Ostaci tvornice glinice u Obrovcu – najveće promašene investicije ex Jugoslavije u čijoj gradnji je ključnu je ulogu imalo šibenski TLM - kriju velike količine rijetkih metala i strateški važnih minerala današnjice ključne za razvoj novih tehnologija i budućnost čovječanstva. Strčnjaci tvrde da zapušteni bazeni u kojima su se nataložile goleme količine otpada iz vremena kada je Jadral radio, sadrže rijetke minerale i metale vrijedne milijardama eura.
Nekadašnja tvornica glinice Jadral kod Obrovca - sinonim za jedan od najvećih industrijskih neuspjeha Jugoslavije i socijalističke Hrvatske – desetljećima se spominjala kao opasna ekološka bomba koja zagađenjem prijeti cijeloj Dalmaciji Jadranskom moru, a sada se spominje u posve drukčijem kontekstu. Stručnjaci upozoravaju da se u ostacima proizvodnje, posebice u velikim količinama crvenog mulja, mogu nalaziti značajne koncentracije rijetkih i kritičnih metala, sirovina koje su danas među najtraženijima na svijetu - lantana, cerija, neodimija i itrija. Riječ je o mineralima i metalima bez kojih nema proizvodnje električnih vozila, obnovljivih izvora energije, suvremene elektronike i obrambenih sustava. Ono što se u vrijeme gradnje Jadrala smatralo bezvrijednim i opasnim industrijskim otpadom, danas je strateški važna sekundarna sirovina.
Tvornica glinice Jadral građena je 1970-ih godina kao dio šireg plana razvoja aluminijske industrije u SR Hrvatskoj. Njezin je osnovni zadatak bio prerada boksita u glinicu (aluminijev oksid), koja je potom trebala služiti kao sirovina za proizvodnju aluminija. U tom lancu ključnu je ulogu imala Tvornica lakih metala Boris Kidrič u Šibeniku (današnji TLM). Šibenska tvornica bila je nositelj aluminijske industrije u Hrvatskoj, ali je uvelike ovisila o uvozu glinice. Ideja Jadrala bila je da se barem dio te sirovine osigura iz domaće proizvodnje, čime bi se smanjila ovisnost o inozemstvu i ojačala industrijska samodostatnost. Organizacijski, Jadral je bio povezan s Tvornicom aluminija u Šibeniku, odnosno uklopljen u isti industrijski i upravljački sustav. Obrovac je trebao postati sirovinska baza, a Šibenik završna točka prerade – aluminij za domaće i izvozne potrebe. Međutim, vrlo brzo pokazalo se da je projekt bio loše pripremljen. Kvaliteta i dostupnost boksita, tehnički problemi u proizvodnji te visoki troškovi doveli su do toga da je tvornica, iako puštena u rad 1977. godine, ugašena već početkom 1980-ih. Umjesto planiranog industrijskog uzleta, Obrovcu su ostali napušteni pogoni i bazeni puni crvenog mulja – materijala koji se desetljećima smatrao isključivo ekološkim problemom. U vrijeme gradnje Jadrala nije se razmišljalo o rijetkim metalima: tehnologija njihove ekstrakcije iz otpada nije bila razvijena, a njihova tržišna vrijednost bila je zanemariva. Danas je situacija radikalno drukčija. Europska unija danas rijetke zemne elemente svrstava u kritične sirovine, a njihova dostupnost jedan je od ključnih geopolitičkih izazova. Upravo zato sve više pozornosti dobivaju stari industrijski lokaliteti poput Jadrala, gdje su se tijekom prerade boksita ti elementi koncentrirali u otpadu. Ako bi se znanstvenim istraživanjima potvrdilo da su naslage u Obrovcu ekonomski isplative, nekadašnja veza Obrovca i Šibenika mogla bi dobiti potpuno novo značenje. Umjesto sirovine za klasičnu aluminijsku industriju, Jadral bi – barem teorijski – mogao postati dio nove, zelene i visokotehnološke ekonomije.
Naravno, put od potencijala do realizacije dalek je i neizvjestan. Otvorena su pitanja vlasništva, sanacije okoliša, prihvatljivosti eksploatacije za lokalno stanovništvo te isplativosti samog procesa. No simbolika je snažna: projekt koji je nekoć trebao hraniti šibensku aluminijsku industriju možda danas krije resurse važnije nego ikad prije. Hoće li se Obrovac iz industrijske ruševine pretvoriti u stratešku točku europske sirovinske politike, tek treba vidjeti. No činjenica da se o tome uopće raspravlja pokazuje koliko se svijet promijenio – i koliko se povijesni industrijski projekti mogu sagledati iz sasvim nove perspektive.
