Ugledna nagrada koja se ove godine dodijelila po 20. put, i to baš na stotu godišnjicu rođenja znamenitog povjesničara umjetnosti Radoslava Putara po kojem nosi ime, pripala je Lani Stojićević, rođenjem Šibenčanki, koja već duže vrijeme živi i radi u Splitu, prenosimo iz Slobodne Dalmacije.
Time je ova umjetnica, rođena 1989., postala najbolja mlada umjetnica u Hrvatskoj budući da se nagrada dodjeljuje isključivo autorima mlađima od 40 godina.
Nagrada "Radoslav Putar" dio je međunarodne mreže YVAA - Young Visual Artists Awards koju čine organizatori sličnih nagrada u 12 europskih država, a nagradu je osnovao Institut za suvremenu umjetnost.
Izložba radova finalista nagrade Radoslav Putar do 3. srpnja je postavljena u splitskom Salonu Galić. Lani Stojićević postavili smo stereotipno, ali nezaobilazno pitanje – što joj znači nagrada "Radoslav Putar"?
- I odgovor na to neizbježno pitanje neizbježno je stereotipan – osvajanje bilo kakve strukovne nagrade, a pogotovo nagrade ovog „kalibra“, značajna je potvrda, u ovom slučaju međunarodne, struke i veliki poticaj za daljnji rad, što je posebno bitno u struci koja često ne omogućava stabilnost i adekvatnu financijsku kompenzaciju za uložen rad. I sama nominacija za ovu nagradu je izuzetno bitna, a proces pripreme i postavljanja ove izložbe intenzivan je, specifičan i iznimno vrijedan jer se često dogodi specifična vrsta povezivanja među finalistima.
Posebno mi je drago što se, u suradnji s Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika Split, izložba od prošle godine održava u Splitu u kojem živim već 14 godina.
DVA MJESECA NEW YORKA
Već ste bili nominirani za Putara, zar ne?
- Prvi put sam bila nominirana 2015. godine. Kako sam sve vrijeme od prve nominacije ostala aktivna u struci, vjerujem da sam definirala okvirne pristupe, tematske cjeline i medije koji me zanimaju.
Ipak, tada sam bila na samom početku profesionalnog puta, s tek jednim kompleksnijim projektom nastalim izvan fakultetskog okruženja. Iako se radi o projektu Crno brdo koji je još uvijek povremeno izlagački aktivan, primjerice, uskoro će biti izložen na bijenalu Ostrale u Dresdenu, mislim da tada ne bih bila dovoljno spremna i autorski definirana za sve ono što osvajanje ove nagrade omogućava, primarno za dvomjesečni boravak u Residency Unlimited u New Yorku.
Pored rezidencije, nagrada se sastoji i od samostalne izložbe u galerijskom prostoru organizatora – u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu, produkcije multioriginala u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice i mjesta u žiriju iduće godine, te se svemu navedenom jako veselim.
Iako mi je iz ove „friške“ perspektive još uvijek nezamisliv, potrudit ću se da boravak u New Yorku iskoristim za profesionalno napredovanje i povezivanje sa stručnjacima iz raznih srodnih područja.
Što ste na izložbi u Galiću ponudili publici?
- Izložila sam dva rada – „Betonicus“ koji je nastao prošle godine i novi rad „Neoornament“ koji sam realizirala baš za ovu izložbu.
Radove povezuje srodna tema – arhitektonska dekoracija u kontekstu povijesnih i suvremenih neostilskih tendencija. Novi rad je svojevrsna najava opsežnijeg projekta o temi koju sam tek nedavno počela istraživati.
Radi se o nekadašnjoj splitskoj tvornici cementa Gilardi i Bettiza, preciznije, betonskim dekorativnim proizvodima koje je ta tvornica krajem 19. i početkom 20. stoljeća proizvodila, a koji su još uvijek sačuvani na nekim lokacijama u Splitu i Dalmaciji. Zanima me i povijesna, odnosno arhitektonska slojevitost lokacije na kojoj se nalazila ta tvornica, a na kojoj je kasnije izgrađen Perkovićev modernistički, danas devastirani, hotel "Marjan".
Odnos prema industrijskoj i arhitektonskoj baštini vizualizirala sam pomoću spoja dekorativnih proizvoda te tvornice i „roh bau“ estetike sadašnjeg stanja hotela "Marjan". Rad se sastoji od fotografije i skulpturalne intervencije.
