SMRT IGORA MANDIĆA / Vijest da je umro Igor Mandić zasjenila je čak i ratne vijesti iz Ukrajine. Toliko je njegov odlazak za Hrvatsku velik gubitak.

Smrt Igora Mandić, beskompromisnog polemičara, kritičara, eruditu, hedonistu, polemičara bez dlake na jeziku potresla je Hrvatsku tako duboko i snažno da je potisnula u drugi plan čak i ratne vijesti iz Ukrajine, dramatična poskupljenja, inflaciju i koronu. Ne pamti se da je nečija smrt dobila toliku pozornost i da su novine bilo komu posvetile toliko tekstova i tako puno stranica koje su ispisala najbolja nacionalna pera, kulturni autoriteti i vrhunski intelektualci. Pokazuje to koliko je njegov odlazak težak i nenadoknadiv gubitak za Hrvatsku, za njenu kulturu i novinarstvo. Klanjaju mu se čak i oni (štoviše, ponajviše oni) koji su na sebi i svojim djelima osjetili snagu neumoljivog biča njegove kritike za koju nije bilo obrane.
U moru tekstova objavljenih u novinama u povodu smrti Igora Mandića, posebnu pozornost privlači tekst Jurice Pavičića objavljen u današnjem "Jutarnjem listu" pod naslovom "Antielitist koji je bio elita" sa znakovitim podnaslovom: "Igor Mandić je na scenu uveo šibenski bezobrazluk i odmah razbio sva pravila".
Objašnjavajući zašto je Igor Mandić toliko važan i značajan za hrvatsku kulturu Pavičić kaže da se on pojavio u vrijeme kada je novinarstvo u kulturi imalo duboko nekonfliktni mentalitet i robovalo stručno akademskom metajeziku te bilo duboko apolitično i uz to, parafraziramo, zagađeno ideološkim socrealizomom.
-Mandić je, - piše Pavičić, - razbio pravila i stege u novinarstvo u kulturi. Uveo je na hrvatsku književnu scenu šibenski bezobrazluk što se mnogima nije svidjelo, ali je književnost u cjelini od toga profitirala. Njegova oštrina doživljavana je kao neotesano dalmatinsako divljaštvo, a njegove politiziranje kulture pobuđivalo je još veći šok.
Zahvaljujući Pavičiću i njegovom pisanju zašto je Igor Mandić toliko važna i značajna povijesna ličnost i Šibenik je saznao nešto o sebi i uporabnoj vrijednosti svog specifičnog dišpetnog mentaliteta. Kada se bolje razmisli, Pavičić je u pravu jer Mandić nije jedini izdanak "škole" tog hrabrog, stvaralačkog šibenskog bezobrazluka. Nije li recimo i Arsena Dedić krasio taj specifični, prodorni, ubojiti i poticajni, nekome teško probavljivi, ali u suštini korisni i pozitivni šibenski bezobrazluk? Ima još takvih primjera koji tjeraju na razmišljanje i potrebu da se Jurici Pavičiću na neki način iskaže zahvalnost što je uočio taj šibenski zavičajni fenomen.
Sasvim je realno prognozirati da će pojam; šibenski bezobrazluk vrlo brzo ući u opću uporabu i postati jedinica mjere za sve one koji na javnoj sceni, napose u kulturi nastupaju bez rukavica, bez kalkulacija i figa u džepu te govore hrabro, argumentirano ne štedeći ništa i nikoga.