Datum objave: 29. Studeni 2016

U Šibeniku je bilo sramota biti bogat i utjecajan, a ne pomagati djeci i sirotinji

Diana Ferić
Diana Ferić

Šibenčani nikada nisu bili tako složni i tako iskreno solidarni kada nekome zatreba pomoć kao u današnje vrijeme, posebno nakon Domovinskog rata i nakon ljutog ugriza krize koja nije poštedjela ničiju egzistenciju. Nikome nije lako, ali se uvijek nađe i za sugrađane u nevolji. Sloga, zajedništvo i želje da se pomogne izraženiji su nego ikada. Danas su humanost, dobročinstva i općenito filantropija u Šibeniku, djela zajednice. To je divno, a osjećaj da je zajednica u kojoj se živi spremna pomoći, ulijeva nadu i daje osjećaj sigurnosti svakome od nas. Nije uvijek bilo tako. Od Drugog svjetskog rata, gotovo stoljeće i po unazad, sirotinju, bolesne, gladne pomagali, školovali nadarenu djecu i uzdržavali, a kulturne, sportske i socijalne institucije nesebično su pomagali isključivo poznati, ugledni i socijalno odgovorni Šibenčani. Šibenska tradicija pa i baština filantropije vrlo je duga i neobično bogata, ali je u Šibeniku zaboravljena, a nema više ni velikih, iskrenih i na dobrobit zajednice osjetljivih dobročinitelja s imenom i prezimenom. 

 

Istina je, postoji ta čudesna solidarnost zajednice, ali nema pojedinaca čija su djela i aktivnosti usmjerene na dobrobit ljudi, koji teže dobru drugih ljudi, koji su spremni velikodušno pomagati, kojima je stalo do dobra drugoga, a da ne govorimo o onim uspješnima pa i bogatima koji pomažu, jer su svjesni svoje odgovornosti prema zajednici. Dio dobronamjernih Šibenčana voljnih pomagati, okupljen je oko Rotary i Lions klubova te humanitarnih udruga. Postoji i veliki broj ljudi koji su doslovno divovi dobrote i suosjećajnosti, ali filantropa u pravom smislu te riječ čak ni među najuglednijim i poslovno najuspješnijim Šibenčanima, nema. Jesu li nestali zbog krize, zbog promjene navika, gubitka općeljudskih pa i kršćanskih civilizacijskih svjetonazora ili jednostavno u općem konzumentskom otuđenju u Šibeniku više nema socijalno osjetljivih i prosvijećenih ljudi odgovornih prema zajednici.

 

 

 

Šibenski dobrotvori živjeli su u Šibeniku i dijelili dobro i zlo sa svojom zajednicom

To je neobično jer Šibenik je kroz cijelo 19. i prvu polovicu 20. stoljeća bio nadaleko poznat po svojim filantropima, koji su se bitno razlikovali od znamenitih filantropa Dubrovnika, Splita, Zadra, Makarske i drugih dalmatinskih gradova jer su, osim u nekoliko iznimnih slučajeva, to bili isključivo ljudi koji su živjeli u Šibeniku i Šibenski i dijelili sve, i dobro i zlo, sa svojom zajednicom. Po tomu su se razlikovali od filantropa drugih dalmatinskih gradova koji su pomagali svoja rodna mjesta iz inozemstva gdje su se obogatili ili, još češće, činili to oporučno, ostavljajući im novac i kuće tek svoje nakon smrti.

 

Tko su bili šibenski filantropi i koliko je u prošlosti bila snažna tradicija osobnog dobročinstva, Šibenik je uglavnom zaboravio. Sjetio ih se tek Milivoj Zenić u svojoj knjizi „U pohvalu od grada Šibenika“ 2002. godine te, prije toga, don Krsto Stošić 1929. godine u knjizi posvećenoj 110. obljetnici Javne dobrotvornosti. No, ako je Šibenik zaboravio na svoje filantrope, šibenske filantrope nije zaboravila Dalmacija pa ni Hrvatska. Štoviše Dalmacija je ponosna na brojne, predane i ustrajne šibenske filantrope. U digitalnoj ediciji „Filantropija u Dalmaciji“ koju su pripremili Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i splitska Zaklada Kajo Dadić, poimence su navedeni svi šibenski filantropi i njihova djela. To je impresivni podsjetnik na šibensku tradiciju dobrotvornosti i dobročinstava koji u Šibeniku nije izazvao ni najmanju pozornost.

