MARIO GUBERINA: S "otetim" kontejnerom na europsko prvenstvo

Prije mog odlaska u Poljsku često sam bio svjedok pričama kako je na Balkanu najteže stopirati te da onog trena kad se pređe hrvatska granica ide sve kao podmazano. U početku sam prihvatio te priče ali sm se u zadnja dva dana potpuno razuvjerio. Dakle, u noći s četvrtka na petak stigao sam Budimpeštu gdje sam, upozoren da se tu opako krade da na svakom koraku, posakrivao i osigurao svu svoju imovinu, a naročito lovu. Pukim slučajem vozač koji me je povezao do glavnog grada Mađarske iskrcao me je odmah pored željezničkog kolodvora  Pa sam odlučio dio puta ići vlakom. Učinilo mi se to dobrim rješenjem jer karta sve do Berlina košta navodno svega 39 eura. Ali vraga kada se sve doda i oduzme košta 118 eura pa sam uzeo kartu do Praga za prihvatljivih 35 eura. Tek u vlak sam shvatio da nisam baš dobro planirao i da sam mogao malo bolje paziti na nastavi zemljopisa. Ići preko Praga bila je sasvim besmislena odluka.  Da bih stigao na cilj trebao sam ići do Drezdena ili Berlina. Tako se nisam iskrcao u Pragu nego sam produžio dalje, ako kako sam imao kartu samo do Praga osoblje vlaka me je izbacilo nekih 100 kilometara sjeverno od Praga i 100 kilometa jugoistočno od njemačke granice. 
Dalje nastavljam autostopom. Vraški je teško. Ovdje stopere nitko ne zarezuje ni pet posto. Taj dan je Češka reprezentacija igrala prvu utakmicu na prvenstvu pa je bilo dosta prometno. Bilo je posvuda puno navijača za volanom ali to ih nije smekšalo da se smiluju autostoperu. Ipak uspijevam se približiti Njemačkoj za nekih 75 kilometara. Za prijeći tih 75 kilometara potrošio sam punih osam sati na stopiranje! Kako se  nitko nije zaustavio da me poveze ni idućih osam sati, korak po korak stigao sam do Njemačke granice – pješice! Na leđima nosim 20 kilograma opreme. To me je jako umaralo pa sam, da bih uopće mogao hodati, posudio jedan kontejner za smeće s kotačima. On je igrao ulogu teretnih kolica za prijevoz prtljage do granice.  Žedan, gladan i umoran uspio sam stići do neke šumetine kroz protječe rijeka Laba. Tu sam od gladi i umora klonuo. Nisam imao snage svađati se vlasnikom kontejnera koji me je tu sustigao. Kada je on otišao – nigdje nikoga. Živa jeza. Pa je li ovo srce Europe. I po sat vremena ne prođe ni jedan auto. Nigdje kuće, nigdje benzinske stanice, nigdje nikoga. Strah me je natjerao da krenem dalje. Zadnjim atomima snage prešao sa u Njemačku, podigao šator na prvoj livadi i zaspao tako dubokim i crnim snom kao da sam mrtav. Ujutro sam vidio da sam zanoćio zapravo uz parkiralište neke benzinske stanice pa sam se mogao umiti, popiti kavu, napisati ovaj tekst i odlučiti što ću i kako ću dalje. Mislio sam da će biti lakše i jednostavnije. Nije to putovanje, to je opaka avantura. A Europa? Ma nije Europa Europa, Šibenik je Europa.