Umro je Oliver Dragojević, jedan od najboljih i najpopularnijih hrvatskih pjevača, srce i duša Dalmacije.
Rođen je 7. prosinca 1947. godine u Veloj Luci na Korčuli. Imao je samo pet godina kada mu je otac kupio usnu harmoniku. Nakon toga naučio je svirati bas – gitaru, klarinet i klavir.
Prvi estradni nastup imao je 1961. godine, a u glazbene se vode otisnuo 1963. godine kao pjevač i klavijaturist splitskog banda “Batali”. Festivalski debut imao je na Splitu 1967. godine, a zatim se nakratko pridružio Dubrovačkim Trubadurima iz kojih je prešao u grupi More, u kojoj je pjevala i Meri Cetinić da bi se 1972. godine vratio u Batale.
Na staze neprolazne slave povele su ga 1974. godine pjesma „Ča će mi Copacabana“ i pjesma „Galeb i ja“, 1975. godine.
Narednih pet godina bile su Oliverove godine. Obasjao ih je “Molitvom za Magdalenu”, “Oprosti mi pape”, „Nedostaješ mi ti“, “Vjeruj u ljubav”, “Skalinadom” i “Malinkonijom”.
Slijedila je “Nadalina”, “Ništa nova”, “Ostavljam te samu”, “Piva klapa ispo’ volta”, “Cesarice”, „Svoju zvizdu slidim“, „Sjaj u beskraju“, „Karoca gre“, „Žuto lišće ljubavi“, „Mižerija“, „Sirajte noćas za moju dušu“, „Trag u beskraju“...
Ka i uvik gledan more ovu tajnu koja diše
Ovu mrižu što me vuče u tamne dubine
Sve kroz pismu u daljine
I da 'oću i da smim nebi moga skupit
Svu lipotu života niti suze ovog svita.
Barem jedan tren ljepote što si nam je da neka ti vičnost bude i neka ti svetim sjajem sja trag u beskraju za sve što si nam da.
