Datum objave: 04. Ožujak 2021

DIZAJNERICA FRANKA BARANOVIĆ, KANDIDATKINJA ZA "ŠIBENSKU GRANDECU" 2021. / Šibenik je postao prepoznatljiv po njezinim originalnim klupama OK, Maa, Mobili...

Diana Ferić
Diana Ferić

Dizajnerica Franka Baranović već se nekoliko godina ističe po svojim radovima u product designu koji su uklopljeni u urbani prostor Šibenika, po mnogo čemu posebnim i jedinstvenima po  kojima Šibenik postaje prepoznatljiv, Šibenik koji ona nosi duboko u sebi kao šibensko dite i kao stanovnica tog, kako kaže, za nju najlipšeg i najposebnijeg grada na svitu.  To su, u prvom redu, namjenske  stilističke klupe  OK i Maa koje je projektirao kreativni studio Idearium iza kojeg stoje Antonio Šunjerga  i ona te  multifunkcionalni pultovi nazvani "Mobili" koji su postavljeni na  Maloj loži u Šibeniku u sklopu projekta Recolor, a za koje su dobili posebno priznanje u kategoriji industrijski/produkt dizajn na Izložbi  hrvatskoj dizajna 2019 /2020. Manje je poznato da se Franka Baranović kao dizajnerica u Šibeniku istaknula još devedesetih godina, kao studentica dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu kada je pobijedila na natječaju za autohtoni,reprezentativni šibenski suvenir koji je 2007. godine. Taj je suvenir kasnije  proglašen i najoriginalnijim hrvatskim suvenirom.

U međuvremenu se etablirala kao product dizajnerica u šibenskoj tvrtki Stolarija Gojanović, osmislila je i neke javne prostore u Šibeniku poput nekadašnje recepcije Raspršenog hotela, info punkta tvrđave sv. Nikole na rivi,a Idearum  potpisuje i dizajn unutrašnjeg prostora nedavno otvorenog Adriatic Business centra u Šibeniku. Sve to razlog je zbog kojeg je Franka  predložena za kandidatkinju za prestižno priznanje "Šibenska Grandeca" 2021., ne zbog  svog posla koji profesionalno obavlja nego zbog toga što iz svega toga što radi izvire njezina ljubav prema Šibeniku i želja da ga svojim radovima oplemeni i što u svemu što radi "čuči" ta njezina ljubav prema rodnom gradu. Nije da je nije imala od koga naslijediti  jer je Franka kći pokojne Neve Baranović, poznate Šibenčanke i zaljubljenice u šibenski jezik i tradiciju koja se bavila slikarstvom, glazbom pisanjem,glumom, a koja bi, da je doživjela  dodjelu priznanja "Šibenska grandeca", sigurno bila njime ovjenčana.

"Imala sam sreće da sam dobila zadatke vezane za urbani prostor Šibenika, a ja sve što radim želim napraviti to na najbolji način, a onda to ispadne nešto posebnije od onoga na što smo naviknuli. Veleučilište u Šibeniku nas je angažiralo na projektu Recolor. Dobili smo zadatak da osmislimo multifunkcionalni pult koji bi ujutro bio štand za prodaju povrća, popodne kao slikarska kolonije,a da se na njega navečer može sjesti i pratiti glazbene programe. Inspirirale su nas karike na crkvi svetog Ivana koje su nekad služile za kićenje. Palo nam je na pamet da njih iskoristimo i da preko sistema  koloture napravimo pultove koji će se vezati za crkvu. Napravili smo nešto što je drukčije i neobično, a funkcionalno je. Puno nam je pomogla moderatorica Kristina Plenča bez koje se to ne bi tako moglo napraviti. Za to smo dobili posebnu nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva što je kod nas najveća nagrada za dizajn.  Uz taj projekt se veće još jedna priča. Napravili smo i jednu originalnu lampu koju smo nazvali Lababa. Željeli smo da navečer kada na Maloj loži budu događanja da ti pultovi i svijetle,  ali problem je nastao kada smo shvatili da tamo nema kabela od struje, a to mora svijetliti dva - tri sata. Napravili smo lampu koja se veće za pult,a nazvali smo je po našim kumpravendama koje su tu prodavale, a sve  su nosile vešte na cvitiće. Ja sam tu lampu  ručno oslikala na male cvitiće, kakvi su bili na tim veštama i zato smo je tako nazvali. Inače ta lampa ima vlastiti izvor napajanja, bateriju, i može svijetliti do 10 sati. Tu lampu možete objesiti bilo gdje, možete otići u šumu i uz nju večerati. Meni je ta priča o Maloj loži posebno emotivna jer sam ja odrasla u središtu Šibenika, u Uskočkoj. Obožavam naš stari grad. ja sam kao šišmiš i mogu živjeti samo unutar zidina tako da i danas živim u povijesnoj jezgri". počinje svoju priču Franka.

Kaže da joj je posebno draga prva višenamjenska klupa nazvana OK koja je postavljena na Zlarinu i u Morinjskom zaljevu. Ima ih 10, a još je jedna otišla u Istru. Za nju su dobili nagradu za inovaciju, Zlatnu boulu Šibensko - kninske županije. 

"Na toj klupi  možete sjediti, vezati biciklu, ležati. Njezina je posebnost što skuplja vodu, ima rezervoar pa može navodnjavati kap po kap. Zato smo uz svako tu klupu posadili i drvo. Na njoj možete igrati i trilju, igru našeg djetinjstva, ali na njoj nema priključaka za mobitel.  Naša je zamisao bila da ljudi kada dođu u prirodu moraju uživati, družiti se, igrati društvene igre, a ne tipkati po mobitelu iako nije problem na nju ugraditi i taj priključak, ali ja to osobno nisam  željela, iz principa. To mi se čini u ovom slučaju previše. Ne trebamo zaista u svakom trenutku, kada negdje sjednemo, uštekati u struju i  gledati u mobitel", ističe Franka. Dodaje i kako joj je draga  i Maa klupa. Za sada je samo jedna i to na šetnici u šibenskom kanalu. Služi za dojenja i prematanje djece, a ideja je bila omogućiti mamama da doje djecu skrivene od pogleda, i da zadrže određenu diskreciju, da sačuvaju svoju intimu.

