Sidebar Menu

Datum objave: 06. Studeni 2020

IN MEMORIAM / Evo kako se don Franjo Glasnović oprostio od svoje cijenjene profesorice Vesne Mrše i zašto misli da nas je zadužila

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Nije samo fraza kada kažemo da je pokojna dugogodišnja profesorica u šibenskoj gimnaziji Vesna Mrša koja je jučer ispraćena na vječni počinak na groblju Kvanj u Šibeniku ostavila dubok trag u sjećanjima mnogih šibenskih gimnazijalaca i da im je bila više od profesorice hrvatskog jezika i književnosti. Jedan od njih je i don Franjo Glasnović vodički župnik kojemu je ona predavala kada je na početku Domovinskog rata krenuo u šibensku gimnaziju i toliko je cijeni da je napisao In memoriam na portalu Infovodice koji prenosimo u cijelosti:

Ljudi žive i nakon smrti, mi kršćani vjerujemo u Bogu i vječnom životu, isto tako i u nama, u našem spomenu dok ih se sjećamo i pamtimo te spominjemo ih se sa zahvalnošću za ono dobro što su učinili, darovali i ostavili.

Ova kratka crtica, spomen je na dugogodišnju šibensku profesoricu, pjesnikinju i književnicu Vesnu Mrša, preminulu 28.10.2020., kojoj je danas bio ispraćaj na gradskom groblju Kvanj u Šibeniku.

U ovoj prigodi spomena, a vjerujem da bi i naša pok. profesorica Vesna to voljela, jer i sama je bila pjesnikinja te je mnoge generacije šibenskih gimnazijalaca, kao i nas tome učila, poslužiti ću se na početku riječima velikog pjesnika Maka Dizdara koji u jednoj svojoj pjesmi „Zapis o izvoru“  piše:

Rastvorio sam se 
I potekao 
Potocima 
Rijekama 
Morima 
Sada sam tu
Bez sebe 
Gorak 
Kako svome izvoru 
Da se vratim?

Ljudski život je poput vode, jer je ona simbol života i življenja. Započinje svoje postojanje i prima svoju snagu na izvoru života koji je za nas kršćane Gospodin, kao što psalmist pjeva: U tebi nam je Gospodine izvor životni.  Nastavlja dalje i protiče, prolazi, u radostima i nadama, žalostima i tjeskobama, ovom našom suznom dolinom.  Ide i teče potocima, rijekama i morima života. 

Po smrti u  jednom trenutku, mora se naglo zaustaviti i prestati, čini nam se kao da nestaje i nema više, presušuje.  I svaki se čovjek onda pita sa pjesnikom:  

Sada sam tu
Bez sebe 
Gorak 
Kako svome izvoru 
Da se vratim?
Gospodin koji je čovjeka stvorio u ljubavi, izvor – počelo je i uvir  ljudskog života, kome se po završetku on ponovno vraća u zajedništvo ljubavi. To je čovjeku darovano, mi vjerujemo, po Isusovu Križu i Uskrsnuću.

Naša pokojna profesorica Vesna, iskreno vjerujem, to je duboko u sebi nosila, razmišljala o tome i pisala. Usmjeravala je ona mnoge generacije učenika životu i radosti, uvijek vedra duha i s dozom humora svojstven njoj, dijeleći tako radosti i nade mladih, nas „malih zelenih“ kako nas je na početku nazivala, a s druge strane onako ozbiljna i empatična uvijek otvorena za dijeliti žalosti i tjeskobe, napose u teškim trenucima, onim našim gimnazijskim i ratnim kada smo započeli svoje gimnazijsko školovanje.

Učila nas je čitanju i pjesništvu nadahnjivala za susret s riječju. Učila nas je i životu, tada je možda i nismo u potpunosti razumjeli, bili smo mladi i usmjereni na neke svoje mladenačke snove i ideale. Danas je i te kako mnogi razumijemo.  Pisala je ona u svojim pjesmama i o obalama, Križu, Vodicama, vodi i moru, o čovjeku i o onome kakav je u sebi i kakvim ga drugi vide.  Svoje darove i talente, znanje i svoju ljubav prema književnosti i jeziku, nije držala samo za sebe,  rado je dijelila s drugima, otvorena i spremna pomoći o čemu govori njezin rad i djelovanje: u šibenskoj gimnaziji, na radiju, u Matici Hrvatskoj, tečajevima i radionicama.

Zadužila je ona i nas koji živimo u Vodicama, monografijom „Vodička glazba“ i pjesmom „Vodice“ (noćna razglednica).  

Zadnji naš susret bio je 30. 09. 2019. na predstavljanju monografije o Šibenskoj gimnaziji u interpretacijskom muzeju katedrale „Civitas sacra“ nastavljen  u opuštajućoj i radosnoj atmosferi na domjenku nakon toga u Vijećnici gdje sam bio u društvu sa starim gimnazijskim profesorima. Još uvijek onako vitalna za svoju dob, govorila je o svome životu i onome što radi te pokazivala svoju radost boravkom u Bruxellesu živeći tamo dio vremena sa svojom obitelji.

Na tom našem posljednjem susretu spomenuo sam joj da pred njom stoji jedan „mali zeleni“  kako  je ona onako od milja na početku gimnazije nas zvala, što je sa smiješkom prihvatila te sam joj zahvalio što nas je poticala na čitanje književnosti i vođenju dnevnika čitanja i usadila u nas ljubav prema knjizi i čitanju.  
    
Profesorica Vesna od svog izvora  zaplovila je svojom rijekom života i plovila njome neumorno i snažno prolazeći obalama života i susrećući na njima mnoge koje je obogaćivala i oplemenjivala, svojom ljubavlju koju je darivala i riječju koju je izgovarala i ispisivala. Po smrti njena rijeka života zastala je, no  nije se do kraja zaustavila niti presušila, već je prešla preko ušća, iskreno vjerujem i zato danas molim, u veliki ocean Božje ljubavi. 
    
Na kraju, kao i na početku ovoga spomena, neka posljednje riječi budu stihovi istoga pjesnika Maka Dizdara: 

MODRA  RIJEKA
Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke.
Cijeli članak pročitajte na portalu INFOVODICE
https://www.infovodice.com/vijesti/15586-in-memoriam-prof-vesna-mrsa.html?fbclid=IwAR1rxH9iHbY3bsCG_d0I_WlmDZqwL94Lqb7fah1XFIynvpOjNCLSfjYJwjY

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.