Jedna od najljepših i najpopularnijih Šibenčanki prije Drugog svjetskog rata Katica Pilić, poznata po svom nadimku Pupa Marenzzi preminula je u 93. godini.
Katica Pilić rodila se 1919. godine, a Pupom su je zbog neobične ljepote i ljupkosti prozvali još dok je bila djevojčica. Iako je udajom dobila prezime Pilić, među naraštajima starijih Šibenčana bila je ostala poznata po majčinom prezimenu Marenzzi. Bila je jedna od prvih šibenskih gimnastičarki u šibenskom "Sokolu", tridesetih godina prošlog stoljeća uspješno je igrala hazenu (vrstu rukometa koji se igrao na travnatom igralištu veličine nogometnog terena) u sportskom društvu "Osvit", a kasnije je bila pjevačica u šibenskom "Kolu". Čak je jedno vrijeme plesala i s prvim šibenskim balerinama.
Do zadnjeg dana svog života ostala je prava dama. Nikada, čak ni kada je bila sama u kući, nije bila nenašminkana ili neprikladno odjevena. Bila je i u poznim godinama vrlo vitalna i lucidna, a u veljači ove godine kada smo s njom razgovarali tvrdila je da je imala tako lijepu mladost da ni jedan njen sat ne bi mijenjala za deset godina života sadašnje mladeži.
"Bile su to lijepe, slatke godine. Šibenik je bio živ, pun svijeta, pun vedrih ljudi. Naš grad je imao svoju gospodu, svoje fine gospođe ali i svoje ponosne težake koji su, poput gospode, držali do sebe." - govorila je sa sjetom i ponosom te uvijek ponavljala da je sačuvala vitalnost zbog ljubav i ljubav prema životu koja ju je uvijek nosila.
Iako je od njenih zlatnih godina do naših dana proteklo gotovo 60 godina sam spomen Pupe Marenzzi među Šibenčanima koji su je poznavali izazivao je uzdahe, divljenje i oduševljenje,
Posljednji razgovor s Katicom Pilić znamenitom šibenskom ljepoticom, damom, sportašicom, pjevačicom i plesačicom objavljen je u 14. broju časopisa "Šibenik tm" koji je izašao u svibnju 2012. godine i još se može nabaviti u "Knjižari Matica" iznad Medulića, a mi ga prenosimo u cijelosti:
Katica Pilić, zvana Pupa Marenzzi
sportašica, pjevačica i nesuđena miss Šibenika:
Ne bih ni jedan sat svoje mladosti mijenjala za deset godina života sadašnje mladeži.
Kada smo se raspitivali za Katica Pilić, kod starijih Šibenčana za koje smo mislili da bi je mogli poznavati, svi su zatečeni pitanjem dugo razmišljali i podizali obrve ne bi li se sjetili o kome je riječ. No kada smo spomenuli njen nadimak lica su im se odmah ozarila. Kako ne, pa za Pupu Marenzzi, jednu od najljepših Šibenčanki prije Drugog svjetskog rata svi znaju! Nadimak Marenzzi, Katica Pilić je dobila po majčinom prezimenu i zato što je cijeli život živi živjela u kući Marenzzi u starom dijelu grada. Pupom su je prozvali još kao djevojčicu zato što je bila izrazito lijepa. Zbog svoje ljepote, o kojoj i danas rječito svjedoče crte njezina lica, Pupa je ostala i kao djevojka.
U njezin stan, u ulici Petra Nakića, došli smo nenajavljeni, a zatekli smo je uređenu i našminkanu iako živi sama, a u kuću joj, osim jednog rođaka koji brine o njoj i donosi joj potrebne namirnice, gotovo više nitko ne dolazi:
-Možda vam izgleda malo smiješno što sam našminkana i nacrtanih obrva iako me nitko ne vidi, ali to je moj životni stil od početka. Fućka me se što drugi misle. Uvijek sam sebi bila prije svih i toga se držim do danas. Držala sam do muža i brinula se o njegovom izgledu i zdravlju, ali sam ipak bila sebi na prvom mjestu, uvijek sam najprije uredila sebe. Jako sam držala do garderobe i pazila sam što ću obući ujutro za odlazak na pijacu, poslije podne za šetnju i navečer za izlazak. To je u moje vrijeme u Šibeniku bilo normalno. Svi smo držali do sebe. - otkriva nam ta vedra žena, bistra uma uvijek spremna na britku šalu, rođena 1919. godine koja je prije Drugog svjetskog rata bila pojam ljepote u Šibeniku, a ona i njezin suprug važili su kao jedna od najelegantnijih i najpoželjnijih parova Dalmacije.
Čemu možete zahvaliti na takvoj vitalnosti, tome što ste s 93 godine još uvijek pokretni i sjećate se svakog detalja iz vašeg dugog života?
To su geni ali i ljubav i ljubav prema životu koja me uvijek nosila, pogotovu u mladosti. U Šibeniku se u moje djevojačko vrijeme živjelo tako da ne bih jedan sat tog života mijenjala za 10 godina života sadašnje mladeži. Posvuda dobro društvo, pjesma, serenade, šetnje po Poljani. Neću nikad zaboraviti kako su mi jednom, u svibnju, kada su već počele vrućine, došli dečki pjevati ispod prozora. Pjevali su pjesmu Hladan vjetar poljem piri, a ja nisam mogla živjeti od vrućine. Svi smo tada bili poletni, puni duha, neposredni i spremni za šalu.
