Njegov studio za tetoviranje mazohističkog naziva „House of pain“ u Šibeniku postoji već šest godina, od čega zadnjih nekoliko djeluje na frekventnoj lokaciji na trgu ispred kazališta. On je Boris Levin, simpatični piercing i tatoo majstor, a u Šibeniku ga svi znaju pod nadimkom „Rus“.
Boris je inače rodom iz šestmilijunskog grada Omska u zapadnom Sibiru gdje je završio vojsku, a kao 22-godišnjak s obitelji preselio u Izrael gdje je dobio certifikat tatoo umjetnika. Potom je opet otišao na sjever, ovaj put u Švedsku, a zadnjih šest godina pušta korijenje u Šibeniku gdje se oženio i dobio dijete.
„Pri dolasku u Hrvatsku imao sam malo problema s birokracijom, ali to sam i očekivao. Ipak, lakše sam dobio radnu dozvolu i papire ovdje nego u „sređenoj“ Švedskoj. Iako me svi zovu Rus i taj će mi nadimak zauvijek ostati, smatram da sam se potpuno udomaćio i asimilirao. Sasvim sam zadovoljan kako su me ljudi prihvatili, ništa mi nije teško, počinje priču Boris dok istovremeno vješto iscrtava neobičnu sliku na leđima mušterije.
Rus- Dalmatinac
„Kad sam došao svi su me čudno gledali: Vidi ga, sav je istetoviran vidi mu slike po faci, ima velike rupe u ušima“, govorili su za mnom na ulici. Moja sadašnja žena me se prepala prvi put kad je prošla pokraj mene“, govori Boris na mješavini rusko-hrvatskog jezika i dalmatinskog dijalekta.
Jezik mu nije bio problem s obzirom na to da tečno govori pet jezika: materinji ruski, hebrejski, švedski, engleski i hrvatski. No, instrukcije ne namjerava davati: „tko ima živce za to“, odmah se ograđuje.
Na pitanje kako to da ga je put naveo baš u Šibenik odgovara frazom tipičnom za „fetivog“ Šibenčanina: „A pitaj boga“, smije se i nastavlja: „Došao sam tu na jedno ljetovanje s ekipom na motorima i jako mi se svidjelo. Nakon par mjeseci potpuno sam preselio iako nisam imao poznanike niti sam znao ijednu hrvatsku riječ. Prijatelji su me dovezli mini busom u kojem su mi bile sve stvari za opremanje tatoo studija, iskrcali me i otišli“, priča.
Zasad planira ostati u Šibeniku iako sa ovim poslom može raditi bilo gdje. Jedini je tatoo majstor u Šibeniku: “ima ih još nekoliko koji rade po kućama, ali njih ne računam kao konkurenciju.“, kaže.
Zanima nas i vuče li ga želja za selidbom negdje dalje, s obzirom na njegovu prilično nomadsku prošlost: „Ma hvata me želja kako se minja vrime, tako se meni minja u glavi. Nekad bi ostavio sve i otišao, a onda se opet predomislim“, iskren je Boris.
Babuška- matrjoška
Poslove ugovara osobno, telefonom, mailom, ali i na ulici. S obzirom da radi u centru grada, svi ga znaju, pa ga i na cesti zaustavljaju s idejama za tetovažu. „Upravo jednom mladiću iscrtavam cijela leđa, to je najveća tetovaža koju sam u Šibeniku dosad započeo“, kaže.
Osim što tetovira po narudžbi, bavi se i crtanjem vlastitih slika. Najviše voli starinske ruske motive, što mu je omiljeni hobi. Na zidovima primjećujemo slike drvenih babuški, lutki koje se rasklapaju, a unutar njih se nalaze manje lutke. Je li babuška i dalje najpopularniji ruski suvenir, pitamo Borisa i nehotice izazovemo ljutnju: „E, to što vi zovete babuška, ne postoji. Te riječi u ruskom jeziku nema. Lutka se zovu matrjoška i nikako drugačije. To što je neki glupi Hrvat prije puno godina došao iz Rusije s lutkom „babuškom“ i svi su to prihvatili kao istinu, nije moja krivnja“, objašnjava nam Boris kroz smijeh.
Da recesije u tatoo studiju nema, dokazuje i naučnica Tea Kardum, 18-godišnja Šibenčanka koja kod Borisa uči zanat. „Počela je dolaziti tu svakodnevno i smetati mi pa sam je odlučio uzeti za svoju ropkinju i naučiti je što znam. Već vidim da će biti odlična piercing majstorica“, smije se Rus i dodaje da mu je Tea već postala kao mlađa sestra.
„Obožavam tetovaže i piercinge, ne šminkam se već pirsam“, kaže nam Tea i priznaje da se „kod Rusa“ želi zaposliti, a svoju opsesiju tetovažama prenijela je i na prijateljice koje već obrađuju roditelje i „žicaju“ dozvolu za neki ukras na tijelu.
Šibenik- pomalo dosadan grad
„Ovaj posao ne može propasti, stalno ima ljudi koji štede novac za tetovažu koju su zamislili ili čak sami nacrtali. Stalno dolaze nove generacije, a oni već istetovirani, uglavnom se navuku i vraćaju po još“, tvrdi Boris. On svoje tetovaže više ni ne broji, tetoviraju ga uglavnom prijatelji, a za izradu zadnjeg ukrasa naručio je prijatelja iz Moskve, koji je u Šibenik došao samo zbog Borisove tetovaže.
Tek kad mu dođu prijatelji iz dalekih zemalja, uviđa mane našeg malog grada: „Želim ih negdje izvesti, a uglavnom nemamo di. Zadnji put smo izašli u Dolac i na kraju nastavili s tulumom kod kuće jer u gradu nije bilo nikoga. Meni osobno to ne smeta, naizlazio sam se u životu i dovoljno zabavio. Ali glupo mi je zbog prijatelja koji misle da živim u dosadnom gradu“, priznaje jedinu manu koju zamjera Šibeniku. A vrline?, pitamo, pokušavajući spasiti obraz našeg grada. „Ma sve ostalo je pozitivno, ovdje sam sretan, pola grada me zna, svi su mi prijatelji i ništa mi ne fali“, zaključuje veselo Rus Boris i spašava situaciju.
