Uvoz suhog grožđa iz Grčke izazvao je revolt šibenskih vinara i vinogradara, a mirni masovni prosvjed pretvorio se u žestoke sukobe s policijom koja je pokušala spriječiti razjarene Šibenčane da provale u skladište i unište grčko suho grožđe. S prosvjeda je upućen prosvjed Vladi i ultimativni zahtjev da zaštiti vinare i vinogradare te odustane od uvoza suhog grožđa koji ugrožava njihovu egzistenciju. Ne nije se to dogodilo sada, nego u prvoj polovici 20. stoljeća.
Dva su povoda za objavu ove vijesti iz povijesti. Prvi je da se masovni prosvjed šibenskih težaka, vinara i vinogradara protiv uvoza suhog grožđa dogodio prije 90 godina, a drugi da se danas nitko ne buni i ne prosvjeduje zbog uvoza suhog grožđa iz Irana. Šibenski potrošači možda nisu ni primijetili da se suho grožđe koje je danas neizostavni dio nekih tradicionalnih poslastica, recimo fritula, uvozi iz daleke azijske zemlje koju opće ne doživljavamo kao vinorodnu. Što više iransko suho grožđe danas nitko ni ne doživljavao kao ugrozu egzistencije, no djedovi i pradjedovi današnjih kupaca uvoznog suhog grožđa bunili su se pravom protiv uvoza suhog grožđa iz Grčke.
U čemu je bio problem? Tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća trgovina suhim grožđem bila je dvostruko unosna jer se od njega bez truda i muke proizvodilo jeftino vino koje je bilo oslobođeno trošarine, odnosno kako bi mi to danas rekli PDV-a. U Šibenik je uvozno suho grožđe na koje se plaćala minimalna carina stiglo u trenutku kada su šibenski težaci i vinari imali više od osam tisuća hektolitara vina kojeg nisu imali kome prodati. Uvozno se suho grožđe transportiralo uz povlaštene cijene prijevoza pa su Šibenčani bili s pravom ogorčeni. Trgovinu vinom i alkoholom dobivenim od suhog grožđa država nije nadzirala dok je s druge strane uvela rigoroznu kontrolu nad maloprodajom vina domaćih proizvođača. Stanje se još više pogoršalo 1936. godine kada je
Kraljevina Jugoslavija dozvolila uvoz čak 2000 vagona (20 000 tona) suhog grožđa (suhvica) iz Grčke i još više smanjila davanja na vinske destilate i alkohol proizveden od njega. Problem je donekle riješen tek 1938. godine, ali ne onako kako se očekivalo. Vlada je nije uvela trošarine na uvozno suho grožđe neko je vinogradarima dozvolila da 40 dana u godini prodaju svoje vino bez trošarine.
Svaka sličnost s nekim aktualnim zbivanjima slučajna je i nenamjerna. Uostalom Hrvatska za sada ne uvozi vino iz Irana. Samo iz Irana.
