanju srednje glazbene škole Ivana Lukačića u Šibeniku.

 „Prvog dana na fakultetu, potražila sam oglasnu ploču s izvanrednim aktivnostima i tada ugledala nešto za sebe: tečaj jazz dancea. Jazz dance je zvučao čarobno.“.  Uskoro je njoj i još dvjema polaznicama prišla voditeljica Beogradske škole suvremenog baleta i ponudila im da se uključe.  Tako je Zorana svaki dan nakon predavanja išla na ples. Ipak faks nijezapostavila jer su joj u glavi stalno odzvanjale očeve riječi: „ Plesati možeš uvijek, ali prvo ipak završi školu“.

1986. odlazi u London. „Taman sam završavala fakultet i teško bi me pustili u London da nisam rekla da je to  isključivo u svrhu jezičnog obrazovanja. Inozemno iskustvo bilo je neprocjenjivo. Tamo sam shvatila da se vani puno više cijeni talent od samog papira, dok je u Hrvatskoj često  suprotno.“

U Šibenik se vratila 1991., te je zbog ratnog stanja uslijedila još jedna 'plesna pauza'. 1993. Počela je raditi u  Srednjoj Strukovnoj školi gdje je ostala do danas.2000. Godine ponuđeno joj je da u baletnom studiju Collegium musicum  vodi jednu grupu  za suvremeni ples. Tako su stvorene Sjene. „To je bilo ostvarenje mojih snova, napokon sam se mogla posvetiti suvremenom plesu. Došla sam na ideju da se skupina zove 'Sjene' jer sjena podsjeća na nešto skladno, sinkronizirano, a upravo su takve plesačice  Sjena.“ 

 

'Sjene' izlaze iz sjene- od amatera do vrsnih plesača

Njihov rad, trud i profesionalnost prepoznali su u Hrvatskom narodnom kazalištu  Šibenik, gdje im je povjeren rad na koreografiji za predstavu 'Neš ti biža', što je bila njihova prva predstava, a zatim i na ostalim scenskim projektima Šibenskog kazališta i drugih scenskih udruga.

Od djece kojima je svijet plesa bio potpuna nepoznanica, Zorana Mihelčić uspjela je napraviti izvrsne plesače, a plesnu udruge Sjene učiniti prepoznatljivom i cijenjenom. Ipak, smatra da u Šibeniku takav oblik umjetnosti još nije dovoljno prihvaćen. „Sjene sve više napreduju, ali za pokazati taj napredak nemaju dovoljno  mogućnosti.“  Njezinu tvrdnju potkrepljuje činjenica da usprkos velikim postignućima Sjena, udruga još nema adekvatan prostor za vježbanje već se 'krpaju' po školama i vrtićima, a poseban je problem i nedostatak skladišnog prostora za   kostime i sve zahtjevniju scenografiju  koja se u Udruzi   tijekom dugog niza stvaralačkog rada i predstava sve više nagomilava. U zadnje vrijeme Zorana Mihelčić  više se bavi  poslom profesionalnog koreografa za teatar, dok u radu sa djecom i mladima, kako ističe, ima veliku pomoć svojih suradnica Stošije Zrinski, plesnog pedagoga Sjena, kao i plesnih instruktorica Dragice i Olge Grubišić.

Sjene danas okupljaju oko 120 članova, a osim samog 'sirovog' plesa Zorana im nastoji prenijeti i neke druge vrijednosti. „Kroz ples se podiže samopouzdanje što je posebno potrebno tinejdžerima, pritom  pomaže kod raznih životnih dvojbi i nesigurnosti,   mlade  uči odgovornosti,  a povrh svega   uzdiže umjetnički.  Naime,  plesačice Sjena , tijekom godina provedenih u Ansamblu,  ušle  su  u svijet neobičnih životnih iskustava; putovanja, kazališta, neobičnih kostima, pokreta itd. I dok mi je u školi zadovoljstvo kada vidim da je nekome predmet koji predajem donio uspjeh, kod plesa najveće je zadovoljstvo ipak vidjeti kako djeca kroz udrugu  odrastaju i grade samopouzdanje“.

Maja Lucić i Bruna Alfier, dugogodišnje plesačice Sjena koje su se zbog obaveza oko mature i upisa na faks nedavno oprostile od Sjena, o udruzi imaju samo riječi hvale, a svoju mentoricu Zoranu, nazivaju 'drugom mamom': „Kao članice Sjena naučile smo puno više od plesnih pokreta. Naučile smo raditi kao tim, paziti i brinuti jedna o drugoj. Bile smo kao sestre,  a Zorana nam je bila kao mama“, priča Maja Lucić i dodaje kako mnogi još uvijek podcjenjuju ples i njegovu ulogu: „Mi ne samo da moramo uložiti strašan fizički napor kod izvedbe koreografije već to mora i lijepo izgledati, a mi moramo stalno imati osmjeh na licu što nije uvijek lako, ali ohrabrujući jedna drugu to nam uspijeva“.

„Sjene su bile mjesto gdje smo mogle otići i zaboraviti sve svoje probleme. Tamo smo sklopile fantastična prijateljstva koja će nas obilježiti za cijeli život i zato je sada ostala jedna velika praznina.  Godine provedene u ansamblu Sjene   i Zorane uvijek ćemo se s osmijehom prisjetiti jer smo uz Sjene i Zoraninu podršku odrastale, a to nas je oblikovalo i  kao osobe“, ispričala je Bruna s nostalgijom u glasu.

 

Iz kategorije: Volim Šibenik