Milivoj Zenić, najveći aktivni šibenski intelektualac i dugogodišnji ravnatelj knjižnice Jurja Šižgorića iznenada je umro danas u 58. godini života. Zenić je podrijetlom iz stare šibenske težačke obitelji, a osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Šibeniku. Diplomirao je 1976. godine komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić radio je od 1979. godine, a od 1984. do danas, neprekidno je obnašao funkciju njezina ravnatelja. Pod njegovim vodstvom šibenska knjižnica prerasla je u jednu od najpriznatijih takvih ustanova u Hrvatskoj, a veliko priznanje za stručni rad bilo mu je i to što je nedavno bio predložena za ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Osim po svom knjižničarskom i publicističkom radu ostat će zapamćen i po tome što je 1992. godine, usred Domovinskog rata, pokrenuo nakladničku djelatnost Gradske knjižnice, kao jedan od najvećih i najvrjednijih izdavačkih projekata u Hrvatskoj u sklopu kojeg je tiskano više od 100 različitih naslova. Autor je dviju vrlo zapaženih knjiga - U pohvalu od Grada Šibenika - pisana riječ od najstarijih vremena do danas i Stari Šibenik - kalama, skalama i butama, jedne od najpopularnijih knjiga u povijesti Šibenika te vodiča šibenske katedrale. Zbog svega toga možemo slobodno kazati - sretan je Šibenik što je imao Milivoja Zenića! U povodu iznenadne smrti Milivoja Zenića na našem portalu objavljujemo jedan od njegovih posljednjih intervjua koji je o svom radu i promišljanju kulturnih i društvenih zbivanja u Šibeniku dao našem časopisu "Šibenik tim".
Briga o baštini protuteža je globalizaciji koja potire sve lokalne vrijednost
Profesor Milivoj Zenić, ravnatelj šibenske Gradske knjižnice Juraj Šižgorić najveći dio svog života posvetio je knjizi, ne samo kao knjižničar nego i kao autor, a predmet njegovog zanimanja upravo su šibenska povijest i tradicija. Njegova posljednja knjiga Stari Šibenik kalama, skalama i butama (Antun Gustav Matoš, Zagreb, 2010.) zaintrigirala je javnost jer je zanimljiva, ali otvara i neka pitanja i dvojbe vezane za šibensku stvarnost. Zenić čitatelja riječju i starim fotografijama vodi laganom šetnjom od jedne do druge ulice starog Šibenika. Manirom iskusnog pripovjedača podsjeća na poznate i otkriva 
nove detalje o šibenskoj prošlosti, tradiciji i ljudima. Čitatelj koji dopusti da ga Zenić vodi starim Šibenikom punim će se plućima nadisati znanja i nostalgije, ali će se na kraju, htio-ne htio, morati zapitati zašto o Šibeniku i njegovoj prošlosti zapravo (pre)malo znamo. Knjiga Stari Šibenik kalama, skalama i butama otkriva da kolektivno pamćenje i nostalgična identifikacija sa šibenskim insignijama nisu jamci trajnog čuvanja povijesnih činjenica i tradicijskih vrijednosti, dakle šibenske baštine u najširem smislu te riječi, pa je to bio jedan od glavnih povoda za razgovor s Milivojem Zenićem, tim, kako neki kažu, trenutno najvećim šibenskim intelektualcem. Sam Zenić bježi od te etikete, ali neizbježno se ipak dotiče uloge intelektualca u životu Šibenika.
Kako je nastala knjiga Stari Šibenik kalama, skalama i butama?
-Inicijativa je došla od renomirane zagrebačke nakladničke kuće Antun Gustav Matoš i ja sam rado prihvatio ponudu da budem autor takve knjige. U njihovom serijalu Stari hrvatski gradovi dosad su objavljene knjige o starom Zagrebu i starom Splitu te knjiga Kotor - od zvonika do zvonika. Ta edicija ima velik odjek i mislim da je jako dobro da se Šibenik našao u njoj. Svjedoci smo da su Šibenik i njegova povijest još uvijek nedovoljno poznati. Mnogi tek sad počinju otkrivati Šibenik, čak i oni kojima je struka povijest umjetnosti i povijest urbanizma.
