Umro je 29 - godišnji Šibenčanin Mićo Čačić koji je javnosti postao poznat kada je prije četiri godine, unatoč teškoj distrofiji mišića i znatno otežanom govoru diplomirao na na Veleučilištu u Šibeniku, na Odjelu za informatički menadžment s ocjenom izvrstan. Teška bolest ga je potpuno iscrpila i u borbi s njom nisu mu pomogli niti velika životna energija i optimizam koji su ga krasili niti bezgranična ljubav i požrtvovanost njegove bake Marije Lauri koja ga je odgojila i odškolovala nakon što mu je majka umrla kada je imao 12 godina, a otac ga je napustio dok je još bio beba. Prisjećanje na tog hrabrog mladića i uspjeh koji je postigao postavši akademskim građaninom priča je o velikoj ljudskoj hrabrosti, dobroti i entuzijazmu koji na žalost na kraju, ponekad, moraju pokleknuti pred fatalnom bolešću.
Upoznala sam Miću i njegovu baku upravo na dan kada je diplomirao na šibenskom Veleučilištu i nikad ih poslije toga nisam zaboravila jer su me zarazili svojim pozitivnim stavovima i optimizmom i nekom životnom radošću. Baka , tada 67 - godišnjakinja ga je zadnje dvije godine studiranja stalno pratila na predavanja i na ispite jer se teško kretao. Tada mi je pričala kako je strepjela da bi mogao pasti niza stepenice ako bi bez njezine pomoći morao hodati od jedne predavaonice do druge . Dok je bio na predavanjima ona ga je čekala ispred predavaonice "Volim djecu i volim knjigu, i dala sam sve od sebe da moj unuk postigne to što želi pa sam odlučila da ću, dok je na predavanju, sjediti u hodniku i čekati ga. U početku sam se skrivala da mu se drugi studenti ne rugaju", priznala nam je tada baka Marija. Kada je Mićo diplomirao ona od prodekana Željka Mikulića dobila buket na poklon jer to je bio i njezin uspjeh. "Računala i informatiku obožavam i uživam u učenju. Nije mi bilo teško, ali, naravno, baka je u svemu tomu izvukla lavovski dio", priznao nam je Mićo nakon što je obranio svoj diplomski rad.
Marija i njezin unuk živjeli su siromašno i teško od 3.000 kuna mjesečno, koliko iznosi njezina i mirovina koju je Mićo naslijedio od majke. Nakon što je Mićo diplomiralo bilo je onih koje je dirnula njegova priča i životna upornost te su obećali da će mu pomoći da pronađe posao. No iz objektivnih ili subjektivnih razloga to s nije dogodilo, a u međuvremenu se Mićina bolest uznapredovala i bilo mu je sve teže i teže. Da je živio u Americi o njegovom nesretnom, kratkom ali hrabrom životu možda bi , kako je napisala jedna kolegica, bio snimljen film, no i bez toga ostaje zapamćen kao heroj jer je pokazao što sve čovjek svojom voljom i marljivošću može napraviti kao i njegova baka koju su odavno nazvali "Majka hrabrost" i vjerojatno će time inspirirati i druge. Već i time je puno napravio i ostavio neizbrisiv trag.
--