U Šibeniku su od početka svoje veze bili jednostavno Biserka i Jole, kasnije Draženovi i Acini roditelji. Upoznali su se kada je Biserka imala samo 18 godina i, kako nam je prije više godina izjavila, u svojoj životnoj priči ispričanoj za naš časopis "Šibenik tim" od prvog dana je znala da je on pravi izbor za nju. zajedno su poživjeli u braku 62 godine,a Biserka, za to joj se mora odati posebno priznanje, predano je i s puno ljubavi brinula o njemu posljednjih 13 godina otkako se teško razbolio i završio kasnije u invalidskim kolicima. Osigurala mu je punu njegu i dostojanstven život do kraja. Evo što nam je ispričala tada za "Šibenik tim" o njihovoj ljubavi, braku i obitelji:
Kada mi je Jole prišao - sve je bilo jasno
Udala sam se vrlo mlada. Imala sam tek 18 godina. Moj suprug Jole rođen je u Hercegovini ali je bio šibenski stipendist i nakon završene upravne škole u Zemunu došao je živjeti u Šibenik. Radio je odgovoran i težak posao u policiji i bio je često na putu. Došla su i djeca. U tim okolnostima nisam mogla tražiti neko zaposlenje. Željela sam što je moguće više biti s djecom, a trebalo je nešto i privređivati. Spasonosna formula bila je – ostati uz djecu i šivati kod kuće. Jole i ja smo se upoznali 1. svibnja na Slapovima Krke. Bio je naočit i mnoge su Šibenčanke bile u njega zaljubljene. Na Slapovima sam bila s prijateljicom. Primijetile smo da nas gleda ali nismo znali koju od nas. Bila sam nekako skrušena i na neka ljubav nije bi baš bila na umu. Ali, eto, dogodila mi se. Kada mi je Jole prišao da se upoznamo sve je bilo jasno. Počeli smo izlaziti. Imala sam 17 godina. Udala sam se za njega godinu dana kasnije. Unajmili smo stan u kući Jadronjića kod Gimnazije gdje se rodio Aleksandar. Tu, u podstanarstvu, proslavio je svoj prvi rođendan. Kasnije smo dobili stan kod Doma zdravlja, a onda smo, malo prije Draženovog rođenja, 1964. godine, preselili u stan u Preradovićevoj ulici na kućnom broju 3. Živjeli smo životom koji me je ispunjavao, a Jole je bio kriv što sam bila jedna od prvih Šibenčanki koje su položile vozački ispit i vozile automobil. I to će se kasnije korisno uklopiti u mozaik moga života.
Acu i Dražena sam odgajala misleći na to kakvi će ljudi biti kada odrastu
Tako sam šivala i bila uz djecu što mi je bilo najvažnije. Oba sina, i Aco i Dražen, rođena su kao velike bebe. Dražen je imao smo 10 dekagrama manje od pet kilograma. Bili su zdravi, snažni i krupni. Tada sam bila uvjerena, a ni danas ne mislim drugačije, da je na to presudnu ulogu imalo moje odrastanju na onom svježem i mirisnom bakinom mlijeku. Djecu sam odgajala misleći na to kakvi bi ljudi trebali biti kada odrastu. Moji sinovi nikad nisu imali ključić oko vrata. Uvijek sam znala gdje su i s kim su, a oni su u svakom trenutku znali da sam prisutna čak i ako me ne vide u svojoj blizini. Pratila sam ih u školu i dočekivala na kraju nastave. Pružala sam im sve što sam mogla ali ih nisam štedjela. Nisu nikada imali nikakve popuste. Obojica su imala svoje obveze. Mogli su dobiti sve što smo im Jole i ja mogli priuštiti, ali nisu smjeli zanemarivati svoje školske i kućne obveze. S druge strane mi kao roditelji podupirali smo sve ono čime su se bavili i sva njihova nastojanja da ostvare ciljeve prema kojima su stremili. Stjecajem okolnosti njihova su stremljenja bila usmjerena prema sportu. Ni Jole ni ja o sportu i sportskim perspektivama, a kamo li o profesionalnom sportu njegovim mogućnostima, izazovima i zamkama, nismo ništa znali ali to nas nije spriječilo da ih podržimo. Uvjerena sam da smo dobro postupili. Tada smo reagirali instinktivno. Danas znamo da smo radili dobro. Gdje god su, posebno u sportu, roditelji stali iza djece, uspjeh nije izostao. Ispravnost naših roditeljskih odluka, koje nismo donijeli olako jer nismo imali nikakve uzore, danas potvrđuju primjeri Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Gorana Ivaniševića... i mnogih drugih sportaša uz koje su čvrsto, žrtvom i djelom, stali njihovi roditelji. Da bi uspjela djeca moraju imati stabilnost u obitelji, moraju biti svjesni da ih obitelj prati i podupire, da netko stoji iza njih i brine o njima ali ne tako da ih sputava već da ih potiče. Jole i ja smo u svakom trenutku željeli znati i gdje Aci i Dražen se kreću, kakvi su u školi. Roditeljima koji dođu posjetiti Draženov muzeju savjetujem da njihovo dijete mora znati da su prisutni i da vode o njemu računa ali ne smiju nad njim vršiti nikakav pritisak. Dijete mora imati pravo na svoj stav, i mora ravnopravno sudjelovati u svemu što se tiče obitelji, a sve odluke moraju biti zajedničke.
S velikim sportskim uspjesima, a posebno nakon ulaska mojih sinova u profesionalni sport došle su velike strepnje i velika iskušenja. Hoće li sretno stići, hoće li se sretno vratiti, hoće li im se u igri nešto dogoditi, hoće li pobijediti ili izgubiti! Došlo je vrijeme stalnog dokazivanja i teških svakodnevnih kušnji, a onda se nad sve to nadvila najveća kušnja od svih kušnji s kojima se ljudi mogu suočiti. Počeo je rat. Rat nas je razdvojio. Više nisam mogla putovati na utakmice. Dražen je bio u Americi. Nakon 17 godina rada u Knjižnici otišla sam u mirovinu. Suprug i ja smo se preselili u Zagreb, u Draženov momački stan. U tom stanu na 14. katu živimo i danas. Prije negoli smo uredili Muzej bio je pun Draženovih trofeja i njegovih stvari. Još uvijek tu osjećam izravan odnos s njima. Kad mi se suprug prije nekoliko godina razbolio i postao gotovo nepokretan Aco nam je predlagalo da se preselimo negdje niže ali mi to ne želimo bez obzira na to što bi nam život bio jednostavniji. Taj stan nam je veza s našim Draženom.
Jole Petrović bit će pokopan u četvrtak, 30. travnja u Zagrebu, u grobnici uz svog neprežaljenog Dražena.
Više pročitajte na:mok.hr