Zašto je tako? Po svojoj povijesti i baštini Šibenik zaslužuje upravo suprotan odnos.
-Činjenica je da dosad nije bio izražen interes stručne javnosti za povijest Šibenika. Šibenik nema ni instituciju koja bi na tome radila, što je neshvatljivo s obzirom na njegovu bogatu prošlost. Nukleus takvog stručnog, znanstvenog zanimanja trebao bi postojati u samom gradu, a ne negdje sa strane. Pogledajmo samo primjer Dubrovnika. Dubrovčani svake godine tiskaju desetak znanstveno obrađenih tema koje su bliske suvremenoj historiografiji. U Šibeniku toga nema. Nedostaje ono što je neophodno za takav rad, a to je arhiv. Takva istraživanja potaknulo bi i osnivanje odjela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Šibeniku, što nikako da se dogodi. Prepreka je posve banalna - nije osiguran prikladan prostor. S druge strane sam HAZU naglašava da ima potrebu osnovati svoj odjel, a od Šibenika očekuje da osigura primjerenu zgradu. Valjda će se i to riješiti.
Što je sa šibenskim stručnim i znanstvenim snagama?
-Ako raspravljamo o povijesti šibenske historiografije, parafrazirat ću jednog ruskog pisca koji je rekao da smo svi izišli iz Gogoljeve kabanice, odnosno u našem slučaju iz kabanice don Krste Stošića. On je bio strastven čuvar baštine. Za sobom je ostavio iznimno bogat kroničarsko-publicistički rad. Nema područja koje on nije otvorio, ali do dan-danas, i to je paradoks, nije tiskana njegova izvrsna knjiga Povijest Šibenika. Ona je još u rukopisima i nije dostupna većini istraživača. Od onih koji su se bavili istraživačkim radom spomenuo bih još Josipa Kolanovića te Joška Ćuzelu i Ivu Šprljana. Međutim, mi nemamo ni specijalističkih studija koji bi Šibenik promovirali na znanstvenoj sceni i u stručnim krugovima popularizirali njegovu baštinu. Najbolje što nam se do sada dogodilo je proglašenje katedrale sv. Jakova dijelom svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a.
Je li tome uzrok intelektualna inercija Šibenčana kada je riječ o vlastitom gradu i njegovoj prošlosti ili osobit odnos Šibenčana prema Šibeniku?
-Ne bih se upuštao u paušalne ocjene. Za sada nema institucije u Šibeniku koja bi se time bavila. U naravni ni muzej, ni kazalište, ni gradska knjižnica ne mogu provoditi takvu istraživačku djelatnost. Problem je što Šibenik nema neku znanstvenu instituciju. To je pretpostavka za valorizaciju bilo kojeg dijela naše baštine, a nakon toga i za njenu turističku valorizaciju. U generalnom smislu činjenica je da je golem dio povijesti Šibenika ostao skriven i nije istražen.
Kakvo mjesto u tome zauzima vaša knjiga Stari Šibenik kalama, skalama i butama?
-To je popularno štivo za koje sam, budući da je riječ o serijalu, imao zadanu koncepciju. Cilj je bio na popularan način prikazati baštinu.Važno je napomenuti da je ona pisana za opće tržište, a ne samo za Šibenčane. U njoj sam morao napraviti odmak od lokalnog sentimentalizma jer ju mora razumjeti i čovjek koji nije iz Šibenika i ne dijeli neka kolektivna sjećanja i nostalgiju. Okrenuta je prema onim dijelovima povijesti grada, detaljima i osobama koji pomalo nestaju iz kolektivne svijesti. Moram spomenuti da mi je u njezinom nastajanju jako pomogao Ante Valižić, hodajuća enciklopedija Šibenika. On zna sve o staroj jezgri, o tomu gdje je i kada bio koji dućan, zna sve anegdote i od prije Drugog svjetskog rata. Ova knjiga želi ukazati na neke nepoznate pojedinosti o Šibeniku i na značajne osobe čija imena nose šibenske ulice i trgovi. O tim ljudima treba stalno govoriti i podsjećati na njih. Ne smijemo prestati biti svjesni da je Šibenik imao osobe čiji rad premašuje i europske okvire kao što je, primjerice, Nikola Tommaseo. No, Tommaseo u Šibeniku nema ni spomen-ploču za razliku od, recimo, Pule u kojoj je književnik James Joyce boravio nepunu godinu dana pa je dobio i spomenik i svečanosti posvećene njemu.
