Miris dima s bosanskim požarišta danima se osjeća u zraku. Ovog ljeta i na našem području su gorjeli veliki požari koji su znatno zagadili zrak štetnim plinovima, stoputta i tisuću puta više nego što bi to napravila energana.
Portal Šibenski kanal donosi ot ome zanimljiv tekst koji prenosimo u sijelosti:
Teško je gledati nadljudsku borbu vatrogasaca na požarištima kao što je bilo kod Omiša, te kako olujno jugo u svega deset minuta stvara pakao u Širokama i zaleđu Primoštena ili požar stotina hektara guste borove šume i makije oko Tomislavgrada koji je dimom prekrio gotovo cijelu Dalmaciju. Ne razmišljamo međutim što ostaje kad borba završi, a struka kaže da na opožarenim područjima ostaje nevidljivo, visokotoksično naslijeđe o kojem javnost gotovo ništa ne zna, piše Šibenski kanal.
Znanstveni podaci i rigorozne ekološke analize otkrivaju istinu – šumski požari na našem kršu nisu samo prirodna nepogoda, već kemijski incidenti koji u atmosferu oslobađaju koktel najkancerogenijih tvari koje je znanost uopće identificirala.
Što doista udišemo kad požar završi?
Riječ je o dioksinima i furanima odnosno organskih onečišćujućih tvari (POP) koje u stručnim krugovima imaju status “apsolutnih otrova”. Zbog njihove ekstremne toksičnosti, znanstvenici njihove emisije nikada ne izražavaju u tonama ili kilogramima, već u miligramima i gramima takozvanog toksičnog ekvivalenta (TEQ). To znači da je i najmanja čestica tih spojeva dovoljna da trajno kontaminira živa tkiva.
Situaciju dodatno otežava fenomen prizemnog ozona. Požari ne ispuštaju ozon izravno, ali njihovi nusprodukti – dušikovi oksidi i hlapivi spojevi – pod utjecajem jakog ljetnog sunca i ekstremnih temperatura ulaze u fotokemijske reakcije. Stvara se nevidljivi plinski štit koji doslovno prži plućno tkivo kroničnih bolesnika, djece i starijih osoba koji su izloženi dimu.
Usto, krški teren Dalmacije i susjedne BiH premrežen je stotinama divljih, ilegalnih odlagališta otpada. Izgaranje odbačene plastike, automobilskih guma, PVC ambalaže i elektroničkog otpada na otvorenom prostoru podiže razinu oslobođenih dioksina i teških metala za stotinu puta u usporedbi s izgaranjem čistog drva. U tim trenucima šumski požar oblak dima pretvara u visokotoksični oblak koji izravno ugrožava naselja u smjeru vjetra.
Prema egzaktnim brojkama i metodologiji Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP Toolkit), standardni emisijski faktor za šumske požare iznosi između 1,0 i 5,0 mikrograma TEQ-a po svakoj toni spaljene biomase. Kada te parametre preslikamo na konkretne požare koji su harali regijom, dolazimo do katastrofalnih podataka.
Veliki požar na području Tomislavgrada proždirao je oko 14.000 hektara terena. Uzmemo li konzervativnu procjenu od 20 tona biomase po hektaru, tamo je izgorjelo oko 280.000 tona materijala, što znači da je u atmosferu i lokalni pepeo oslobođeno između 280 i 1.400 miligrama čistog TEQ dioksina. Dugotrajni požar na Dinari, koji pustoši nepristupačne dijelove Parka prirode i guta specifičnu planinsku vegetaciju, stvara sličan ekološki pritisak u samom srcu krša. S druge strane, prostorno manji, ali dramatični ljetni požari kod Omiša i Primoštena, koji zahvaćaju pretežno gustu borovu šumu, nisku makiju i maslinike, u svega nekoliko sati ili dana oslobađaju desetke miligrama ovog opasnog otrova izravno nadomak naseljenih mjesta.
I dok ljeti strahujemo od velikih šumskih požara, zimi sami u svojim domovima proizvodimo jednako opasan toksični koktel. U europskim i američkim ekološkim krugovima, kućno grijanje na kruta goriva, drvo ili ugljen službeno je prepoznato kao jedan od najvećih pojedinačnih izvora dioksina i PM2.5 čestica u zimskim mjesecima
Prava kontroverza nastaje kada ove podatke usporedimo s modernim postrojenjima za energetsku oporabu otpada odnosno energanama, koja u javnosti često izazivaju strah i prosvjede građana.
Moderna europska energana podliježe najstrožim ekološkim zakonima na svijetu (EU BAT direktive). U takvim postrojenjima otpad izgara na temperaturama iznad 850 °C uz zadržavanje plinova od najmanje dvije sekunde, što u potpunosti razara molekule dioksina. Ono malo što preostane prolazi kroz masivne reaktore s aktivnim ugljenom i vrećaste filtere koji zadržavaju preko 99,9 posto čestica. Dakle, jedna takva energana u cijeloj godini neprekidnog rada u atmosferu ispusti svega 2 do 10 miligrama dioksina. Zapanjujuća računica govori sljedeće – samo jedan brzi požar u zaleđu Primoštena ili kod Omiša u nekoliko je dana sposoban ispustiti u zrak količinu dioksina za koju bi modernoj energani trebalo do deset godina rada. Još radikalnije, da bi jedno industrijsko postrojenje emitiralo maksimalnu količinu dioksina koju je oslobodio masivni požar kod Tomislavgrada ili onaj na Dinari, ono bi moralo kontinuirano raditi između 140 i nevjerojatnih 700 godina!
Prva energana mogla bi biti izgrađena u Šibeniku za koju se, kao što je poznato, rade studije utjecaja na okoliši i isplativosti. Neće, na žalost spriječiti požare, ali će zasigurno pridonijeti čistoći zraka u odnosnu na sadašnju u kojoj smo ljeti prepušteni milosti vjetra, a zimi stotinama nefiltriranih dimnjaka.
Korišteni podaci: Program UN-a za okoliš (UNEP Toolkit), Svjetska meteorološka organizacija (WMO), Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)