Franki je uvijek cilj napraviti nešto što je lijepo, ali i što je funkcionalno, praktično.

"Ta multifunkcionalnost me intrigira. To je kao kad vidite neku lijepu osobu, ali shvatite da je prazna pa vam brzo i ta ljepota dosadi, više vam nije  tako je i s predmetom i dizajnu. ne može biti samo lijep, jer što ćeš onda s njim. Moram priznati da mi to što radim jednostavno padne na pamet. Puno toga mi dolazi su snu ili u vožnji.  Za puno toga je zaslužan i moj kolega Antonio Šunjerga s kojim sve to podijelim jer smo na istoj valnoj dužini",ističe.

Franka je autorica i prvog reprezentativnog šibenskog  suvenira, "Šibensko puce". Bilo je to 1995. godine dok je još bila studentica Dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

"Svi su do tada isticali boule šibensku kapu...Meni je palo na pamet da bi mogli iskoristi baš tu šibensku pucu, botun i od nje napraviti uporabni predmet. Tako je postala kutija za nakit. Željela sam se Bilo je tih puca na mojim obiteljskim fotografijama. Moj šukundida je bio krojač, izrađivao je šibenske nošnje sa šibenskim pucama. Volim tu tradiciju i sve što je šibensko", kaže ona.

Kao velika zaljubljenica u stari Šibenik i njegovu tradiciju i kao stanovnica povijesne jezgre Šibenika nudi i rješenja za neke goruće komunalne probleme, a jedina prava strast trenutno joj je slikanje. Kreativne gene naslijedila je od obje obitelji Baranović po tati i Šikić po mami, a veliki joj je uzor i inspiracija u životu njezina mama Neva Baranović, poznata Šibenčanka i zaljubljenica u šibenski jezik i tradiciju koja se bavila slikarstvom, glazbom pisanjem,glumom...

 "Moja je mama zaista bila čudo u svim načinima kreativnog izražavanja od slikarstva do pjesništva i glume. Imala je strašan osjećaj za izbor boja. Pokojni šibenski slikar Istok Franičević uvijek je govorio da nitko ne može pogoditi nijansu boja kao Neva. Koju god boju i nijansu zamislite ona ju je mogla izmiješati. Jednostavno je intuitivno znala kako takva boja nastaje, a ja sam to naslijedila od nje. To ne možeš dobiti nekim definiranim omjerima nego jednostavno imaš osjećaj za to ili ga nemaš. Da me netko pita kako sam tu boju dobila ne bih znala odgovoriti. Isto tako imam dar da mogu ući u prazan, goli prostor i u tom trenutku vidjeti ga kako bi, kao gotov, najbolje izgledao. Taj osjećaj je u meni stalno bio odmalena i uvijek sam znala da ću upisati dizajn... na svu sreću taj se fakultet i otvorio u sklopu  Arhitektonskog fakulteta. Istina, nakon završene srednje škole, a to je bilo u jeku rata, mama me je poslala u Italiju kod prijatelja kako bi nakon godinu dana učenja jezika u Veneciji upisala Belle Arti, ali nisam je poslušala već sam se po isteku godine, u kojoj sam naučila talijanski jezik i stekla vrijedna poznanstva, vratila i upisala fakultet u Zagrebu gdje mi je bilo društvo i za koji sam se pripremala kroz tu godinu.Mislim ipak da joj je to što me poslala u Italiju bila jedna od najboljih odluka jer sam tamo naučila što je život i naučila sam se brinuti o sebi", priznaje Franka.

Kaže da u svom radu nema uzora.

"Nisam nikada bila sklona uzorima. Meni je uzor svatko tko napravi nešto dobro i tko je Čovjek. Mislim da se od svakog može nešto naučiti. Ne priznajem ljude koji isključivo cijene nekog samo zašto što ima neki status ili je trenutno neko ime. Moja pokojna mama Neva je često znala stati i popričati s našim dežurnim ridikulima na ulici jer bi rekla da od svakog možeš nešto naučiti ili bar  čuti neku staru šibensku riječ, koja je zaboravljena.

Unatoč tome što je uspješna dizajnerica i što radi na vrlo zahtjevnim poslovima unutarnjeg uređenja pa i vrlo luksuznih vila njezina je strast slikarstvo.

 

"To je moja stara strast, ali nisam ni razmišljala o tomu da upišem Likovnu akademiju jer mi je dizajn bio nešto konkretnije, zanimljivije u profesionalnom smislu, a slikati možeš uvijek ma čime god se čovjek bavio. To je tada bio moj stav, ali danas bih samo slikala... da mogu. Već vidim atelier u prirodi,vrtu i hrpu boja,papire i studija... možda u penziji ha ha ha...", otkrila nam je Franka Baranović, inače majka dvojice odraslih sinova - jedna je student arhitekture,a drugi je dizajner zvuka.

U odgovoru na već uobičajeno pitanje kako je reagirala kaže da ima puno više žena koje su zaslužile tu titulu i da za nju još ima vremena, a  što bi rekla pokojna Neva? "Ajde, prihvati, lipo ti je to",a otac bi pred njom to omalovažio, a vani bi se, u razgovoru s prijateljima, jako ponosio.

Iz kategorije: Vijesti