Istina i krv mučenika, od Solina i Srijema, Jeruzalema i Krbavskoga polja, preko Bleiburga do Ovčare, traži one koji će nastaviti ljubiti usprkos svemu

-Od prvih kršćanskih vremena naša rodna gruda natopljena je krvlju, od sjevera prema jugu, od istoka prema zapadu. Nisu li nam svi oni svjedoci trajne i nepomućene vjernosti Kristu i Crkvi? Nisu li dokaz da „Gospodin ljubi narod svoj“ Istina i krv mučenika, od Solina i Srijema, Jeruzalema i Krbavskoga polja, preko Bleiburga do Ovčare, traži one koji će nastaviti ljubiti usprkos svemu, koji će cijeniti istinu usprkos lažima, koji će darivati živote usprkos izvanjskome besmislu žrtve života poradi Krista – kaže se u zajedničkoj poruci biskupa Rogića i rektora Ivanovića o proslavi sv. Nikole Tavelića 2023. godine i njihovom pozivu na uočnicu blagdana, 13. studenoga i Spomen mučeništva sv. Nikole Tavelića i drugova.
-Osjećajući da je izabran od Gospodina, slušajući njegov prijateljski zov ljubavi Nikola ostavlja svijet; po uzor Asiškoga siromaha Franje slijedi Krista; vođen nadahnućem Duha, upućuje se u Bosnu dopuštajući se iznenaditi Božjom providnošću; potpuno se prepušta u Očeve ruke i stavlja pod Kristov štit. To će ga dovesti i do Jeruzalema. Njegova želja nije zadovoljiti se osrednjošću, nego biti Božji suradnik u svijetu, vratiti duše Bogu i posvetiti što više duša. Za Nikolu je prijeko bilo potrebno gorjeti, nikada se ne ugasiti, trajno nadolijevati ulje Božje milosti i ne izgubiti orijentir u životu. Trajno je revnovao za Boga: kao dijete, kao mladić, kao redovnik i svećenik, kao apostol i misionar. Mnogi su, doduše, htjeli ugasiti tu vatru, ali „mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti“. Gorjeti, žariti, paliti, u konačnici izgorjeti bio je očito Nikolin modus vivendi (način življenja) jer „zapaliti svijet ognjem ljubavi cilj je Božjega silaska na zemlju“. Njegov modus vivendi jest ars vivendi (umjetnost življenja) protkan umjetnošću vjerovanja i umjetnošću slavljenja; iz njegova življenja očituje se ljepota vjerovanja i povjerenja, i žarka želja za proslavom Boga, riječju i djelom. Krist je to učinio svojom oporukom i zapovijedi ljubavi, a Nikola i braća svojim neodstupanjem od zapovijedi Kristove. Ni korak unazad, ali korak unaprijed da. Ništa ih nije udaljilo od ljubavi Kristove. Kako križ postaje mjestom i oltarom Kristove žrtve i proslave, tako i stup za bičevanje i samica, okovi i vatra postaju mjestom proslave Boga u herojskom stupnju. Na mjestu gdje mržnja razara, gdje hladnoća ubija, gdje čovjek čovjeku postaje vuk, Nikola i njegova subraća su u miru, prepušteni i povjereni Bogu, sigurni u njegovu prisutnost i ljubav koja je sposobna iznova stvoriti, obnoviti i dati gorjeti; u konačnici živjeti.