Gotovo sve ranjive skupine u društvu u Šibensko – kninskoj županiji imaju svoje udruge koje promiču njihove interese i potrebe pa su barem koliko – toliko vidljivi u javnosti i nekad češće, nekad manje često se njihov glas čuje, a jedino su stari i nemoćni ljudi neorganizirani i prepušteni su sami sebi i svojim obiteljima. Šibenik ima dvije udruge umirovljenika no one uglavnom okupljaju i angažiraju na različitim aktivnostima, od sportskih do kulturnih,aktivne umirovljenike koji mogu brinuti o sebi, ali problem su oni stari nemoći koji ne mogu niti izaći iz vlastitog doma. Njihovog glasa u javnosti nema, a nema nikoga niti govoriti umjesto njih.
Njihovu kvalitetu života posljednjih godina unaprijedio je projekt “Zaželi” u sklopu kojeg ih, ako to žele, posjećuju gerontodomaćice, donose im lijekove, skuhaju im ručak i malo pospreme prostor u kojem žive, ali to je tek kap u moru njihovih potreba. Taj je projekt privlačan mnogim udrugama koje u Šibeniku Županiji apliciraju na njega.
Kada su u udruzi umirovljenika Krešimirov grad prije nekoliko godina obišli upravo takve stare i nemoćne stanovnike Šibenika, upravo kako bi im ponudili uslugu besplatnih gerontodomaćica, ostali su zatečeni brojem onih koji godinama nisu izašli iz svojih stanova koji se nalaze na višim katovima zgrada iz jednostavnog razloga jer u njihovim zgradama ne postoji lift, kako smo doznali od Vinka Piližote, predsjednika Udruge umirovljenika Krešimirovog grada. “ Ima 85 godina i psihički sam još uvijek dobro, držim se, ali izdale su me noge. Teško hodam, a živim na petom katu zgrade bez lifta. Nit uz nečiju pomoć, a kamo li sama ne mogu napraviti ni pet - šest stepenica. Osuđena sam već tri godine biti samo u stanu. Ne mogu otići ni u dućan, a kći mi s obitelji živi u Zagrebu. Ima malu mirovnu, a ni ona nije baš imućna pa ne možemo platiti nekoga da me svakodnevno posjećuje. Pomažu mi susjedi i spašava me ovaj projekt “Zaželi”, ali sve bih dala da mogu napraviti barem jedan đir po parku na koji gledam s mog balkona Iipo popričati ljudima. Dva puta sam završila u bolnicu i veliki je problem bio, kad me je vratio sanitet, odnijeti me na peti kat jer oni to ne rade. Da mi nije bilo dobrih susjeda ne znam što bi napravila. Žalosno je da u ovom gradu o tome nitko ne razmišlja”, kazala nam je gospođa Zdenka, a njezin slučaj je jedan od brojnih u Šibeniku. Već nekoliko godina postoji mogućnost financiranja ugradnje dizala u višekatne stambene zgrade novcem iz Europske unije kojim se u Šibeniku koji je poznat po iskoristivosti europskog novca, Niti u zbog nekog razloga ne koristi. Niti u jednoj zgradi nije ugrađen lift.
U Hrvatskoj oko pola milijuna ljudi živi u višestambenim zgradama, u više od 16.000 ulaza s četiri i više etaža, a bez dizela. To su zgrade koje su rađene prije 35-40 godina i imaju mogućnost dogradnje bilo s vanjske ili unutarnje strane. Da netko misli o starim i nemoćnima to bi bio prioritet, ali očito njihov se glas ne čuje.
U Šibeniku još uvijek postoji samo jedan javni dom za stare i nemoćne, a liste čekanja na njega su vrlo duge.Unatoč tome niti u predizbornim kampanjama, a kamo li u programima rada lokalne vlasti to do sada nikada nije bila tema. Pomak je napravila aktualna županijska vlast koja je nedavno od Grada Šibenika kupila zgradu bivšeg studentskog doma i u njoj namjerava urediti dom za stare i nemoćne, ali taj prostor ni po čemu ne odgovara onomu što bi jedan moderni, funkcionalni dom morao imati.
U Šibeniku, a ni u Županiji tema nije niti skrb o dementnim i osobama oboljelih o Alzheimera, a njih je sve više, registriranih, ali i onih kojima ta bolest nije ni dijagnosticirana. Njihove obitelji nemaju nikakvu institucionalnu potporu. U Cvjetnom domu koji zbrinjava stare I nemoćne odavno su najavili da će urediti posebni paviljon s posebnom skrbi za takve bolesnike, ali to se još nije dogodilo. Šibenik nema niti jednog gerontologa iako je Ministarstvo zdravstva prije nekoliko godina svim bolnicama u Hrvatskoj ponudilo da pošalju barem jednog liječnika na takvu specijalizaciju. Nitko se iz šibenske i kninske bolnice nije javio. Svjetski priznati stručnjak za Alzheimera, porijeklom Šibenčanin, neurolog Nenad Bogdanović prije desetak godina ponudio je šibenskoj – općoj bolnici da se angažira oko osnivanja prvog memory centa kakvi postoje u razvijenim europskim zemljama, a koji bi okupio stručnjake različitih specijalizacija u kojem bi se mogle rano dijagnosticirati demencije i Alzheimerova bolest, a oboljelima i njihovim obiteljima bi bio logistika i potpora za sve njihove potrebe.Nitko za to nije pokazao zanimanje.
U Zagrebu se primjerice već desetljećima obilježava Međunarodni dana starijih osoba Grad Zagreb i to manifestacijom pod nazivom Gerontološki tulum. U sklopu bogatog programa na pozornici i na štandovima sudionici, stare osobe prezentiraju što su sve naučili na različitim aktivnostima koje polaze poput plesnih i (re)kreativnih radionica dok predstavnici institucija i ustanova informiraju zainteresirane o pravima i uslugama iz područja socijalne sigurnosti i zdravstvene skrbi.
U Šibeniku se niti ne zna da taj dan postoji pa je nužno konačno krenuti s podizanjem društvene svijesti o pravima i potrebama starijih osoba pogotovo jer se udio osoba starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu povećava zbog čega se uočava i sve veći nesrazmjer između potreba starijih osoba i mogućnosti njihova zadovoljenja. Oni koji bi danas morali o tome odlučivati moraju biti svjesni da će i oni jednog dana biti u kategoriji starih, i nedajbože nemoćnih soba. Čak svaka četvrta starija osoba u riziku je od siromaštva, mnogi već narušenog zdravlja, a brojne žive i same, bez članova obitelji koji bi im mogli pomoći pa je prijeko potrebno uklanjanjanje političkih i socijalnih barijera koje onemogućavaju ravnopravno sudjelovanje starijih osoba u društvu. Potrebno je u lokalnoj zajednici kontinuirano raditi na tome da osobe starije životne dobi dobiju adekvatnu zaštitu, skrb, informaciju i pažnju koja im je često najpotrebnija. Oni koji bi danas morali o tome odlučivati moraju biti svjesni da će i oni jednog dana biti u kategoriji starih, i nedajbože nemoćnih soba.
Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