 

 

Tradicija i baština dobročinstva

 

Filantrope su imali i drugi dalmatinski gradovi i mjesta poput Makarske, Preke i Bola, međutim ni oni se, kao ni Dubrovnik, Split i Zadar ne mogu, kada je o filantropiji riječ, izravno uspoređivati sa Šibenikom zbog njegove tradicije domicilne filantropije. Među Šibenskim filantropima tek su Faust Vrančić, Nikola Tommaseo i Roberto Visiani pomagali svom rodnom gradu iz inozemstva i oporučno. Njihova dobra djela su bila znatna, ali nama su u ovoj priči zanimljiviji nevjerojatno brojni domicilni šibenski filantropi kako su nabrojani u publikaciji „Filantropija u Dalmaciji“:
Luka pl. Kortelin (umro 1829.); Lovro Ferruzzi (umro 1833.); Ksaver Bravučić (umro 1841.); don Jeronim Semonić (umro 1841.), Ivan Berčić, šibenski biskup (umro 1855.); Josip Cippico počasni kanonik sv. Jeronima u Rimu (umro 1858.); Šimun Lučev Venturin, trgovac (umro 1861.); Toma Lokas (umro 1861.); Vicko Filip Šižgorić, trgovac i načelnik (umro1862.), Toma Škorić (umro 1862.); Petar Kovačević (umro 1865.); dr. Ivan Luka Giovalin (umro 1873.); Krsto Mattiazzi (umro 1869.), dr. Vicko Giadrou (umro 1874.); Krsto Medović (umro 1884.); Vicko Mrkica (umro 1890.), Dominik Pasini (umro 1894.), Ante Makale (umro 1895.), Juraj Graovac (umro 1898.); dr Jeronim Tommaseo (umro 1899.), Krsto i Vicko Mattiazzi (umro 1901.), dr. Mate Zanoni, šibenski biskup (umro 1903.); Emanuel Fenzi (umro 1906.); Ivan Mazzoleni, kanonik (umro 1906.), Marija Kalauz (umrla 1929.); Ante vitez Šupuk (umro 1905.) i cijela obitelj Šupuk pa zatim šibenski liječnici, općinski načelnici i vijećnici, ugledni šibenski težaci, odvjetnici te čestiti i požrtvovni građani i biskupi Ivana Berčić, dr. Vjekoslav Frari, Romano Vlahov, dr. Luka Giovalin, dr. Ante Galvani, Ivan Fontana, Jovan i Ana Bovan. Lovro Monti (u Kninu), dr. Juraj Borović, dr. Nikola Katnić, dr. Josip Dimitrijević, dr. Vicko Škarpa, dr. Vice Iljadica, dr. Ante Dulibić, Grgo Tambača, Vladimir Kulić, Marko Stoić, Šimica Balin...

 

 

Dobri i čestiti naši stari

Dalmatinska historiografija uz imena šibenskih filantropa obavezno stavlja atribute slavni i ugledni, a posebno se ističu imena Šimuna Lučeva Venturina, šibenskog trgovca, koji je Javnoj dobrotvornosti poklonio kuću i tri dućana. Marije Kalauz, rođene Žbogar, koja je Javnoj dobrotvornosti darovala veliku dvokatnu kuću i Vicka Filipa pl. Šižgorića, koji je svu svoju veliku imovinu dao Javnoj dobrotvornosti, da zakrili siromašnu i zapuštenu djecu, bez razlike katoličku i pravoslavnu, razmjerno prema broju pučanstva.
Don Krsto Stošić 1929. godine piše: Tečajem prošlih 110 godina, učinila je Javna dobrotvornost u Šibeniku mnogo dobrih i milosrdnih djela. Otrla je mnogu sirotinjsku suzu i umirila bolna srca. Gladne je nahranila, nemoćnike liječila, iznemogle starce i starice uzdržavala, siročad na prehranu izručivala, osakaćene pripomagala, nemoćnima u pomoć pritekla, bolesne i okužene zaklanjala, putnike nevoljnike u zavičaj otpremala, javne prosjake s ulica u dom postavljala, sramežljive prosjake potražila i pomogla, beskućnicima stanarinu podmirivala, pribjeglice brižno pazila, siromašnu mladež u zanat i nauke dala, potrebne djevojke udavala, gole odijevala, bose obuvala, u gladnim godinama hranu dijelila, poštenjacima novac pozajmljivala, živima, osobito na Badnji dan, veselje priređivala, a mrtve u grob polagala. Pomogla mnogo starih i nemoćnih siromaha, spremala siromašnu mladež u privredna zvanja, pomagala, nahranila putnike, oblačila gole i pokapala mrtve. Time je ona najbolje dokazala opravdanost i socijalnu važnost svog opstanka. Listajući knjige starodavne Javne dobrotvornosti u Šibeniku, pravo se snebivaš, koliko je sve kadra bila da učini kod njih ljubav prema bližnjemu! Upravo su se natjecali, da dobro čine, da pomažu bijedne. Oni su stjecali, da daju; štedjeli, da se i siromašnima nađe; trčali za srećom, da ju podijele sa onima, koji je nemaju! Među njima ima svećenika, liječnika, pravnika, književnika, trgovaca, težaka; nijedno zvanje i zanimanje nije ih priječilo, da otiru suzu sirotinjsku! Svi su oni pomagali nevoljne, od usta otkidajući; za života i na smrti dajući… Pa toliki drugi znani i neznani, spomenuti i ne spomenuti!