Nameće se pitanje od kojeg Vi pomalo bježite - nije li to rezultat nemara, neznanja ili nebrige za vlastitu povijest?
-To bi zahtijevalo jednu iscrpnu analizu, pravu socijalnu studiju. Danas je u znanosti legitiman pojam povijesti mentaliteta pa bi i njega trebalo uključiti u takvo izučavanje. Činjenica je da su mnogi autori od najstarijih vremena do Ive Brešana nastojali odgonetnuti specifičan šibenski mentalitet, ali se ja ipak ne bih u to upuštao.
Vjerujem da, ne samo kao građanin Šibenika, nego prije svega kao intelektualac, imate stav o tome.
-Šibenik je, podsjetio bih, 1649. godine pogodila kuga koja je, što bi rekao don Krsto Stošić, stvorila jedan potpuno novi Šibenik. Kada jedan grad izgubi devet desetina stanovništva, kada izgubi svoj intelektualni cvijet, znamenite osobe, vitalni sloj stanovništva, kreće od apsolutnog početka. Šibenik je imao više tih padova i uspona. Sjetimo se da mu je trebalo 150 godina da dođe do istog broja stanovnika koliko ih je imao prije kuge. Međutim, isto tako bih podsjetio da je Šibenik imao i uzlete. Prije svega u drugoj polovici 19. stoljeća za karizmatična gradonačelnika i tvorca modernog Šibenika Ante Šupuka. Zahvaljujući njegovom vizionarstvu i ingenioznosti glavnog gradskog inženjera Vjekoslava Meichsnera Šibenik je među prvim gradovima u svijetu dobio električnu energiju.To nije bila zasluga samo jednog čovjeka, nego treba sagledati cijeli društveno-politički i gospodarski kontekst koji je tome pomogao.
Gledajući u prošlost bolje se vidi budućnost. Mislite li da postoje izgledi za neki novi uzlet Šibenika?
-Napredak, koji svi danas priželjkujemo kada vidimo susjedne gradove, ima i prednosti i nedostatke. Ja se držim Aristotelovog načela da je pravi grad onaj koji ima ljudsku mjeru, u kojem možete, metaforički kazano, zamahnuti od jednih do drugih zidina. Šibenik će sigurno na kraju iskoristiti svoje resurse i preživjeti krizu kao što je preživio i sve dosadašnje krize.
Problem je u tome što svi želimo napredak i život po ljudskoj mjeri već danas. Smatrate li Vi da su u Šibeniku vidljivi pomaci nabolje, da čak u kulturnoj sferi doživljava procvat?
-Profesionalizacija Kazališta ili stalni postav Muzeja ima svoju vrijednost, ali to nije dovoljno. Trebamo snažne institucije za znanstveno-istraživački rad. Trebamo mlade znanstvene novake i općenito mlad stručni kadar. Prošlo je doba dobrih diletantskih namjera prema svome gradu. Danas treba raditi profesionalni teatar, razviti jaku arhivsku instituciju, otvoriti ispostavu HAZU-a. Da to učinimo, rezultati bi ubrzo bili vidljivi.
Vratimo se Vašoj knjizi. Kako ste, s obzirom na tu skrivenost arhivske građe i neistraženost mnogih tema, prikupili građu za nju?
