Mišo Kovač, Arsen Dedić, Gabi Novak i Tereza Kesovija proveli odmor su 1965. godine odmor u Šibeniku pripremajući se za nastup na festivalu Melodije Jadrana 1965.
Prvi domaći festival koji su Šibenčani mogli pratiti u izravnom TV prijenosu bio je splitski festival Melodije Jadrana 1964. godine. Bio je to brojem hitova i nezaboravnih pjesama jedan od najboljih festivala koji su ikada održani u Hrvatskoj. Na njemu je Tereza Kesovija s Tonijem Kljakovićem pjevala Nima Splita do Splita, Ivo Robić je imao veliku pjesmu Moja Kala, Gabi Novak je s Mirkom Novoselom imala predivnu pjesmu Veslaj, Anica Zubović i Marko Novosel pjevali su Arsenove Maškare, a Arsen je prvi puta izveo svoju bezvremenu Kuću pored mora.
Iduće 1965. godine, pripremajući se za festival Melodije Jadrana Arsen, Gabi, Tereza i nova velika zvijezda Mišo Kovač, proveli su odmor u Šibeniku. U Šibenik je navratio i Vice Vukov koji je te godine napravio čudo svojom interpretacijom Bodulske balade koju je izvodio u alternaciji sa sjajnom ali na žalost zaboravljenom splitskom pjevačicom Karmen Matijašević.
Mišo Kovač je na Melodijama Jadrana 1965. godine pjevao u alternaciji s Terezom Kesovijom pjesmu Odrasli smo, te u duetu s Anicom Zubović pjesmu Kaštelanske balature i u duetu s Terezom Kesovijom pjesmu Grade moj.
Poslije kiše dolazi sunce pjevali su dueti Arsen Dedić i Zdenka Vučković te Gabi Novak i Toni Kljaković. Ipak najviše prašine podigao je Arsen Dedić sa svojom pjesmom Stara cura koju je pjevao u alternaciji s Gabi Novak.
Zbog Stare Cure, Arsen je imao puno problema. Prijetili su mu tužbama. Osuđivali su njegove stihove kao prostačke i uvredljive. Radijske postaje odbijale su emitirati tu pjesmu.Nakon festivala "Melodije Jadrana 65" na kojem je pjevao Staru curu Arsen je dao prvi veliki intervju u novinama svog rodnog grada. Kazao je tada:
-I pored nagrade žirija mojoj Staroj curi, kao najboljoj pjesmi festivala i nagrade za najbolji tekst lagao bih sebi, ako bih bio zadovoljan. Evo razloga mog nezadovoljstva. Osnovno što me smeta, je to što nisam dobio nagradu publike. Ne želim da se ovo shvati kao častohlepnost — nipošto! Radi se, naime, o sljedećem: Nagrada žirija mi je apsolutno draga, ali ja ne pišem za žirije — ja pišem za ljude po osjećanjima i životima sličnim sebi. Pišući Staru curu (smatram je jednim od svojih, najboljih radova) mislio sam da sam napisao kompoziciju, koju će ljudi našeg kraja zavoljeti, jer je po glazbi, stihovima i tematici sasvim naša. Publika Staru curu nije doduše odbacila, ali je nije ni izdaleka primila prema mojim očekivanjima. Nije, dakle, postignut jači kontakt. E, baš u tome je stvar — o tome razmišljam. Tražim razloge za to na jednoj i drugoj strani i nalazim primjedbe i pjesmi i u publici. No, ovo bi me razmišljanje dovelo predaleko. Ostanimo na tome: pjesmi je nešto nedostajalo — ili je bila neuhvatljiva ili pomalo šokantna za prvo slušanje. Bilo je, mislim, i jednog i drugog. Ja je, međutim, neobično volim. Uvjeren sam da će imali svoju publiku.
-Kako su stare cure primile Staru curu?
-Primio sam mnogo pisama od starih cura. Neka od njih su neobično lijepa. Većina mi zahvaljuje što sam ih se sjetio i posvetio im pjesmu. Druge su, međutim, pogođene ne razumijem zašto? Čini se da nisam dobio njihovu naklonost. Zahvaljujem i jednima i drugima Inače neobično volim tu temu i još ću joj se vraćati. Pjesmu sam pisao s apsolutnim simpatijama za te djevojke i žalim ako to nije očigledno.
Arsen Dedić 1968: Tvrdim da je Stara cura moja najbolja pjesma i da će me naživjeti, da će nadživjeti sve nas zato što sam je pisao s ljubavlju i zato što j ona opjevani trenutak iz mog života, onaj iz Šibenika mog djetinjstva, zime u njemu, lutanja nas dječaka i onih tihih žena koje žive same. Pišući tu pjesmu u zaštitu sam uzeo baš njih, te tužne žene koje ne nalaze svoje mjesto u životu, a meta su okrutnih šala i nepoštenih ogovaranja samo zato što su od ljubavi i života izgubljene.