Bili ste sportašice i pjevačica što baš nije bilo uobičajeno za to vrijeme?
Imala sam svega tri godine sam se upisala u Sokolsko društvo, a nekoliko godina kasnije i u sportsko društvo Osvit. U Sokolu sam bila gimnastičarka do desete godina, a onda su rekli da više to nije dobro za razvoj djevojčica pa sam počela igrati hazenu, igru sličnu rukometu koja se igrala na velikom travnatom nogometnom igralištu, u sportskom društvu Osvit. Uz mene je hazenu igrala moja prijateljica Divna Aralica. Trenirao nas je Aleksandar Andvailer šibenski gospodine koju je imao trgovinu obućom na početku Kalelarge. Tada su među sportašima pojam bila tri brata Mirko, Dane i Petar Rončevića. Sa šesnaest godine, dakle tamo negdje 1935. godine, pjevala sam drugi sporan, bila sam subreta u Kolu. S Kolom sam već bila povezana jer je moj dida Ivan Marenzzi bio Kolaš. Posebno su me radovala gostovanja u susjednim gradovima. Nastupala sam i u tada jako popularnim operetama u šibenskom kazalištu Poljičkoj krvi, Gorfici Marici, Maloj Floramy, Grofu Luksemburškom i Zemlji smiješka. Pjevala sam ali i plesala s šibenskim tadašnjim balerinama. Prvi sporan tada je bila poznata Mileva Bodružić.
Što vam se iz tog doba najviše usjeklo u sjećanje?
-Sve. Bile su to lijepe, slatke godine. Šibenik je bio živ, pun svijeta, pun vedrih ljudi. Naš grad je imao svoju gospodu, svoje fine gospođe ali i svoje ponosne težake koji su, poput gospode, držali do sebe. Najradije se sjećam šetnja po Poljani, nedjeljom, nakon mise. To je bila prava revija mode. Gornjim đirom su šetale žene doktora i advokata sa srebrnim lisicama oko vrata. Posebno su mi se u sjećanje usjekle Ruža Dominis, supruga advokata Dominisa i supruga doktora Pasinija. Gospođa Dominis bila je prekrasna. Oblačila se sa stilom. Uvijek je bila elegantna. Nosila je srebrne lisice oko vrata i damske rukavice. Nisu do sebe držale samo šibenske gospođe, i naše težakinje su bile ponosne, lijepo obučene i elegantne u onim svojim u crnim suknjama, bijelim košuljama i prslucima s s lijepim detaljima. Dok su gospođe i gospoda šetali Poljanom mi mladi bismo u grupama stajali ispod stabala na gornjem dijelu Poljane i pjevali soto voce. To je bio život!
Kažu da ste bili šibenska ljepotica.
Pa jesam, zvali su me miss Šibenika iako tada nije bilo službenog izbora za miss. Voljela sam pjevati i plesati. Još se dobro sjećam da je sportski klub Osvit imao godišnje balove u Vodicama, a ja sam ih, kao prva dama, otvorila s nekim kavalirom. Najčešće je to bio pokojni Stojan Stojo Mileta, nogometaš ali izvrstan plesač, krasan i duhovit čovjek, uvijek elegantan.
Kako to da niste imali ambicioznija postići karijeru u sportu ili kazalištu?
Ma, nisam o tome razmišljala. Potječem iz skromne obitelji. Moja mama je ostala mlada udovica i teško smo živjele. Izdavala smo dvije sobe u stanu, ja sam malo šivala i od toga smo živjele. Završila sam zanatsku školu u samostanu svete Luce. Imala sam bogat društveni život do Drugog svjetskog rata i nisam ni za čim drugim težila. Poslije udaje sam se posvetila mužu. Moj muž je bio jako ljubomoran. Čak sam kriomice šivala za svoje stalne mušterije jer je on stalno govorio kako neće nepoznate žene po kući. Radila sam deset godina kao krojačica u Kazalištu. Šivala sam kostime za divne šibenske glumice Martu Krušlin i Miru Rajner. Ali sve je to otišlo u vjetar, jer se kazalište zatvorilo, a meni je trebalo petnaest godina radnog staža da bih dobila mirovinu. Muž i ja smo se dobro slagali iako nismo imali djece. Brinula sam o njemu ali nisam mu nikad bila podložna. Zadržala sam, kako se to kaže svoja ja. Oboje smo voljeli sport pa nismo propuštali ni jednu utakmicu NK Šibenika na Šubićevcu, a ni većinu utakmica Hajduka. Izlazili smo, družili se s prijateljima, a ljeti smo često išli na kupanje. Najčešće na Martinsku, u Dolac ili Paklenu, a kasnije na Jadriju.
Danas živite sami, gotovo bez društva. Kako ste se na to naviknuli?
Čovjek mora prihvatiti ono što život donese. Sve moje prijateljice su već umrle tako da više nemam nikoga. Bitno je da sam zdrava, ali više ne izlazim vani jer me strah padova. Ne bojim se smrti nego onoga što bi morala proživljavati kada bih slomila ruku, nogu ili kuk. Cijeli život sam pušila, a prestala sam prije nekoliko godina, kada sam dobila tešku gripu. Nije mi dosadno. Čitam, rješavam križaljke, gledam televiziju, pa čak i ove glupe sapunice jer nemaš drugo ništa i živim od sjećanja na nekadašnja moja sretna vremena i sretna vremena moga Šibenika.