-Rekao sam već da smo svi izišli iz Stošićeve kabanice pa se to odnosi i na mene. Ipak, u knjizi ima i nekih sitnica koje do sada nisu bile uočene. Njezina vrijednost je i u objavljenom fotografskom materijalu. Suočeni smo s činjenicom da mnogi ljudi skupljaju stare fotografije, teškom mukom dolaze do njih, a onda one ostaju zatvorene, daleko od očiju javnosti. Na žalost, Šibenik je jedini grad koji nema ekskluzivnu monografiju starih razglednica. To je neobjašnjivo jer obično su takva izdanja komercijalnog karaktera okrenuta mnogima koji vole sentimentalno putovanje u prošlost. U ovoj knjizi donosimo dvadesetak novih, do sada neobjavljenih, slika. Recimo radove Frantza Laforesta, prvog fotografa koji je boravio u Šibeniku. Njegova obitelj koja živi u Parizu ustupila nam je čitav jedan album njegovih neobjavljenih slika starog Šibenika iz osamdesetih godina 19. stoljeća. Potom, u ovoj knjizi prvi put je datiran bakrorez Šibenika koji se nalazi na njezinoj naslovnici, a do sada je često publiciran bez datacije ili s netočnom datacijom. Moram istaknuti Giacintu Mattiazzi, Igora Radina te Mirka Merlaka koji su mi stavili na raspolaganje stare fotografije Šibenika iz svojih zbirki i arhiva. U knjizi sam upozorio i na neke šibenske specifičnosti, pa i fenomen da je jedna mala težačka sredina, koja je istina imala stanovite gospodarske uspone, bila tako propulzivna i okrenuta europskim zbivanjima da je dala toliko znamenitih ljudi i velikana. Šibenik je dao barem dvadesetak osoba zanimljivih na nacionalnoj pa i europskoj razini. Potrebno ih je stalno spominjati, posebno onaj dio njihovog života koji je vezan za Šibenik.
Jesu li svi dijelovi starog Šibenika jednako vrijedni i zanimljivi?
-Možda je teže bilo opisati onaj dio istočne Gorice gdje je čisto pučko graditeljstvo bez arhitektonskih bisera kakvih ima u drugim dijelovima grada. U takvim slučajevima dosta sam dvoumio treba li se vraćati pričama iz težačkog Šibenika koji je vrijedna povijesna sastavnicu našeg grada, vitalna i danas, a gotovo manje anonimna jer je teško rađala značajnije sinove i kćeri. Primijetio sam i paradoks da u jednom težačkom Docu, samo u jednoj ulici, u Ulici svetog Križa, možete nabrojiti desetak važnih hrvatskih ličnosti - pjesnika, skladatelja, umjetnika: od akademika Lovre Županovića, oceanografa Šime Županovića preko pjesnika Vinka Nikolića, Gašpara Bujasa i Nikole Tintića do umjetnika Špire Guberine i Aleksandra Ale Guberine. To je dokaz da je taj samozatajni, puntarski dio grada isto tako davao poznate Šibenčane.
Dojam je da dijelite grad na težački dio i onaj dio koji ima neke umjetničke vrijednosti. Koliko je taj težački Šibenik ostavio traga na mentalitetu Šibenčana uopće?
-Ja nisam sklon tezama nekih uvaženih kolega koji smatraju da su, recimo, šibenska kapa ili neki drugi folklorni elementi za Šibenik prosječno značajniji nego katedrala. Smatram da je Šibenik jedno i drugo, da smo spoj ruralnog i elitističkog, pučkog i umjetničkog, folklornog i artificijelnog. Za to su potvrda i naše tvrđave za povrat kojih se sada borimo. Općina Šibenik je kupnjom tvrđave sv. Nikole od Austrije željela spasiti da se ona ne sruši i ne pretvori u građevinski materijal. Da naši ljudi nisu radili na tim tvrđavama i cijenili ih, one sigurno ne bi nastale i ne bi opstale.
Neki kažu da se previše bavimo poviješću i pozivamo na nju te da na taj način bježimo od izazova sadašnjosti i budućnosti?
