Sidebar Menu

Datum objave: 11. Veljača 2021

PREDSTAVLJAMO KANDIDATKINJE ZA "ŠIBENSKU GRANDECU": Regina Vikario Koštan - humanitarka, asistentica u Udruzi za promicanje inkluzije, zaljubljenica u fotografiju i Šibenik

Diana Ferić
Diana Ferić
"Pričati  o sebi je najteža stvar na ovom svijetu", kaže Regina Vikario Koštan,  Šibenčanka koju je nekoliko građana  predložilo za ovogodišnju, 5. Šibensku grandecu. Ona nije previše eksponirana u javnosti, ali  je iza nje puno rada za boljitak lokalne i šire zajednice. Godinama je zaposlena  kao  asistentica  u Udruzi  za promicanje inkluzije, članica je šibenskog Foto kluba, a i istaknula se u organiziranju  pomoći za u potresu  stradalu Baniju. Uz sve to je  i obiteljska žena. Odgojila je  troje sada već odrasle djece i tek nakon što su "stali na noge" odlučila se posvetiti onome što je uvijek u životu željela. 
 
Najpoznatija je kao članica  Foto kluba Šibenik u kojem ima u proteklih osam godina,  više od 50  skupnih izložaba, ali je i velika humanitarka, od malena pomaže ljudima i životinjama. Jedna od njezinih glavnih karakteristika je da u sve što radi unosi emocije. Tako opisuje i svoj fotografski rad.
"Moji najčešći motivi su Šibenik koji neizmjerno volim i djeca,a moje fotografije bi se nabolje mogle opisati jednom riječju - emocija. Fotografija je moja ljubav od najmlađih dana, ali tada joj se nisam mogla posvetiti. Tek kada su mi djeca stasala onda  sam u to krenula....Dogodilo se to relativno kasno, s obzirom na moje godine, iako sam od onih koji smatraju da za nove početke nikad nije kasno. Osoba sam koja uvijek voli nešto novo istraživati, upoznavati se s novim stvarima, družiti s nekim novim ljudima, poticati mlade na humanitarne aktivnosti…Eto, takva sam", kaže ona a poseban kuriozitet je da je u 54. godini života upisala srednju fotografsku strukovnu školu u Splitu.
"Odluka da upišem školu bila je u vrijeme prelaska s analognog na digitalni fotoaparat, o čemu nisam imala pojma. Doduše, pomalo sam o svemu učila u Foto klubu Šibenik od starijih kolega i znalaca. Govorili su mi da je to što radim jako dobro, prijatelji su hvalili moje uratke, a ja sam zbog same sebe željela imati službenu potvrdu. Školu, kao neutralnu ocjenu za ono što radim. Imala sam osjećaj da mi kolege i prijatelji govore da sam dobra fotografkinja iz pristojnosti, a kako volim sebe propitkivati  donijela sam odluku o školovanju za fotografa", objašnjava  Regina.
 
Za svoj rad u Udruzi za promicanje inkluzije i brigu o osobama s intelektualnim teškoćama kaže da nije posao nego poziv.
"Uvijek sam imala osjećaj za one koji su slabi, koji trebaju pomoć. Još kao djevojčica sam  pomagala susjedima. To je jednostavno u meni pa me je to dovelo i do Udruge za promicanje inkluzije. Inače odrasla sam s bratom koji je bio teški tjelesni invalid i koji je umro u 16. godini. Možda me je i to odredilo", kaže ona.    
 
Apsolutno se slaže s tim da asistent u Udruzi  za inkluziju ne može biti svatko. Prošla brojne edukacije da bi to bila iako je od  početka imala razvijene osjećaje za tu grupu ljudi koji mnogi smatraju marginalcima, ali ona ima potpuno drugu teoriju:
"To što radim u udruzi za mene nije običan posao nego poziv. Riječ je o ljudima koji su nekada živjeli u institucijama u kojima im je sve bilo servirano. Oni sada žive u svojim obiteljskim zajednicama i na nama je da im približimo sve ono za što su  bili uslišeni.  Nama je banalno to da netko ide u dućan ili u frizera, ali njima je to skroz nešto novo i neobično , a mi smo došlo do toga da oni to sada shvaćaju normalnim i  samo  idu i u frizera i u šetnju bez nas. Uspjela sam u nečemu što  je jako važno, pokazati im emociju i vezati se za njih, ali ne toliko da bi se to pretvorilo u sažaljenje jer to je najgore. Kod njih treba razviti taj osjećaj da cijene sami sebe i to mi je najvažnije", ističe ona.
 
Uz sve to što radi nije ostala imuna na  teškoće kroz koje nakon potresa prolaze stanovnici razrušene Banije. Kada je na televiziji vidjela slike posljedica potresa sjetila se slika razrušenog Skopja i Banja Luke u svom djetinjstvu i odmah je krenula u akciju. 
 
 
"Pogodilo me strašno to što se dogodilo i odmah sam u  Facebook grupi „Mame“  pozvala članice da prikupimo pomoć za te jadne ljude. Javila se  odmah i  predsjednica  udruge "Autora" Marijana  Rajić koja je ponudila ka sabirni centar prostorije te udruge.  Žene su se masovno odazvale, pa onda i šibenski Funcuti . Nema onog u Šibeniku koji nije  ponudio pomoć". Samo prvog dana poslali smo stradalnicima 30 vozila s humanitarnom pomoći,a to je bio tek početak. Na neki način bila sam logistika u smislu pronalaženja kontakata na terenu kako bi prikupljena pomoć bila pravedno raspoređena i došla do ljudi na ruralnim područjima", rekla nam je Regina.
 
Na pitanje kako je doživjela vijest da je jedna od kandidatkinja za prestižnu titulu "Šibenska grandeca" koju dodjeljuje  udruga "Volim Šibenik" s partnerima odgovara:" Ne mislim da se po tomu što radim posebno izdvajam, ali hvala ljudima koji su me predložili i zbog njih sam  prihvatila kandidaturu. Meni je ipak najdraža nagrada kada u očima onih kojima pomažem vidim sreću i zadovoljstvo. Drago mi je da ljudi prepoznaju i cijene to što radim. Ja sam zaista jedna potpuno ostvarena i zadovoljna osoba". 
Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.