Osamnaestogodišnja Zorka Škarica, šibenska mučenica na trajnom glasu svetosti, ubijena je 1902. godine zbog neuzvraćene ljubavi. Za tu tragičnu priču Šibenik zna već 120 godina. Prenosi je se iz naraštaja u naraštaj kao intimni šibenski mit o kojem se govori tiho i s uzvišenim pijetetom. Iako to do sada nitko nije naglas izgovorio sve to navodi na pomisao da je Zorka Škarica u svom rodnom Šibeniku već duže od jednog stoljeća na glasu mučeništva dakle na trajnom spontanom glasu svetosti zbog svoje mučeničke smrti. Glas o mučeništvu Zorke Škarica ima korijene u njenoj nasilnoj smrti koja je izravno povezana s njenom krepošću. Možda je previše smiono u slučaju Zorke Škarice govoriti o kauzi i postupku beatifikacije. To ne spominje ni don Vergilijo Bilić koji je o Zorki pisao, kako sam reče, da je otme od zaborava i da oda počast čestitim šibenskim djevojkama i mladićima koji su živjeli i žive u skladu sa svojom vjerom i kršćanskim naukom. Međutim don Vergilijo nas u priču o našoj Zorki uvodi kroz sudbinu talijanske svetice Marije Goretti, zaštitnice mladeži, djece, djevojaka, siromaha, roditelja, mučenika, žrtava silovanja, zločina, oprosta i čistoće čija je sudbina identična Zorkinoj sudbini. Obje su ubijena iste godine, iz istih razloga i na isti način.
Zorka Škarica rođena je 2. veljače 1884. godine u uglednoj i imućnoj težačkoj obitelji Škarica koja je posjedovala prostrane maslinike na području biličkih Vrulja. Rožena je i živjela je u kući uz današnji samostan Franjevki od Bezgrešne. Iznad velikog luka nad dvorišnim vratima su i danas inicijali Zorkinog oca P(ere) Š(karica). Bila je vrlo lijepa djevojku i nije joj nedostajalo udvarača.
-Upravo zbog njene vanjske ljepote s kojom je mamila poglede, - piše don Vergilio - u njoj se stvorio stav da će se udati za onoga koji bude cjenio njenu unutarnju ljepotu, a ne vanjsku. Drugi razlog zbog čega se željela kasnije udati je označavao ozbiljnost, dok je rana udaja značila iskorištavanje.
Među Zorkinim udvaračima bio je i Šibenčanin Paško Baranović, deset godina stariji od nje, po zanimanju mesar. Opsjednut željom da mu Zorka bude žena, dane je provodio pod njenim prozorom. Uporno joj se udvarao no ona mu nije uzvraćala i jednako ga je uporno izbjegavala. Paško je odlučio stupiti s njom u kontakt na nedjeljnoj misi, ali je to Zorka je to doznala i nije došla na misu u crkvu Gospe van grada. Razočaran neuspjehom, Paško je Zorki napisao pismo i kriomice ga gurnuo ispod njezinih vrata. Te noći, Zorka je sanjala da je Paško drži zatočenu i prijeti joj da će je ubiti ako se ne pristane udati za njega. Prenuvši se iz noćne more, pričala je svojoj prijateljici, počela je moliti i zazivati Božju pomoć.
Paško je međutim postajao sve uporniji i sve grublji te joj je i stvarno, kao što je Zorka sanjala, zaprijetio da ako ne bude njegova, nikad neće biti nečija jer će je on ubiti. Zorka je njegove prijetnje shvatila ozbiljno. Prestala je izlaziti iz kuće i s njom je uvijek bila jedna od njenih prijateljica. Paško, silno uvrijeđen njenim odbijanjem je skupio "četu" svojih prijatelja s kojima je vrebao priliku da otme Zorku. Iako je Zorka bila oprezna, 2. veljače 1902. godine nekolicina Paškovih prijatelja zakočila ju je kada se na povratku s večernje mise rastala s prijateljicom i krenula kući. Savladali su je, vezali i odnijeli u podrum Paškove kuće. Prijateljica s kojom se Zorka vraćala sa mise, ponukana lošim predosjećajem, vratila se nazad da provjeri da li je Zorka stigla kući. Kada je čula da Zorke nema, odmah je shvatila što se dogodilo. Pozvala je Zorkinog otca koji je odmah obavijestio žandare koji su znajući za priču o Pašku i Zorki, odmah krenula u potraga. Dok su žandari, obitelj i prijatelji tragali za njom, Paško je Zorki u podrumu svoje kuće prijetio i zahtijevao od nje da izabere ili njega ili smrt. Pokušao ju je i silovati znajući da čestitim šibenskim djevojkama gubitak nevinosti prije braka značio veliku sramotu. Zorka se svim silama odupirala braneći svoje djevičanstvo. Kada su žandari stigli do Paškove kuće, bilo je već kasno. Zorka je Pašku rekla ne i tako sama sebi izrekla smrtnu presudu ne vjerujući da će Paško ostvariti svoju prijetnju. Ali, prevarila se. Paško ju je bez milosti ubio.
Za Šibenik je Zorkina smrt bila velika tragedija. Cijeli je grad bio potresen. Na posljednjem ispraćaju Zorkinih posmrtnih ostataka do groblja sv. Ane bio je cijeli Šibenik. Nitko nije ostao kod kuće. Masa Šibenčana klečala je na ulici dok je pored njih prolazila pogrebna povorka. Sve šibenske djevojke bile su obučene u bijelo, a pogrebni obrede vodio je biskup mons. Mate Zannoni.
Ubojica Paško se idućih devet dana skrivao po brdima Šubićevca, ali se ne videći izlaza predao. Bio je osuđen na smrt vješanjem, ali mu je kazna bila preinačena u osudu na doživotnu robiju. Odveden je u zatvor u Novoj Gradiški gdje je počinio samoubojstvo 5. ožujka 1910. godine.
Glas o Zorki i njenoj mučeničkoj smrti pronio se daleko izvan Šibenika , no nakon Drugog svjetskog rata, u Jugoslaviji pod vlašću komunista, potisnut je prijetnjama i zabranama. Bio je utišan, ali ne ugušen. Zorka je nastavila živjeti u pučkoj predaji.