-Naravno, nećemo prošlost idealizirati i stvarati nove mitologene u smislu: Šibenik je toverna, klapa i katedrala. To je već potrošeni kliše, osim što još uvijek može funkcionirati kao mamac za turiste. No baština je uvijek živa. Ako ste u jednom malenom Šibeniku imali Antu Šupuka koji je s Meichsnerom bio suvremenik europskih događanja, onda zašto ne bismo imali uzor u njima, zašto ne bismo imali muzej elektroprivrede na Krki? To su prirodni uzori. Ne vidim zašto bi uzori bili samo veliki zabavljači iz bijeloga svijeta, kada ima i ozbiljne djece koja trebaju drukčije uzore. Gdje će ih naći nego u baštini. Osim toga, nas se knjižničare stalno upućuje na važnost lokalnih, narodnih knjižnica za lokalnu zajednicu. Ukazujemo na potrebu da se u ponudu građe i knjiga uključe i vrijednosti baštine, kao protuteža globalizaciji koja potire dragocjene lokalne i nacionalne kulturne razlike. Inzistira se, dakle, na afirmiranju baštine lokalne sredine. Šibenik mora svoje razlikovnosti istražiti, valorizirati i učiniti ih, kako se danas voli reći, brendovima. I ova knjiga je na tom tragu. To su stremljenja kojim pokušavamo grad kulturno oblikovati, pridonijeti da se baština ne promatra kao lešina nego da ju napravimo živom, da bude uzor budućim generacijama.
Mislite li da to ima smisla s obzirom na aktualni trend globalizacije i činjenicu da je internetski naraštaj okrenut novim tehnologijama?
-Uočavam da mlade počinju zamarati globalne teme i da se žele identificirati s nečim lokalnim, s tradicijom, recimo, s grupom Mi ili s Lukačićem, svejedno. I to je taj živi Šibenik, koji je, kako je kazao jedan teoretičar, kazališno lijep i vječno mlad grad. Sumnje nema, pogled će uvijek biti usmjeren unatrag.
Ako je tako, zašto u Šibeniku više ne koristimo uzore iz prošlosti kakav je, recimo, Faust Vrančić?
-On je vječna tema i vrlo podatan djeci sa svojim zanimljivim konstrukcijama. Mislim da se na tome dosta radi. Rade likovnjaci po školama, radi se na Međunarodnom dječjem festivalu. Djeci je njegova knjiga Novi strojevi bliska, ona je kao slikovnica. Njegovi izumi su toliko moderni, toliko izvanvremenski. Možemo biti sretni što je Šibenčanin i koristiti ga još više. Čini mi se da je danas ipak puno više ljudi koji Fausta Vrančića povezuju sa Šibenikom nego prije dvadeset-trideset godina. I to je primjer da se stvari mogu pomalo mijenjati nabolje.
Gradska knjižnica kojoj ste na čelu odavno već se vezala za baštinu, lokalnu povijest i lokalne autore.
-Mi to radimo već osamnaest godina. Objavili smo zaista zavidan broj naslova vezanih za Šibenik, ali i onih koji su važni nacionalno. Bar je tridesetak takvih od ukupno sto knjiga koliko smo ih objavili. Međutim, puno toga je još ostalo neistraženo. Nameće mi se barem još trideset tema koje bismo trebali obraditi, koje su za Šibenik bitne, a još uvijek su terra incognita. Dosta je autora iz Šibenika koji objavljuju i stručne i znanstvene radove, ali još je toliko toga neistraženo da čovjeka hvata stanovita nervoza. No, ne može se to napraviti preko noći. Ljudi koji bi na tome radili moraju znati jezike i baratati arhivskom građom. Nadam se će se sve ubrzati i da ćemo dobiti i odgovarajuće stručnjake.
Može li opravdanje biti da je Šibenik mala sredina u kojoj nema uvjeta za intelektualni rad, za istraživanje i bavljenje znanošću?
-Šibenik je mala sredina, ali današnje komunikacije su takve da za ono što radite postaje nebitno gdje ste smješteni. To što smo mala sredina pred budućnošću ne smije biti opravdanje da nismo napravili ono što smo mogli, da smo učinili manje nego što smo mogli. Taj argument nije uvjerljiv.
