Datum objave: 19. Prosinac 2019

POVRATAK U PROŠLOST:Kako su turiste zaludili opojni mirisi bijedne spize šibenskih lučkih radnika

Diana Ferić
Diana Ferić

Roboti danas oduzimaju poslove ljudima, to svakako nije prvi put da strojevi zamijenjuju ljudski rad i čine ga neptorebnim. Pronašli smo odličnu reportažu iz prve polovice 20. stoljeća kada su dizalice i kamiopni  u šibenskoj luci uzimali  posao lučkim radnicima i kruh mnogim šibenskim obiteljima.

Uzaludni su bili pozivi na razum. Dizalice su neumitno došle u luku i uzele posao lučkim radnicima, konjima, kolima i kočijašima. Dizalice, sve jedna veća od druge, nisu im uzele samo posao nego su im pojele i marendu, a konjima zob iz zobnica. Posla više nema pa se nema ni novaca za dobru marendu i čašu vina u Masnoj ulici ili gdjegod drugdje. Malo je rada, malo žulja, malo je novaca, puno je praznih pijata i pogleda punih tuge:

-Eh, dizalice, dizalice, sve su nam uzele, kukaju lučki radnici koji se ne miču s rive da im ne promakne kakav, pa i najmanji posao. Neki od njih na rivi spavaju, a u krčme i toverne skoro više nitko i ne ide nego se objed sprema u prikrajku, ispod zida u zavjetrini ili iza na bok izvrnute kariole. Jednim se okom kuha, a drugom gleda hoće li se pojaviti kakav brod na ulazu u kanal sv. Ante.

 

U poznu jesen 1934. godine situacija je bila malo bolja. Došlo je odjednom nekoliko brodova koji su ukrcavali ugljen i boksit. Za sve njih nije bilo mjesta pod dizalicama, a čekati nisu mogli pa je bilo posla za ramena i škine lučkih radnika. I konji su zadovoljno rzali zbog obilja zobi kakvo dugo nisu vidjeli. Ipak, sreće nema kao što bi se očekivalo, jer tko zna kada će se opet ukazati takva zgoda da se radi i zaradi, da se teret otme dizalicama. Zbog dizalica i kad posla ima nadnice su mizerne.

-Nekada se gledalo ko je bolji radnik i nije se pitalo za cinu, a danas se ne gleda ko zna bolje radit, tko može više potegnut nego se gleda tko je ciniji. Ima ih koji cili dan radu za štrucu kruva. Nekada se išlo na marendu, pa se malo popilo, zapivalo, a doteklo je i za familiju. Nema više toga. Dizalice, proklete dizalice.

Svi su izgledi da će lučkih radnika uskoro nestati i da će ta profesija izumrijeti. Ništa bolja sudbina ne čeka kola, konje i kočijaše iako za njih nisu kobne dizalice. Njima će glave doći kamioni. Bijeda više ne kuca na vrata nego se već uselila u živote lučkih radnika. Mrvu utjehu nađu oni u svojoj bijednoj spizi jedva za glad utišati, ali ne mogu se načuditi turistima koji zabadaju nos u njihove teće, sa zanosom udišu mirise koji se iz njih šire i glasno hvale te, kako kažu, delikatese. Ima stranaca koji plate stoput više nego što vrijedi samo da bi kušali to što lučki radnici sebi kuhaju. Srknu, zagrizu, uzdišu u zanosu i guštaju kao da su božju manu kusali.

Radnici onako crni, pokunjeni, neveseli gledaju ih ispod oka i tko zna što misle dok oni jedni drugim pod nos prinose njihova jela, ližu prste, oblizuju brkove i prinose teće svojim damama koje kad udahnu mirise prevrću očima od užitka, hlade se lepezama i glume da će u nesvijest pasti.

A što se kuhalo u tim tećama i kako su tada živjeli šibenski lučki radnici pročitajte više na: Volim Šibenik

Iz kategorije: Nostalgija