Datum objave: 07. Lipanj 2012

MARIO GUBERINA: Autostopom na nogometno prvenstvo u Poljsku(2. dio)

Diana Ferić
Diana Ferić

Moja potraga za fenomenom nogometne euforije započela je jučer (6. lipnja) ujutro na naplatnim kućicama u Dubravi. Brojna iskustva Europljana svjedoče da je baš u Hrvatskoj najteže ustopati automobil do zacrtane rute. U to sam se uvjerio jer  sam četiri sata bespomoćno čekao da me pokupi netko tko ide za Zagreb.
Vjerojatno je fama koja je u medijima stvorena oko autostopiranja pridonijela tome. Oko 13 sati ipak me je povezao jedan brkati Splićanin koji me ja za vjerovati ili ne, doveo do Zagreba za nepuna 2 sata.
Valja spomenuti da su mi zalihe hrane i vode bile izuzetno malene i nedostatne da se preživi jedan dan na autocesti. Inače, moj plan putovanja je nalagao da danas u večernjim satima trebam biti u u Budimpešti. Iz Zagreba nekako uspijevam doći do naplatih kućica u Varaždinu gdje sam zapeo puna dva sata. Mislio sam da ću tu morati zanoćiti pod šatorom. A onda kao u nekom filmu iz Hollywooda – brzi rasplet. Začas sam Čakovcu gdje sam na benzinskoj stanici upoznao strašnu ekipu vedrih Međimuraca. Bili su to prvi nogometni fanovi koje sam uopće vidio od kako sam krenuo iz Šibenika. Prešao sam više od 400 kilometara, a nisam vidio ni jednog navijača!
Međimurce sam pitao kao dalje u Mađarsku. Malo su me bijelo gledali ali kada sam im kazao da sam iz Šibenika razveselili su se kao da su ugledali svog davno izgubljenog najboljeg prijatelja iz djetinjstva. U Mađarsku me baš i nisu uputili ali su me zato častili pivom, pozvali na meso s gradela, a na kraju mi ponudili čak i prenoćište, a za uzvrat sam im morao objasniti gdje u Šibeniku živi Mišo Kovač. Ali ni to nije sve. Kada sam im rekao da pišem dnevnik sa svog putovanja za portal šibeniknews odmah su se pobrinuli da dobijem kompjuter kako bi mogao napisati tekst i poslati slika. Dok ovo pišem gradele od silnog žara svijetle kao vulkan, a miris pečenog mesa širi se valjda cijelim Međimurjem. Njima je nogomet čini se na drugom mjestu iza druženja uz gradele i pivu. Ekipa je prva liga, svi su ljubazni i dobro raspoloženi pa sam u jednom trenutku došao u napast da uopće ne idem dalje već da ostanem ovdje. Ali plan je plan. Sutra „napadam“ mađarsku granicu. Avantura tek počinje. Računam, gledan na sat i kalendar pa mi se čini da bih u Poljsku mogao stići u subotu. Uz super večeru i hladnu pivu pričalo se u ugodnoj međimurskoj noći deset puta više o mom putovanju nego o nogometu. U međuvremenu doznajem da će u petak ujutro prema Poljskoj krenuti i neki Šibenčani. Tko zna, možda se sretnemo negdje putom.  

Iz kategorije: Vijesti