Datum objave: 11. Studeni 2019

ŠTO S OVIM:Prošle godine 145.000 srednjoškolaca izostalo s nastave 13,5 milijuna sati, a 320.000 osmoškolaca ukupno 17 milijuna sati

Diana Ferić
Diana Ferić

U nekoliko proteklih dana intenzivirale su se “prijetnje”, što učenika, što roditelja, o nedolasku/neslanju djece na nastavu ili nadoknadu nastave, da bi sve kulminiralo “viralnim” pismom “učenice iz Osijeka” (“podaci poznati redakciji”, pa vi vidite) koja je javno pozvala učenike nekih županija na “štrajk u ponedjeljak”.
Bez sarkazma, ironije, elitizma, gledanja s visoka, dakle čisto funkcionalno, ovu inicijativu želimo svesrdno podržati.

Prije svega, podržavamo svaku inicijativu koja vodi ka boljem uređenju odnosa u društvu, a na prvi pogled apsurdna ideja o “štrajku učenika” svakako vuče u tom smjeru. Naime, ideja je besmislena isključivo ukoliko se promatra kao “štrajk” u smislu “obustave rada”. Jer, naravno, učenici nisu u radnom odnosu, ne primaju plaću, njihova obustava dolaska na nastavu ne utječe ni na koga (a najmanje na nastavnike) osim na njih same, piše jedna nastavnik u Facebook grupi nastavnici.org. https://nastavnici.org/2019/11/10/podrzavamo-strajk-ucenika-i-pozivamo-ucitelje-opravdajte-sve/

Taj osvrt prenosimo u cijelosti zbog zanimljivog pogleda na ovo pitanje:

Međutim, ako ovo promatramo kao izraz građanskog neposluha, stvar definitivno dobiva svoj smisao. Ovaj “štrajk učenika” je, zapravo, ekvivalentan “štrajku glađu” koji se obično radi iz moralnih razloga, kako bi se skrenula pažnja javnosti na neki problem i prikazala moralna i psihološka čvrstoća onoga koji ga provodi, a ne, kao kod pravog štrajka, kako bi se nekoga silom, tj. nanošenjem štete, natjeralo na popuštanje.

...

Što bi se točno htjelo ukazati ovim “štrajkom učenika”, naravno, trebaju odlučiti sami “štrajkaši”. Ali i s druge strane, one obrazovne, društveno-korisne, ovo ima određenog smisla. Naravno, ne onakvog kakvog bi “štrajkaši” htjeli, ali to je, zapravo, njihov problem.

Ono što je definitivno istina je da mnogi danas obrazovanje shvaćaju kao obavezu i prisilu, dok je zapravo obrazovanje pravo i privilegija koju društvo plaća svojim članovima kako bi od njih imalo neke koristi. I, naravno, kao i svako pravo i privilegija, tako se i ovoga svaki član društva ima pravo svojevoljno odreći.

O realnoj situaciji na terenu govore podaci je da je prošle godine 145.000 srednjoškolaca izostalo s nastave 13,5 milijuna sati, dok je 320.000 osmoškolaca izostalo s nastave ukupno 17 miiljuna sati. To znači otprilike 90 sati po srednjoškolcu i oko 55 sati po osmoškolcu. Ovisno koliko računate da učenik ima sati dnevno, uzmimo vrlo aproksimativnu brojku, to znači da je Prosječni Osmoškolac iz škole izostao deset, a Prosječni Srednjoškolac 15 radnih dana. Dakle, dva odnosno tri tjedna.

U svakom slučaju više nego što je dosad izgubio nastave zbog štrajka učitelja i vjerojatno više nego što bi bilo izgubljeno “štrajkom učenika”. Zapravo, realno, učenici na ovaj način “štrajkaju” oduvijek, neki više, neki manje, tako da, s te strane, u prosvjeti ništa novo.

I, nekim čudom, sve je izgubljeno gradivo uspješno nadoknađeno (ili “nadoknađeno”) i nitko od toga nije dizao narodnu bunu. Međutim, sada se od “izgubljenih dana” radi afera, slučaj, škandal! A zapravo ne bi trebalo, jer, od svega, neodrađen posao, neodržana nastava, neispredavano gradivo, najmanji su problem u svemu ovome. I upravo je to ono što Vladu najviše pogađa: nije problem nastava, gradivo, znanje, nego to što se više ne održava iluzija da obrazovni sustav funkcionira, a jedini njegov aspekt koji funkcionira više-manje besprijekorno je nastava i njezino evidentiranje.

