Službenim posjetom Hrvatskoj predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nastavlja kameleonsko ponašanje predlažući da se u ime budućnosti o prošlosti ne razgovara. Valjda ni o njegovim svojedobnim pozivima na masovna ubojstva. Je li zagovorniku pogroma uopće mjesto i u Zagrebu i u Europskoj uniji?
'Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo...'. Izjavio je to u srpnju 1995. aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je tada obnašao dužnost zastupnika u Narodnoj skupštini Srbije. Vučić se svojim pozivom na pogrom bosanskohercegovačkih Muslimana obratio povodom odluke međunarodne zajednice da napokon vojno intervenira protiv vojske bosanskohercegovačkih Srba koja je ono što je Vučić zazivao za govornicom parlamenta jedne tobože demokratske države već četvrtu godinu zaredom provodila na terenu.
Izjavio je to u istom mjesecu kada je u Srebrenici vojska bosanskohercegovačkih Srba pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića izvršila genocid s više od osam tisuća ubijenih Muslimana kao najstrašniji masovni zločin u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata. I dok je Mladić u Srebrenici pri kraju 20. stoljeća provodio genocid, Vučić je u Beogradu nastavio najavljivati masovna ubojstva temeljem nacije i vjere.
U to vrijeme dvadesetpetogodišnji političar Srpske radikalne stranke i gorljivi pristalica njezina vođe, samozvanoga četničkog vojvode Vojislava Šešelja te 1995. nije prvi put izrekao nešto za što bi u svakoj pravnoj državi utemeljenoj na poštivanju prava čovjeka bio sankcioniran i vrlo vjerojatno završio iza rešetaka.
Šovinistička retorika se ne zaboravlja
Iste je godine boravio i u Hrvatskoj, što je kasnije pokušao zanijekati. Naime, u ožujku 1995. posjetio je Glinu, u kojoj je također održao šovinistički govor. Kada je već postalo jasno da je režim tadašnjega srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića odustao od okupiranih krajeva Hrvatske, Aleksandar Vučić se okomio na njega i istomišljenike u Srbiji govoreći, među ostalim, o 'srpskoj Banovini', 'srpskoj Glini' i 'zločinačkom režimu Franje Tuđmana'. Okupljenima je obećao da im 'nikada više ustaška vlast neće moći da dođe' grmeći o okupiranim dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao o srpskima.
Koliko je točno prognozirao, poznato je odavno. Možda bi ga hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja ga je i pozvala u službeni posjet Hrvatskoj, umjesto u svom uredu u Zagrebu, mogla dočekati u Glini. I kada se na tom sastanku već neće razgovarati o Vučićevoj isprici za sve izrečeno u prošlosti, kao ni o ratnoj odšteti, hrvatska šefica države mogla bi priupitati kolegu iz Srbije u kojoj se državi Glina nalazi i – misli li i danas da je režim Franje Tuđmana zločinački. Mogli bi evocirati i svoj posjet Srebrenici 2015., kada je Aleksandar Vučić doslovce protjeran od strane obitelji srebreničkih žrtava i svih onih koji dobro znaju povezati ono što se dogodilo 1995. i ono što je Vučić permanentno govorio i zazivao. Zar je mislio da će se nakon dvadeset godina zaboraviti njegova šovinistička retorika i pozivanje na ubojstva stotina i stotina ljudi?
Nije se zaboravila i ne bi se smjela zaboraviti. Ni u Srebrenici, ni u Glini, ni u Zagrebu, ni u Bruxellesu, a ni u Beogradu. Jer to nisu samo ratnohuškačke poruke kakvih ima u svakom oružanom sukobu. To su pozivi na najgore zločine protiv čovječnosti. Ti zločini ne zastarijevaju, kao što se ne zaboravljaju oni koji na njih pozivaju.
Vučić nije prekinio ideološke veze sa Šešeljom
Jedan je od njih sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji pritom niječe da je sudjelovao u ratnim strahotama prije dva i pol desetljeća. Itekako jest izgovorivši i uradivši sve ono što se dan-danas lako može čuti, vidjeti i dokazati. Riječ je o taktički očito vještom političaru koji je svoju radikalsku i – radikalnu kabanicu prije točno deset godina zamijenio za naoko umjerenu konzervativnu politiku. Prekinuo je sve političke, ne i ideološke, veze s Vojislavom Šešeljem te sa svojim prethodnikom na čelu stranke i države Tomislavom Nikolićem osnovao Srpsku naprednu stranku. S obzirom na to da je postmiloševićevska Srbija na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2012. doživjela kolaps, vlast je preuzeo bivši šešeljevski i miloševićevski pomladak proeuropski orijentiran prema vani, a autokratski orijentiran prema unutra.
U toj se novoj promjeni vlasti kao politički najokreniji i najdarovitiji pokazao upravo Aleksandar Vučić seleći središte političke moći u Srbiji ondje gdje je on: od 2012. do 2014. na mjesto potpredsjednika Vlade, od 2014. do 2017. na mjesto predsjednika Vlade, a od 2017. na mjesto šefa države. Sasvim je svejedno što Srbija ima parlamentarni sustav s ceremonijalnom ulogom predsjednika Republike jer je prava moć uvijek u Vučićevim rukama. Pod njegovim se vodstvom Srbija u personalno-političkom smislu vratila u prve godine vladavine Slobodana Miloševića, dok vlast provodi kombinaciju lažnog mirotvorstva i europejstva te – stalnog održavanja napetosti sa susjedstvom, za što su zaduženi pojedini ministri poput notornog Aleksandra Vulina, ministra obrane bez i dana odsluženoga u vojsci, ali zato ljubitelja uniformi, koji služe za izricanje onoga što sadašnji mirotvorac Aleksandar Vučić više ne može reći.
