Šibensko-kninska županija se, prema statistikama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, nalazi na petom mjestu po broju liječenih ovisnika, iza Istarske, Zadarske, Grada Zagreba i Dubrovačko-neretvanske županije. Na 100 tisuća stanovnika ova županija bilježi 248 liječenih ovisnika, podaci su Zavoda za 2009. godinu. Ovisnici prolaze pakao od priznavanja da imaju problem do savjetovanja, početka terapije ili odlaska u komunu. Male sredine poput Šibenika okreću leđa ovisnicima, stigmatiziraju ih i osuđuju, a uglavnom jednako prolaze i njihovi roditelji. Odlučili smo porazgovarati s roditeljima liječenih ovisnika, koji su, nekad i više od njihove djece suočeni s nepovjerenjem i osudom okoline. Tanja Lovrić, majka 32-godišnjaka koji je nekoliko godina bio u Cenacolu, zajednici za liječenje ovisnosti i Dragan Mišić, otac koji je svojoj kćeri pomogao da iziđe iz pakla droge, pristali su nam otvoreno ispričati svoja iskustva, upravo kako bi pokazali da ovisnost nije sramota- događa se svima, pa i djeci najbrižnijih roditelja.
Ovisnost se ne događa samo djeci preljubnika i alkoholičara
Sin gospođe Tanje Lovrić, dvije godine je boravio u zajednici Cenacolo. Sad je već tri godine vani i živi normalan, obiteljski život u Zadru sa suprugom i sinčićem. No, put k izlječenju nije bio lagan, a danas su članovi obitelji Lovrić potpuno novi ljudi:
„Bilo je teško prihvatiti istinu, roditelju je najteže priznati da imaju problem i shvatiti da ne mogu sami- to je bio prvi korak ka izlječenju. Ja nisam mogla sama, a htjela sam učiniti sve da pomognem svom djetetu. Zajednica Cenacolo me privukla jer sam shvatila da su oni razumjeli bit problema i razloge koji su doveli mog sina do ovisnosti. Zašto se mladi čovjek drogira? Zar ja kao roditelj nisam mogla 
zadovoljiti sve njegove potrebe, kakva je ta emocionalna nit koju sam morala isplesti, a da bude dovoljno čvrsta da on nema potrebu tražiti ugodu u drogi? I ja sam mislila da se droga događa preljubnicima, alkoholičarima i disfunkcionalnim obiteljima. Naša je bila, nazovimo, „obična, građanska obitelj“, bez ikakvih potresa i nesuglasica. Ali, živjeli smo život bez Boga. Ja sam mislila da sam najbolja majka, sve sam radila po pravilima, nisam propuštala roditeljske sastanke, sama sebi sam bila čestita i pravedna. No očito je moje dijete negdje procurilo- on je trebao nešto više, a ja to nisam znala prepoznati. Otegotna okolnost su dvije obiteljske tragedije, u kratko vrijeme smo izgubili dvije bliske osobe. Moj sin je u to vrijeme imao 16 godina, a ja sam živjela u svojoj tami i beznađu i nisam znala kako pomoći sinu. Danas mislim da je to bio okidač zbog kojeg se počeo drogirati. Nisam nikad tražila razlog, ali istina je da se svaki roditelj preispituje i krivi sebe“, kaže gospođa Tanja koja danas prihvaća činjenicu da je, uz njenu najbolju namjeru, ipak negdje nešto krenulo krivo.
Radikalni potezi
Upravo zato, kad je osvijestila problem, gonila ju je nezadrživa potreba da učini sve da ga opet izvede na pravi put. No njezin sin je, kao i većina ovisnika, bio jako tvrdoglav i nije shvaćao da ima problem. Četiri je godine odbijao bilo kakav razgovor o liječenju ili komuni.
Zajednica roditeljima savjetuje radikalne poteze kako bi ovisnika naveli da sam odluči ući u komunu jer prisila nema smisla. „Dok je još živio s nama u kući kazali smo mu da „droga ne stanuje u našoj kući“, ako ne prihvaća naš savjet da ode u zajednicu, mora se iseliti. Nije to bio izbacivanje na ulicu , ali drastičan potez smo morali potegnuti. To je bila jako teška odluka za koju sam mislila da nikad neću donijeti, jer bih, kao i svaka majka, dala život za svoje dijete. On je smatrao je da je zdrav. Cijelo vrijeme je bio samostalan, radio, plaćao stan, režije i živio privid normalnog života.