 

 

Dobrotvorne sudske kazne

Okosnica šibenske filantropije do Drugog svjetskog rata bila je Javna dobrotvornost koja je utemeljena 24. travnja 1819. godine u sklopu projekta opće javne dobrotvornosti, koju je inicirao Bertrand, generalni guverner Napoleonovih ilirskih pokrajina. Najveći dio prihoda Javna dobrotvornost je imala od zemljišta, većim dijelom iz ostavštine Vicka F. Šižgorića, te od najamnine kuća i dućana. Gotovo više od 120 godina njegovan je običaj da ugledniji građani Šibenika Javnoj dobrotvornosti uoči Božića daju i daruju znatne novčane sume. Osim toga, postojala je tradicija tjednog prikupljanja milodara kao i organizacije dobrotvornih priredbi, zabava i plesova. Šibenska specifičnost bile su i dobrotvorne sudske kazne na koje su bili osuđivani ugledni Šibenčani kada bi napravili neki prekršaj.

 

 

Kuća dobrotvora Šimuna Lučeva Venturina

 

Stup financijske moći šibenske Javne dobrotvornosti bila je kuća koja se do 1943. godine, kada je srušena tijekom savezničkih bombardiranja Šibenika, nalazila na današnjem trgu kojeg nazivamo Medulić. Tu je kuću, prema nacrtima inženjera Vjekoslava Meichnera (onog istog koji je s Antom vitezom Šupukom popločao šibenske ulice, izgradio vodovod, kanalizaciju, zgradu suda i kompleks bolnice te hidroelektranu na Skradinskom buku i prvi sustav proizvodnje, prijenosa i distribucije izmjenične struje u svijetu te preobrazio Šibenik u moderni i prosperitetni industrijski grad) 1905. godine izgradio dobročinitelj i altruist Šimun Lučev Venturin. Poslovne prostore u Venturinovoj kući koristili su prva šibenska banka koja se zvala Hrvatska vjeresijska banka Dubrovnik, Podružnica Šibenik te knjižnica Pavlinović, prva javna i stručno vođena knjižnica u gradu koju su osnovali don Krsto Stošić, dr. Božo Dulibić i pjesnik Branko Storov. Prihode od najma lokala u prizemlju zgrade i poslovnih prostorija, Šimun Lučev Venturin bio je oporučno ostavio šibenskoj Javnoj dobrotvornosti čiji su članovi nastojali što više djece poslati na školovanje i zanat te poticali izgradnju gradske ubožnice tako da zauvijek bude zaklonište za siromahe i osnivali ustanovu za skrb o djeci, djetište, koje je bilo osnovano 1857. godine, a moglo je primiti 200 djece. Prva učiteljica u djetištu bila je Marija Tikulin, nju je naslijedila njena sestra Tomica, a nju Šimica Balin, koja je u kući prvog hrvatskog industrijalca likera i alkoholnih pića Romana Vlahova (riječ je o kući u kojoj je danas kavana Medulić) vodila obdanište za još oko 200 male djece, a k tomu je vodila i kućanstvo ubožnice te brinula za jedanaestoro djece svoga brata Šimuna. Sve to radila je za plaću od 15 forinti mjesečno plus još 3 forinte na koje je imala pravo kao sirotinja jer je i bila uboga, bez imanja i imetka.
Osim Venturinove kuće, Javna dobrotvornost gospodarila je s oko 160 000 četvornih metara zemlje, obveznicama, dionicama, novčanim fondovima, bankovnim polozima, nekoliko kuća i prihodima od najma poslovnih prostora i kuća.

 

Povijest i baština šibenske filantropije i altruizma

 

Knjižica don Krste Stošića iz 1929. godine, bilješke Milivoja Zenića iz 2002. godine i elektronička publikacija „Filantropija u Dalmaciji“ Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Zaklade Kajo Dadić, za sada su jedini dostupni izvori za uvid u povijest i baštinu šibenske filantropije i altruizma. Koliko je ta baština dobročinstva vrijedna, svjedoči i razina na kojoj je izučavana. U prikupljanju građe i podataka sudjelovali su Kulturno-povijesni muzej u Dubrovniku, Muzej grada Splita, Muzej otoka Brača, Muzej grada Zadra, Gradska knjižnica Šibenik, Državni arhivi u Šibeniku i Dubrovniku, Gradski muzej Makarska i Muzej suvremene povijesti u Dubrovniku.
 

Iz kategorije: Nostalgija