Sidebar Menu

Datum objave: 06. Kolovoz 2019

Boris Podobnik:Hrvatska bi se spasila kada bi se riješila uhljeba koji su svugdje prisutni

Diana Ferić
Diana Ferić

Unatoč tome što je Hrvatska u gotovo 30 godina samostalnosti od druge najuspješnije postkomunističke zemlje uspjela postati druga najneuspješnija, niti jedna vlada nikako da provede neke ozbiljnije reforme koje bi taj trend mogle zaustaviti, upozorava za Index hrvatski znanstvenik Boris Podobnik.

Podobnik je po obrazovanju zapravo fizičar. Studirao je na PMF-u u Zagrebu, a trenutno je prodekan za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) i profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Dva najcitiranija članka Sveučilišta u Rijeci njegovi su radovi. S gotovo 4000 citata u svjetskim časopisima, prema Web of Scienceu, pozicionirao se kao jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika.

U hrvatskoj zajednici ekonomista neki njegove ideje smatraju kontroverznima, no u svijetu je surađivao s velikim brojem uglednih stručnjaka i publicirao u uglednim časopisima kao što su Nature Physics i PNAS.

O njemu i njegovim studijama već smo u nekoliko navrata pisali na Indexu. U novom intervjuu tražili smo da nam dijagnosticira razloge zbog kojih se u Hrvatskoj nikako ne pokreću nužne reforme, nego eventualno samo neke kozmetičke.

 

Sve naše vlade predlažu reforme, kao i ova sadašnja, ali čini se da ni jedna ne zaživi. Što je tome razlog?

Kad neka vlada nije kadra ili ne želi priznati što je osnovni problem u društvu, onda nudi reforme kozmetičke prirode, a takve reforme jasno ne mogu biti dugog vijeka. Brzo se otkrije da nisu učinkovite pa nekoj novoj vladi ostaje da nađe bolje rješenje. Ja mislim da bi nova porezna rješenja trebala prvenstveno riješiti naš gorući problem, a to je ogromna razlika u pravima između javnog i privatnog sektora i to što kod nas javni sektor nije servis privatnog sektora, kao što je u normalnim razvijenim državama, već je često sam sebi svrha, što sam znanstveno dotakao s kolegom Vukovićem.

Nedavno je jedan Britanac s hrvatskom adresom primijetio da kad zaposlenici HTZ-a ne bi radili ništa, to vjerojatno ne bi imalo nikakvog efekta na dolazak turista u Hrvatsku. Dakle, on je rekao da je korisnost HTZ-a jako mala. Kao zemlja visoke korupcije, Hrvatska je uistinu zemlja u kojoj neki u javnom i državnom sektoru mogu godinama primati plaću za posao koji ne treba baš nikome, suprotno nego u privatnom sektoru gdje se posao gubi ako nema kupca na tržištu.

Sigurno je da nisu svi poslovi u javnom sektoru jednako važni i to je lako dokazati. Recimo, kad bi hipotetski štrajkale medicinske sestre i liječnici, to bi svi osjetili jer bi štrajk rezultirao povećanom smrtnošću. Naprotiv, rijetko bi itko primijetio i stoljetni štrajk mnogih naših agencija, a posebno najlošijih ''znanstvenih'' instituta. Jasno, nama trebaju stručnjaci u HTZ-u, DSZ-u i sl., no koliko je tamo stručnjaka, a koliko stranačkih uhljeba, strastvenih igrača Tetrisa.

 

Koliki je taj postotak stranačkih uhljeba po svim državnim i gradskim firmama, agencijama, a radi se o ljudskom uhljeb-kapitalu koji se taložio desetljećima? 

Po različitim procjenama, uhljeb-kapital čini nekih 50 do 100 tisuća ljudi koji su posao dobili bez natječaja na osnovu nepotizma ili pripadnosti vladajućoj stranci. Istraživanje dr. Vizek s Ekonomskog instituta pokazalo je kako hrvatska politika u samo jednom mandatu može zaposliti oko 20 tisuća ljudi, što najbolje objašnjava veselje na licu članova pobjedničkih stranaka, od kojih neki u zanosu čak lijepe pršut na čelo.

