Šibenčani ove godine ne slave tusti četvrtak. Nitko ne zna zašto. Cijela je Dalmacija u nevjerici: - Zar je to moguće? Nema šibenskog tustog četvrtka? Nema najljepše, najveselije, najbogatije fešte pune plesa, veselja i bogate masne i mrsne spize.
Poklada četvrtak nikada u Šibeniku nije prošao bez raskošnih plesova i elegantnih plesova vatrogasaca, lovaca, akademičara, veslača "Krke", nogometaša "Osvita", "Kola", Narodne glazbe, bez plesova odvjetnika, profesora i predivnih maturalnih plesova. Nikada turisti četvrtak u Šibeniku nije bio bez velikih gozbi i obilja svakovrsne masne i mrsne spize.
Sve je najednom nestalo. Zađto? Šibenčani samo sliježu ramenima. Ne znaju ni oni. Kalelarga koja bi prije sumraka bila pokrivena debelim sagom korijandola kojima se posipala razdragana maškarana mladost uz smijeh i šale, prazna je kao da je Šibnik zadesio susvita. Ni izlozi dućana kojima se dicila cijela Kraljevina nisu urešeni. Ni krojači nisu izložili svoje birane tkanine i svilu za plesne toalete, a drugi mnogo toga što bi se pri nastupu korizme marno pohranjivalo pa onda s ponosom pokazivalo.
Trgovci daju djeci badava korijandole da se s njima igraju jerbo ih nitko ne kupuje. A zašto bi ih i kupovao kada su šibenske maškare uvenule. U Šibeniku je nastupila velika kriza poklada. Uvenuo je i tusti pokladni četvrtak. Sada je pokladni četvrtak kao svaki drugi četvrtak. Na ulicama nema ni jedne maškare, u Kalelargi nema saga od korijandola, izlozi su obični i neosvijetljeni, a ni Krnju se više ne ispraća, ne čita mu se šentenca niti ga se spaljuje. Šibenik sve svoje najednom utrnuo što je pravo čudo.
Šibenčani, čuje se, a i vidi se, idu veseliti se i slaviti u Split i druge gradovima jer sada oni imaju poklade i tusti četvrtak na šibenski način. Krešimirov grad utonuo je u svagdašnju monotoniju i da nije djece koja se maškaraju i luduju ne bi se ni znalo da su poklade.
Šibenik, veljača 1936.