A 'Betonicus'?
- Nastao je kao rezultat istraživanja povijesti kazališta, kostimografije i scenografije, kao i izuzetno neobične lokacije - skladišta scenografija Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.
Na početku sam rad planirala realizirati kao fotografsku seriju koja bi prikazivala site-specific intervencije ubačene u kazališna skladišta, pored uskladištenih pasivnih elemenata raznolikih kazališnih predstava. U međuvremenu je rad izrastao u nešto kompleksnije, u koncept za imaginarnu kazališnu predstavu, svojevrsnu lažnu antičku tragediju o arhitektonskim dekoracijama u kontekstu divlje gradnje koja je preplavila Dalmaciju.
Tragedija je inspirirana činjenicom da neostilski elementi divlje gradnje ulaze u ulogu povijesnog stila koji oponašaju, baš kao u kazališnoj predstavi. Betonicus, glavni lik te tragedije, betonski je stup koji mašta o tome da je svoj antički izvornik s Peristila. Rad se sastoji od ulomka iz tragedije, makete scenografije, kostima i asocijativne serije fotografija.
UGROŽAVAMO BAŠTINU
Bavite se, između ostaloga, posljedicama koje postindustrijalizam ostavlja i na ljude i na okoliš. Smatrate li se angažiranom umjetnicom?
- Svoje projekte primarno bih opisala kao istraživačke, a tek onda kao potencijalno angažirane, ali samo u smislu određenog nedvosmislenog stava koji služi kao poticaj da se uopće upustim u istraživanje određene teme.
Moji radovi lokalno su inspirirani, snažno definirani dalmatinskim krajolikom, našom bogatom poviješću, ali i nekim problematičnim procesima koji ugrožavaju naslijeđenu baštinu.
Diplomirali ste slikarstvo. Ipak, vaš izraz je daleko od štafelaja. Kako to?
- Diplomirala sam slikarstvo isključivo zbog ograničenja našeg obrazovnog sustava. Danas je vizualna umjetnost toliko interdisciplinarna i multimedijalna da nas zastarjeli okviri medija bespotrebno ograničavaju i opterećuju. Slikarstvo je samo jedan od bezbroj ravnopravnih medija.
Već tijekom fakulteta odmaknula sam se od stereotipno shvaćenog slikarstva, od kista i štafelaja. Ipak, zadržala sam formu dvodimenzionalne plohe koju sam vezla koncem ili na nju npr. lijepila šljokice, što bi se još uvijek moglo definirati kao slikarska tehnika. U međuvremenu sam otkrila da više inspiracije mogu pronaći u trgovinama građevinskih materijala, nego u trgovinama umjetničkih materijala.
Uvijek ponavljam da mi je istraživanje prva faza svakog projekta, dok su finalni koncept, mediji i materijali definirani raznim informacijama koje sam otkrila tijekom istraživanja.
Koliko mi je poznato, zaposleni ste na splitskom UMAS-u. Ima li mladi umjetnik danas, ukoliko nije na akademiji ili zaposlen na nekom sličnom mjestu, u Hrvatskoj šanse za uspjeh?
- Nisam zaposlena na UMAS-u, već sam vanjska suradnica, od čega zasigurno ne mogu „živjeti“.
U ovoj struci šanse za financijsku stabilnost su manje nego u nekim drugim strukama, ali ovise o mnogo faktora. Smatram da bi se svi pripadnici struke trebali izboriti za bolje uvjete rada, koji se ipak pomalo poboljšavaju zadnjih nekoliko godina.
Sve ovisi, naravno, i o osobnim kriterijima i prioritetima. Nikad me nije poticala želja za bogaćenjem, ali svakako želim biti što adekvatnije plaćena za svoj posao.
Vjerujem da je mladim umjetnicima najteže zadržati volju za stvaranjem, jer je na samim početcima zaista teško naplatiti svoj rad, makar i simbolički. To, nažalost, prečesto rezultira potpunim odustajanjem od struke na samom početku.
Uza sve muke, tu je i korona. Kako biti umjetnik u koronavremenima?
- Neke ranije ugovorene izložbe su bile odgođene, neke otkazane, a nekima su smanjeni budžeti. Iako me zanimaju suvremene teme u relaciji s povijesnom baštinom, ne privlače me baš pretjerano aktualne teme. U tom smislu, sama epidemiološka situacija nije tematski utjecala na moj rad, već sam nastavila raditi na ranije započetim projektima.