 

No sigurno postoje i druga mišljenja o uhljebima? Zašto oni toliko bitno određuju naše živote?

Upitajmo se, a pitanje je zanimljivo i stručno i znanstveno, za koliko bi Hrvatska mogla smanjiti PDV kad bi se većina tih uhljeba, otkazom ili otpremninom, premjestila u privatni sektor, koji i inače vapi za radnom snagom? Rapidnim smanjenjem uhljeba na održiv bi se način smanjio i PDV, što bi trebao biti cilj svih ozbiljnijih reformi, pa bi se uslijed smanjenja PDV-a povećale plaće ne samo u privatnom već i u zdravom dijelu javnog sektora, dakle vojsci, policiji, zdravstvu i školstvu, povećala efikasnost javnog sektora te smanjila zabrinjavajuća emigracija Hrvata na Zapad.

Upitajmo se nadalje i koliko nepostojanje reformi koje prvenstveno koče uhljebi utječe na eroziju patriotizma, a jačanje lokal-patriotizma. Donedavno su se čak i neki smijenjeni ministri, iz po imenu patriotske stranke, hvalili da su pri dodjeli poslova protežirali lokalne firme.

Ukoliko netko misli da problem ne leži u uhljebima nego u nečem drugom predlažem da pozovemo stručnjake za javnu upravu, recimo iz skandinavskih zemalja, pa neka oni odluče da li nam je javni sektor idealan ili traži korjenite promjene. Ako smo vjerovali u strance kad smo im predali sve važnije banke i firme, pa valjda ćemo im povjerovati i u njihovo mišljenje o efikasnosti našeg javnog i državnog sektora. Samo da li se vlade to usude i učiniti?

 

Kod nas se često kaže da su Hrvati neskloni reformama. Zašto vlada takva percepcija?

Velika je zabluda i laž da su Hrvati neskloni reformama, kako to političari i lijevi i desni često govore u medijima, nego su reformama neskloni hrvatski uhljebi, i to s razlogom. A na žalost njihovo je mišljenje vrlo važno. Možda netko misli da su OPG-ovci, građevinski radnici, ili vlasnici hotela i restorana, ali i radnici koji rade u njima neskloni reformama. Jasno da to nije istina.

Problem je u tome što uhljebi, premda čine samo nekoliko postotaka svih zaposlenih u Hrvatskoj, imaju nesrazmjerno veliku moć, a to je da, po mom mišljenju, oni kontroliraju sve stranke, dakle odlučuju tko će u njima biti predsjednik stranke, a onda i potencijalni premijer. A ti onda kao premijer, čak i da imaš reformski potencijal, otpuštaj one koji su te izabrali, a koji te mogu i smijeniti ako ih ugrožavaš?

Netko može misliti da nije istina da uhljebi kontroliraju stranke. U redu, ako ne kontroliraju, a zašto onda nema radikalnih reformi? A kako ipak kontroliraju praktično sve stranke, onda je jasno da su upravo uhljebi razlog zašto smo 1996. bili razvijeniji od Estonije oko 50%, a danas je Estonija oko 50% razvijenija od Hrvatske. Mi se nismo mijenjali, a Estonci se jesu. Preciznije, mi jesmo imali neke reforme, ali su se Estonci i puno više i puno brže reformirali od nas. Nije bitno radiš li reforme, nego jesu li te reforme veće ili manje nego u konkurenata.

A brojke su neumoljive.

Sa Slovačkom smo bili na istom nivou 1995, a danas je ta zemlja čije smo turiste nekad pogrdno zvali paradajz-turistima 40% bogatija od nas. Slično, nas i Rumunjska pretiče kada je u pitanju BDP po glavi stanovnika u kupovnoj moći jer su tamošnje vlade, za razliku od hrvatskih, donosile puno radikalnije reforme - recimo njihovim IT stručnjacima rapidno se smanjuju doznake državi. Na ovom primjeru zanimljivo je kako, za razliku od hrvatskih, rumunjski političari znaju koja STEM zanimanja više doprinose rastu modernih društava, čime se i ja znanstveno bavim u zadnje vrijeme.