„Četiri godine je trajao put osvještavanja. U tom razdoblju smo pokušavali razne terapije, razgovore s psiholozima, no on je samo dublje upadao u problem. Opet na preporuku zajednice, odlučili smo se na još jedan drastičan potez, počeli smo mu „zatvarati puteve“ i otežavati život. Odlazili smo kod njegovih poslodavaca, molili ih da mu otvoreno kažu da je ovisnik, da mu dadu otkaz... Ali i sin se snašao, govorio je šefovima „Doći će moja luda mater, pričat će gluposti, ja nisam takav“ i tako smo jedno drugome podmetali. “ Nakon puno muke došao je do trenutka kada psihički a ni fizički više nije mogao bez pomoći i svojevoljno je ušao u Cenacolo zajednicu u Jankolovici kod Biograda“, priča gospođa Tanja koja zrači nevjerojatnim optimizmom i zadovoljstvom, 
a gledajući je takvu nikad ne bismo zaključili da je prošla životnu kalvariju.
Tanja Lovrić i njezin suprug bili su jedini roditelji koji su četiri godine odlazili na susrete (takozvane kolokvije pripreme) s ostalim roditeljima čija se djeca liječe u Cenacolu, a da njihov sin još nije bio u Zajednici. „Cijelo vrijeme smo se pripremali, samo se čekala njegova „majušna“ odluka. U zajednici je proveo dvije i pol godine, sve dok se nije osjetio dovoljno jak da je svojevoljno napusti. Preporuka zajednice je da liječeni ovisnici nov život započnu u drugom gradu, a on je odlučio da će Zadar biti grad u kojem će početi ispočetka. Odmah je dobio posao u praonici automobila, a prvih 15 dana živio je kod jedne mame čije dijete je također u Zajednici. Platili smo mu stanarinu samo za prvi mjesec i od tada mu financijski ne pomažemo. Lavovski se borio, najprije je našao stan s jednim momkom koji je također izišao iz Zajednice, a uskoro mu je Bog na put stavio jednu prekrasnu zdravu mladu ženu. Zaljubili su se, prošle godine smo obavili vjenčanje, a danas imaju i malog sina. Svaki dan zahvaljujem Bogu za tu ženu koja je prihvatila njegovu prošlost bez predrasuda. Njegov put izlječenja još traje, ima puno poteškoća. Bivšim ovisnicima je teško, društvo ih ne prihvaća i potrebno je dosta vremena da stigma narkomana izblijedi. Meni nije problem da on otvoreno u Šibeniku priča o svom iskustvu, no mi roditelji smo možda hrabriji, stariji i iskusniji, on se i dalje teško nosi sa svojom prošlošću. Polako se obnavlja i obitelj, imam još jednog sina i kćer koji nikad nisu bili ovisnici i potrebno je još vremena da oni svog brata u potpunosti shvate i prihvate ga“, tvrdi Tanja.
Vjera nije nametnuta već otkrivena
Uz komune i ustanove za liječenje ovisnosti često se vezuje pojam terapije religijom. Mnogi ovisnici „otkriju“ vjeru i Boga tek u komuni, što se često tumači kao zamjena jedne ovisnosti drugom. Tanja Lovrić priznaje da je i ona u razgovoru s duhovnim savjetnicima, od osobe kojoj vjera i duhovnost nisu predstavljali ništa, postala iskrena vjernica. Svjesna je da mnogi to tumače kao klišej i hvatanje za slamku, no uvjerena je u ono što osjeća: „Ranije u našoj obitelji nismo bili niti „k“ od kršćana, formalno smo slavili Uskrs, Božić, no bez odlazaka u crkvu, molitve i dubljeg promišljanja vjere. Nisam znala ni što je krunica. U Zajednicu sam odlazila četiri godine i kroz to vrijeme Bog me naučio nevjerojatnom strpljenju i poniznosti. Gledajući momke u zajednici naučila sam moliti i polako me je vjera počela natapati sigurnošću i hrabrošću. Sad znam da sam ranije živjela jedan isprazan život, a mislila sam da živim dobro i kvalitetno. U mom životu danas nema gorčine, srdžbe i osude, a cijeloj našoj obitelji vjera je ispred svega.
Tanja izlječenje svoga sina pripisuje Bogu, „Ja sam učinila sve što je bilo moguće, a Bog je zaslužan za ono nemoguće. Jednu tešku ovisnost kao što je droga, ljudskim snagama je gotovo nemoguće pobijediti.“
Osim vjere u Boga, pomogla su joj i tuđa iskustva: „Razmišljanja i iskustva roditelja drugih ovisnika su predragocjena, razmišljala sam o svakoj izgovorenoj riječi i savjetu drugih, posebno riječima majke Elvire utemeljiteljice Cenacola. U jednom trenutku htjela sam odustati, prestati odlaziti u zajednicu, rekla sam sebi da sam dosadila i bogu i ljudima. No nakon tri dana moj sin je otišao u zajednicu. To nije slučajnost već božja milost koja me u tom trenutku blagoslovila.“
Zdravi ljudi traže utjehu među ovisnicima
Tanja nam je otkrila neobičan fenomen: „U zajednicu u zadnje vrijeme dolazi jako puno ljudi koji nikad nisu imali problema s drogom. Ovisnost o drogama više nije glavni problem Danas su ovisnosti o internetu, o kocki i alkoholu, bulimija i anoreksija jednako opasni kao i droga. Postoje mladi ljudi koji se nikako ne mogu pronaći i odrediti smisao svog života pa dolaze u zajednicu na iskustvo. Neki od njih nikad nisu niti cigaretu zapalili, ali imaju potrebu iskusiti nešto zdravo i dobro, a Cenacolo to pruža, mladi ljudi tu nauče živjeti život i upoznaju sebe. Preporučuje se boravak u Cenacolu barem 45 dana kako bi se shvatilo bit terapije. Da ja nisam četiri godine odlazila u zajednicu, kako bih danas spoznala Boga, razumjela svoga sina, i uspjela mu pomoći?“, pita se.