Vlada – i to ne samo ova aktualna, nego i sve redom dosad – kaže da joj je “stalo do obrazovanja”. Naravno, kao i sve dosad, laže. Mi znamo da laže. Vi znate da laže. I oni znaju da lažu. Štoviše, oni znaju da mi znamo da lažu i nije ih briga. I mi znamo da oni znaju da lažu. Svi znamo da svi znaju da lažu.

Jedino što bi ovdje trebalo utvrditi je: koga je od svih nas to zapravo briga.

Pa, za početak, hajde da se više ne lažemo.

I sad dolazimo u paradoksalnu situaciju: Država – kojoj nije stalo do obrazovanja – prisiljava roditelje – kojima također nije stalo do obrazovanja – da djecu – kojoj je najmanje stalo do obrazovanja – šalju u školu da se obrazuju, a u svemu tome svi oni prisiljavaju učitelje da odrađuju posao do kojeg nikome osim učitelja nije stalo, istovremeno na sve moguće i nemoguće načine bacajući istim tim učiteljima klipove pod noge i otežavajući im taj posao što je više moguće. Svi glume da im je stalo, a zapravo je najvažnije održavati privid, Potemkinovo selo “obrazovnog sustava koji funkcionira”.

I možda je zato vrijeme da se ova lažna fasada ukloni. Floskula da je “obrazovanje obavezno” ostala je isprazna ljuštura: jedino što je ostalo obavezno je dolazak u školu, boravljenje u učionici određen broj sati i, na kraju nastavne godine, dobivanje papira na kojemu nešto piše.

I u takvoj situaciji, gdje se učitelje gura u unakrsnu vatru između Države koja prisiljava, a nije je briga, i roditelja koji ne razumiju i ne žele, a sve što i jedni i drugi žele je samo umiriti savjest i stvoriti dojam “da nisu protiv obrazovanja”, ima li išta prirodnije nego jednostavno se izmaknuti, ne raditi tuđi prljav posao, prestati glumiti i odraditi onaj nužan dio, onaj za koji znate da ima smisla, a onda se pobrinuti za one učenike, djecu onih roditelja, kojima je zaista stalo do škole?

Ponovimo još jednom: 30 miijuna školskih sati izostanaka. Milijun dana. Gotovo sve opravdano, velika većina od strane roditelja. Možda bi se netko mogao usprotiviti: “to nije u interesu djeteta, roditelji nemaju pravo djetetu uskratiti budućnost, a dijete samostalno ne može odlučivati i zato je tu društvo da uskoči metodama prisile”.

Međutim, još jednom: ako društvu nije stalo, ako roditeljima nije stalo i ako dijete aktivno izbjegava svoje obaveze, zašto izigravati dežurne moraliste i pravovjernike, lupati glavom o zid i boriti se protiv svih kako bi se radilo na svoju štetu, a tuđu korist?

I zbog toga: treba podržati “učenički štrajk”, ali ne samo to! Treba opravdati sve izostanke koje roditelji žele opravdati, bez iznimke, nevezano uz “štrajk”! Roditelj treba biti obaviješten. Sve ostalo je njegova odgovornost, a ne odgovornost učitelja. Učenik je izbjegao ispite? Bit će neocijenjen. Nije bio na nastavi? Postoji razredni ispit. Nije savladao lekcije? Nema veze, roditelji koji su mu napisali ispričnicu će zato platiti instrukcije, a u najgorem slučaju, ni ponavljanje godine nije kraj svijeta. Godinu dana dulje će dijete biti u roditeljskom okrilju, siguran od okrutnog svijeta, dalje od burze rada. Da smo tada znali što znamo danas, tko ne bi odabrao produljiti “najljepše đačko doba” makar za godinu, a možda i za dvije? Na kraju, ionako jedino što ostaje upisano je ocjena, a ne koliko godina je netko proveo u školi. Uostalom, ponavljanje je majka mudrosti. Da ih je više ponavljalo, možda bi bilo više mudrih.

Možda nekome ovo djeluje radikalno i nasilno. Međutim, istina je da je sustav nakaradan, dijelovi su iščašeni i izgleda da početak popravka ne može ići drugačije nego čekićem. A ako većina kolega za sada nema hrabrosti ili volje za potpuni Bijeli štrajk, možemo početi s jednim njegovim dijelom.

Istina je da nesavjesni roditelji, loši đaci i ono u što su se bivši loši đaci pretvorili, Vlast, zajedničkim snagama sabotiraju obrazovni sustav. Zato im dajmo točno ono što žele. Posvetimo pažnju dobrim učenicima i savjesnim roditeljima. Tko se odriče prava, treba mu to dopustiti. 

Iz kategorije: Vijesti