Datum objave: 12. Lipanj 2012

MARIO GUBERINA: Autostopom na europsko nogometno prvenstvo

Diana Ferić
Diana Ferić

Kažu da svaki čovjek ima svoje limite izdržljivosti. Navodno u svakom od nas postoji zaliha energije koju koristimo u ekstremnim situacijama i u trenutcima kad se moramo boriti za život. Mislim da sam prvi put doživio manifestaciju te energije koju bih nazvao energijom elementarnog opstanka. Dogodilo mi se to na njemačko - češkoj granici gdje sam zanoćio pokušavajući autostopom doći iz Hrvatske do Poljske ne na nego u povodu Europskog nogometnog prvenstva. Bio sam umoran kao pas, zaspao sam kao mrtvac i nakon samo dva sata probudio se ukočen kao bakalar, smrznut do kosti kao da sam zanoćio u frižideru trgovačkog centra!  Uspio sam nekako doteturati do Duty Free Shop u kojem ima jeftine spize pa sam u zadnji čas umakao smrti od gladi. To mi je malo popravilo raspoloženje, a za divno čudo odmah me je povezao jedan ljubazni bračni par.

Tako sam prevalio sljedećih – 20 kilometara. Nije puno ali veseli. Vraga. Dalje napredujem kao da je cesta salama koju je netko izrezao na tanke fete. Najprije sam dva sata čekao da me jedan šutljivi tip poveze 10 kilometara. Na sljedeći auto opet čekamo puna dva sata i napredujem još 10 kilometara do gradića Bad Schandau. Tu su me presrela dva policajca. Tražili su dokumente. Pokazao sam im putovnicu i – dao bih se zakleti da su mi maznuli 50 eura koje sam imao u putovnici. Ili su možda shvatili da im dajem mito? Tko zna. Uglavnom kraći sam za 50 eura i imam gorki grop u grlu. Njemačka zemlja reda i zakona? Svašta.  Ali ako su njemački policajci nevaljali ima Nijemaca dobre duše. Ubrzo nakon provjere dokumenata povezao me je jedan veseli Nijemac. S njim sam prevalio dobar komad puta, a on mi je na rastanku dao 25 eura. Valjda se sažalio na mene jer sam bio tužan i umoran. On mi je zbilja puno pomogao ali još nisam bio ni blizu Drezdena odakle mi se otvara put prema Poljskoj. K vragu prvenstvo je već počelo, naši rasturaju, a ja još napredujem prema Poljskoj rimom pijuna na šahovskoj ploči.  Ipak na sljedećeg vozača voljnog povesti autostopera ne čekam dugo ali i on me vozi – kratko. Ipak mic po mic stižem do Pirna, gradića dvadasetak kilometara od Drezdena. Budi se nada, poboljšava se raspoloženje, raste optimizam ali... vraga. Stopirao sam gotovo tri sata, upotrijebio sav svoj šarm, na spužvi za spavanje velikim sam slovima napisao Drezden ali nitko ni ne pomišlja stati. Svi se prave da me ne vide. Na relaciji Pirn – Drezden vjerujte mi ne živi nitko voljan primiti autostopera. I što ću sada?

Ništa. Zaustavim taksi i on me za 20 eura preveze tih 20 kilometara. Tako sam spiskao novac koji sam dobio na poklpon i ukupno sam neplanirano kraći za 70 eura ako računam one koje su mi maznuli policajci. Taksi me iskrcava kod Drezdenskog autobusnog kolodvora pa moram odatle pješice do željezničkog kolodvora na koji stižem u 15 sati i dvije minute, a vlak za Berlin kreće u 15 sati i tri minute. Budući da sam u deficitu zbog gubitka onih 50 eura nema mi druge nego manjak nadoknaditi na račun njemačke državne željeznice pa uskačem u vlak i skrivam se u WC. Putovanje nastavljam kao slijepi putnik začepljena nosa. Njemački kondukterima po svemu sudeći uopće ne pada na pamet da bi se netko mogao švercati bez karte pa za tri sata sretno stižem u Berlin, a da nisam potrošio ni euro. Čak bi to putovanje bilo ugodno, a mogao sam se malo i odmoriti da nisam bio u stalnom strahu da će me uhvatiti i izbaciti iz vlaka. Dakle – Berlin. Žive li tu uopće Nijemci? Na željezničkoj stanici cijelo more Indijca, Korejca, Slovenca, Hrvata, Brazilca i da ne nabrajam dalje.

Čudo. Čudo je bilo i to što je isti vlak kojim sam stigao u Berlin nastavljao put sve do Poznana. Ohrabren uspješnim švercom od Drezdena do Berlina ponovno se ubacujem kao slijepi putnik i naredna četiri sata putujem mirno, gotovo uživajući. E a tada počinje užas, strava, jeza, horor! Umjesto na stanici u Poznanu vlak se zaustavlja na Danskoj granici! K vragu i Njemačka pedantnost. K vragu način na koji označavaju vlakove! Vozio sam se besplatno krivim vlakom u krivom smjeru. Sada moram nazad u Berlin pa tamo presjesti u vlak za Poznan. Ali kada sam već u Danskoj zašto ne bih prst umočio u Baltičko more? Provukao sam se kroz neku rupu u ogradi i počeo se spuštati prema obali ali to me zamalo koštalo glave. Umjesto da umočim prst u Baltik uvalio sam se do pojasa jer sam se na strmini okliznuo i da se nisam instiktivno uhvatio za neku granu tko zna što bi bilo. To nije more to je živa jacera na rubu smrzavanja! Oblačim na sebe sve što imam – četiri majice kratkih rukava, jednu majicu dugih rukava, majicu na špaline ali ne pomaže. Smrzavam se, a još mi je ledenije oko duše jer se sada moram vraćati sve do Berlina da bih ponovno mogao krenuti prema sjeveru. Možda ću ipak stići u Poljsku prije kraja nogometnog prvenstva!?
 

Iz kategorije: Vijesti