Na prvu loptu zaljubljujem se u Poznan, grad do kojeg sam lutao punih pet dana europskim bespućima. Prva stvar koja mi se svidjela bile su niske cijene. Mi Dalmatinci bi rekli da su tako niske da sam na neke zamalo ugazio. Recimo tri pive koštaju cca 11 kuna možete kupiti 3 pive u dućanu, a za 15 kuna može se čovjek pošteno najesti iako ima i restorana gdje je moguće popiti juhu, pojesti šnicel i palačinku za 10 kuna. Dobro, ruku na srce, u centru je sve malo skuplje, ali koga zanima prenapučeni centar. Grad je, što je, lijep i uredan, a gradski prijevoz je nevjerojatan. Em besprijekorno funkcionira em je jeftin. Živa socijala. Za 7 – 8 kuna može se ići s kraja na kraj grada. No, više od jeftinoće, javne čistoće i čudesnog gradskog prijevoza oduševila me je gostoljubivost Poljaka!
Ma ljudi moji mi pričamo da smo mi Hrvati gostoljubivi. U odnosu na Poljake mi smo sa svojom gostoljubivošću živi slabo odgojeni gadovi. Ovdje će vam svatko izaći u susret, pomoći vam da se snađete, uputiti vas gdje i što možete naći, objasniti će vam stvari koje vam nisu jasne i još će vam na kraju platiti piće. Osim toga svi tako dobro govore engleski da sam se počeo čuditi zašto Poljaci ne voze lijevom stranom i počeo očekivati da će se svakoga časa iza ugla pojaviti londonski autobus na kat. A Poljski navijači? Oni su isti kao i naši. Samo viču: Poljska! Poljska! i kite automobile zastavama i dresovima.
Atmosfera u gradu je odlična sve liči na neki vražiji Woodstock. Čujem da je bilo tučnjava i obračuna s policajcima ali ništa od toga nisam vidio. Sve je nekako haj, svi se vole, bučno pozdravljaju, a runde pive idu s jedne na drugu stranu između Hrvata, Nijemaca, Poljaka, Čeha, Francuza.... kao da se igra tenis. Najjači su Irci. Njih ima kao mrava. Na svakom božjem kantunu visi grupa veselih Iraca. Njima je svejedno pobjeđuje li njihova reprezentacija ili gubi. Toliko su veseli i toliko su prijateljski nastrojeni da ih jednostavno morate voljeti. Okorjeli navijači drže se centru grada ili bolje rečeno dvadesetak kafića u centra grada gdje piva teče kao bujica. Kako i neće kad je tako jeftina?! Jeftina je nama Hrvatima, a zamislite kako je tek jeftina Nijemcima i drugim od nas bolje stojećim Europljanima? Jutros su počeli dolaziti velike grupe Talijana. Tu i tamo luta poneki Rus i Englez. I oni se grle sa svima i nazdravljaju svakome pa i meni iako im ja ne mogu uzvratiti rundom pića jer sam u Poljsku stigao totalno švorc. Istina njemački su mi policajci platiti kartu do Poznana ali su me prije toga njihovi kolege opljačkali za puno veći iznos. I što ću sad?
Ugledao sam pred Casinom rulet automat, ubacio u njega zadnjih 10 zlota i dobio – 300 zlota! Pa ova Poljska je stvarno obećana zemlja! Sada ima cca 500 kuna pa ću preživjeti nekoliko dana. Kada sam krenuo na put mislio sam da ću svirajući harmoniku putem nešto zaraditi, ali nisam glazbom isprosio ni centra. Vrijeme je kišno i vlažno, a nisam imao ni prilike baciti negdje sidro staviti naopačke šešir na asfalt i zasvirati nešto za svoju dušu. Realno gledajući ako se mislim vratiti u Šibenik svirka mi je neizbježna.
Što se poljskih djevojaka tiče, za svaku su pohvalu, ali budimo iskreni, naše su ipak ljepše.
Doduše Poljakinje su otvorenije nego naše cure i vrlo lako se može s njima uspostaviti komunikacija. Crnja strana Poznana i Poljske su brojne prostitutke. Ima ih posvuda, a uvečer preplave ulice. Čujem da su njihove usluge jako skupe. Promatrao sam ih neko vrijeme ali nisam vidio da imaju nešto jako puno mušterija. Danas odlazim iz Poznana i idem neko selo u srcu Poljske, a odatle krećem za Gdanjsk. U međuvremenu uživam među navijačima. Ima tu i Šibenčana pa sam tako dobio i šibenski navijački šal. Kažu, uzmi da se vidi da si naš. Uzeo sam. Jesam, naš sam.