Obitelj- najvažnija spona u izlječenju
Tanja se često odlazila „jadati“ Draganu Mišiću i njegovoj ženi čije je kćerka također bivša ovisnica:
„I moja je kćerka bila u zajednici, ona je danas, hvala Bogu, u redu. Počela je s pušenjem trave s 13 godina, a uskoro je prešla na heroin. Čim sam saznao da se drogira, krenuo sam na pripremne sastanke koji su se tada održavali samo u Međugorju gdje je bila jedina ženska Cenacolo zajednica. Punih sedam mjeseci sam svake subote išao u Međugorje sa suprugom i kćerkom. Svaki put kad bismo se vratili u Šibenik govorila bi da odustaje, da više ne ide, no ipak je svaki petak navečer mijenjala mišljenje shvaćajući da mi idemo s njom ili bez nje. Bili smo iscrpljeni psihički, fizički i financijski, no, nakon sedam mjeseci je ipak odlučila ući. Presudno je bilo kad je u Međugorju vidjela momke iz Šibenika kojih se sjećala „u komadima“, a ponovo ih je srela kao zdrave ljude na putu ka konačnom izlječenju“, priča Mišić, neformalni predsjednik roditelja liječenih ovisnika.
Mišićeva kćer je danas, nakon četiri godine u zajednici, zdrava žena, a važno je napomenuti da je kroz cijeli proces rehabilitacije s njom u komuni bio njezin mali sin.
„Ispočetka sam bio skeptičan, jer, što je dijete zgriješilo? No dječak je danas divna osoba kojeg je iskustvo u zajednici naučilo skromnosti i poslušnosti“, priča Mišić koji je osim svom djetetu, na „usluzi“ i mnogim ovisnicima i njihovim roditeljima koji trebaju pomoć. Jednom je usred noći krenuo na put do Italije kako bi tražio ovisnika koji je pobjegao iz zajednice.
“Naša zajednica roditelja neformalno djeluje i u Šibeniku, ljudi znaju da nam se uvijek mogu javiti i zatražiti savjet ili pomoć. Ima mnogo roditelja koji tvrde da „previše vole svoje dijete“ da bi ih tjerali na odlazak u zajednicu gdje rehabilitacija nije lagana. Takvim roditeljima kažem da je ljubav znači reći i „ne“. Ima onih koji nisu spremni biti s djetetom 24 sata dnevno i paziti da ne dođe do droge, jer u zajednicu treba uči čist. Kažu da ne stignu, rade i nemaju vremena sjediti s djetetom kod kuće. Ima i mladih roditelja koji kod kuće puše travu s djecom, i onda se čude kad počnu petljati s heroinom. A narkomani su nevjerojatno snalažljivi i naći će načina da nabave drogu. S druge strane, neki roditelji daju otkaz i zamrzavaju život da bi spasili svoje dijete...“
Besplatna zajednica sa strogim pravilima
Zajednica Cenacolo je je komuna za liječenje ovisnosti ,crkveni pokret priznat od Vatikana, a osnovala ga je časna sestra Elvira. Glavna kuća zajednice nalazi se u Italiji na brežuljku Saluzza, u pokrajini Cuneo u Pijemontu. Danas ih postoji 52 zajednice u Italiji i diljem svijeta, a u Hrvatskoj djeluje osam podružnica, sedam muških i jedna ženska koja se nalazi u blizini Vrbovca. U zajednicu se ulazi slobodno, prihvat za sve je besplatan, no svaka obitelj surađuje i pomaže koliko može. Dnevni raspored uključuje molitvu, rad, priopćavanje vlastitog iskustva drugima, slušanje primjedbi o sebi od strane drugih. Liječeni ovisnici u Cenacolu sami praizvode hranu, šiju odjeću, rade u vrtu, sa životinjama, sve uz puno molitve i razmišljanja. U zajednici nema televizije, radija i interneta, ne puši se i ne pije. Nema glazbe, a štićenici sami pjevaju i osmišljavaju predstave i igrokaze. U Šibenskom kazalištu je prošli tjedan održana humanitarna akcija „Iz tame u svjetlo“, u sklopu koje su bivši ovisnici otvoreno šibenskim školarcima pričali svoje životne priče i govorili o iskustvu života u zajednici Cenacolo.