No nisu samo uhljebi protiv reformi. Na strani uhljeba je i kvaziprivatni sektor koji poslove uglavnom nalazi kroz poslovanje s državom, a takvih na žalost, jer smo korumpirana država, nije malo.

 

Jesu li uhljebi i korupcija jedini razlog hrvatske nesklonosti reformama? Vidite li još neki jak razlog?

Osim postojanja uhljeba, drugi bi razlog moglo biti to što smo nekad bili najrazvijenija zemlja socijalizma pa se mnogi Hrvati ponašaju poput olinjalog starog plejboja koji radije živi u prošlosti nego išta čini da promijeni sadašnje stanje. Radije grintamo nego se mijenjamo.

A ljudska društva su samo nadgradnja bioloških sustava pa zemlja koja se nedovoljno brzo reformira, što je nešto kao Darwinova teorija evolucije u ekonomiji, u konačnici svoju imovinu predaje onim zemljama koje se brže reformiraju, odnosno evolucijskom terminologijom govoreći - prilagođavaju. Priroda nema milosti prema grintavim spavačima. A tako je malo ostalo u našim rukama i to znamo svi, i zbog toga još jedno vječno hvala hrvatskim uhljebima i kvazidomoljubima.

 

Zašto mislite da je hrvatski javni sektor značajno neefikasniji od privatnog?

Upravo se zbog korupcije i uhljebljivanja javni i državni sektor u prosjeku mogu smatrati manje efikasnima od privatnog. Jasno da ta konstatacija ne uključuje doprinos pojedinaca, nego sustava u prosjeku. Mnogi naši liječnici, nastavnici, policajci i vojnici vrlo su efikasni, pa i neki znanstvenici, no usporedimo neke institucije koje postoje i u državnom i u privatnom sektoru.

Kad smo kod produktivnosti u Hrvatskoj, volim isticati primjer HTV-a koji ima oko 2800 zaposlenih, dok privatne televizije, Nova TV i RTL, imaju oko 330, odnosno 240. Jasno je da HTV mora raditi i emisije koje nisu tržišne, primjerice iz kulture, samo to sigurno ne znači da zbog toga mora imati toliko više zaposlenih od privatnih televizija. Mnogi koji su imali doticaja s državnim institucijama primijetili su da često na sedam-osam spavača dođe jedan ili dva koji odrađuju cijeli posao.

Neke institucije i agencije vjerojatno su višestruko predimenzionirane, poput Državnog zavoda za statistiku i Hrvatske gospodarske komore koje obje broje oko 500 zaposlenih (440 odnosno 495), a možda ne bi trebale imati više od stotinjak zaposlenika. DSZ je posebno potkapacitiran u kadrovima sposobnim raditi poslove statistike jer, jasno, ne zapošljavaju se preko veze statističari i matematičari nego osobe puno skromnijih znanja, oni koji i olovku smatraju IT dostignućem.

Recimo slovenska GK ima manje od 100 zaposlenih, pa bi HGK, ako želimo postići barem slovensku efikasnost, trebao imati ne više od 200 zaposlenih ako uzmemo u obzir i broj stanovnika. Dakle, nije da nam DZS ili HGK nisu potrebni, naprotiv. Trebaju nam, ali s manje zaposlenih, a s većom efikasnošću.

 

Nije li uhljeba ipak premalo da bi oni sami mogli vladati Hrvatskom? Nije li za vladanje potrebna većina od 50% stanovnika?

Da, to je zanimljivo pitanje. Kako to da samo nekoliko postotaka zaposlenih može kontrolirati državu u uvjetima demokracije gdje bi ipak većina, dakle 50% stanovnika, trebala određivati tko je na vlasti? Dakle, premda su uhljebi daleko od većine, oni su izvrsno organizirani i umreženi i čine većinu u svim većim strankama. Ako netko sumnja neka ispita stranačke baze ukoliko je to dozvoljeno. A lijevi i desni uhljebi su braća po uhljebništvu i zajednički im je cilj da ne bude promjena 

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam