Zoran Petković prijateljima poznatiji kao Peko po struci odvjetnik, odrastao je na romanima Karla Maya i Jacka Londona koji su ga zvali u neke daleke, mistične krajeve pune pustolovina i novih izazova ali kao dijete šibenske Kalelarge, pustolovina ga je odvela u šibensko zaleđe, djedu lovcu, ali i to je jednom strastvenom zaljubljeniku u prirodu bilo dovoljno da počne istraživati sa svojim psima.
„Sjećam se da sam kao dijete imao lovačkog psa s kojim sam polako počeo planinariti i istraživati. Oduvijek sam volio životinje, a strastvenim lovcem su me učinili baš moji ljubimci, lovački psi“, priča nam Peko.
Malo po malo, ljubav prema prirodi i lovu skroz ga je preuzela tako da je sada na lovištima svaki vikend. Najviše lovi po Velebitu i Bukovici, a kada su društvo ne prave prijatelji lovci, u prirodu ode sa svojim psima koji su mu uvijek vrijedna i vjerna pratnja.
Tijekom faksa veliki utjecaj na Petkovića imao je njegov profesor Ivo Brešan u kojem je vidio uzora. „U njemu sam vidio takozvanog 'intelektualnog oca'. Zbog njega sam neko vrijeme htio postati profesor književnosti, ali sam počeo razmišljati praktično i odlučio se za odvjetničku karijeru. Smatram da je to jedino intelektualno zanimanje koje može biti privatno. Za mene je odvjetnička struka svojevrsno utočište slobode. Dugo vremena imao sam ozbiljnu namjeru postati veterinar ali kockice su se posložile tako da postanem odvjetnik, ali to me nije spriječilo da i dalje živim svoj lovački san.
“Pričajući u ljubavi prema prirodi, životinjama i lovu nameće nam se logično pitanje. Lovac koji voli životinje? Možda na prvu zvuči paradoksalno, ali iz Petkovićeve priče polako rušimo predrasude o lovcima kao sirovinama koji ubijaju jadne male zečiće. „Biti lovac znači puno više od toga. Veći dio lovačkog života svodi se na čekanje i iščekivanje za što treba puno strpljenja. A kako bi mogli toliko vremena provoditi u prirodi a da je ne volimo. Upravo lovci prirodi najviše vole i cijene jer ona za njih znači život.
„Mislim da je lovačka djelatnost kod nas često krivo percipirana. Lovci su ti koji kupuju žive zečeve i stavljaj ih u prirodu. Upravo su lovci donijeli fazana iz Azije u Hrvatsku i upravo lovci hrane divlje životinje i donose im vodu tijekom sušnih razdoblja. Lov je hobi ljudima raznih profila, to nisu divljaci koji idu uokolo s puškama željni nešto ubiti pošto poto. Mi poštujemo lovačke zakone i lovimo samo ono što se smije. Osim toga lovci posjeduju neke vještine koje bi se mogle iskoristiti za društvenu korist. Koliko samo zapuštenih šuma ima na području Šibensko-kninske županije koje bi se organiziranim akcijama u koje bi bili uključeni lovci mogle urediti. Dobar je primjer za to i park-šuma Šubićevac koja nikako da se uredi.
Petkovićev hobi u kojem strastveno uživa prenosi se i na posao, te se bavi i lovnim pravom. Svoju lovinu zna i ukusno pripremiti ali takvi specijaliteti za obiteljski stol nisu dobrodošli iz jednostavnog razloga. Petkovićeva supruga je, zamislite, vegetarijanka pa se njegovi specijaliteti umjesto na obiteljskom, nađu na meniju šibenskih restorana kojima donira svoj ulov za razne fešte. Za razliku od supruge, Petkovićev sin također uživa lovačkim pustolovinama, ali ne tako strastveno kao otac.
Boravak u odvjetničkom uredu punom pravnih spisa potpuna je suprotnost boravku u netaknutoj prirodi, vani na svježem zraku, ali Petković nam otkriva da balansirajući između te dvije krajnosti pronalazi životnu ravnotežu. „ Malo bilog, malo crvenog je najbolja kombinacija. To ti je ko' panceta. Kada nakon radnog tjedna na sebe oblačim lovačko odijelo, osjećam se kao Superman kada navuče svoj plašt. Lovačko odijelo me transformira u neki totalno drukčiji svijet i to je super osjećaj.
Petković je kao lovac zašao u najzabačenije dijelove lijepe naše, ali najviše ga inspirira Velebit. „Čitajući romane u djetinjstvu, želio sam ići na Aljasku, u Kanadu, ali kada dođem na Velebit, nadahnjuje me ta njegova surovost i netaknutost što se nadovezuje na moje uspomene iz romana o Winnetou koje sam čitao kao dijete i tada shvatim da nema boljeg mjesta na svijetu.
Možda zvuči kao klišej, ali biti lovac nije hobi to vam se uvuče pod kožu i to postaje način života. Ja o životinjama razmišljam čim se ujutro ustanem jer je prvo što napravim, nahranim pse. Osim toga biti lovac je romantično. Što ima romantičnije od provedene noći pod zvijezdama, osluškujući puls prirode.
FOTO: Marin Sušić, Matko Jakelić, Zoran Petković
